Piše: Nedžad Latić, thebosniatimes.ba
Kako sam informiran od meritornih osoba, matematika neumoljivo ide na ruku opozicionom bloku stranaka za formiranja vlasti. Željko Komšić tvrdi da bi se vlast mogla formirati čak i bez HDZ-a i SNSD-a, a svakako bez SDA.
Pošto bar u politici sama politika treba dopuniti golu matematiku, onda treba izbaciti sve kalkulacije o tome da HDZ i SNSD neće biti u vlasti. Naprotiv, za očekivati je da će HDZ i SNSD ući u vlast osnažene kako dobrim rezultatima tako i mogućim prebjezima „papaka“ iz drugih stranaka, na čemu Dodik već uveliko radi. Međutim Komšić prešućuje da bi opozicione stranke, kad je matematika u pitanju, mogle formirati vlast i bez njegovog DF-a. I kad bih se ja pitao to bi se i desilo.
POLITIČKI INCEST
A da sam na mjestu Nermina Nikšića i Fahrudina Radončića, kao dvojca koji koordinira međustranačke pregovore o formiranju vlasti, rađe bih pregovarao sa SDA-om nego sa DF-om, iako sam bio gorljivi pobornik ujedinjenja opozicije i formiranja vlasti bez SDA.
Mnogo je razloga da SDA konačno ode „na klupu“ i to se nikako ne bi smjelo shvatati, kako to Bakir Izetbegović interpretira, kao nacionalna katastrofa. U najmanju ruku bilo bi fer da SDA bar jedan mandat „grije klupu“ jer su to već činile „njene druge“ HDZ i SDS. Po mom dubokom uvjerenju, SDA je uvijek bila u vlasti zahvaljujući međunarodnim subjektima koji su „prali svoju savjest“ želeći da SDA bude neka politička utjeha Bošnjacima kakva je bila CDU Nijemcima nakon Drugog svjetskog rata.
Ovakva kakvom se pokazala SDA, sa njenim liderom Bakirom Izetbegovićem, zaista ne zaslužuje niti jednog dana da bude u vlasti. Ali, da sam na mjestu Nikšića i Radončića, razmislio bih i o takvoj mogućnosti. Zašto? Prvo zato što bih rado natjerao Bakira Izetbegovića da sam svojim rukama počisti govna u svojoj avliji, a potom i zbog toga što mislim da se regionalne turbulencije, posebno pitanje Kosova, mogu odraziti i imati političke reperkusije na Bosnu i Hercegovinu. Sve one političke patriotske naivčine koje se uzdaju da imaju Željka Komšića u Predsjedništvu da brani državne interese treba zaboraviti. Oni su horozi „golubijih prsa“ koji niti znaju niti mogu i kad bi htjeli ništa učiniti, jer su to mnogo složeniji politički zadaci od puke patriotske retorike, prijetnje i kuknjave. Komišić je, to će se vrlo brzo pokazati, produkt jednog lobija čija je sva moć u „slušalici“, kako je to Zlatko Lagumdžija svojevremeno rekao za njega. Te se „slušalice“ obično ištekaju kad su malo složenija državna, pa i nacionalan pitanja u igri, uz izliku da treba biti onako kako se „lokalni političari i narodi dogovore“. Zato se Komšić ne može i neće tretirati kao incident, jer ga Hrvati definiraju kao neoprostiv politički grijeh ravan incestu.
Njegova politika neće proizvesti veći efekat od halabuke „šerpi i lonaca“ kojom uplašena rulja želi otjerati strašnu neman kad joj se naklati na selo.
Zato ovdje želim pledirati da treba razmisliti o respektabilnoj vladi nacionalnog jedinstva koja bi bila sposobna, referentna i meritona da donosi velike odluke od državnog, a u ovom slučaju i nacionalnog značaja za Bošnjake. Tako nešto je spominjao i obećavao Radončić u izbornoj kampanji, ali ne znam da li je računao na SDA.
Možda nismo ni svjesni dubine krize jer je režim (SDA) toliko urušio i devalvirao institucije da sve njene posljedice ni približno nisu sagledane, pa sve govorimo i procjenjujemo onako „od oka“ . Tako da je nužno imati dovoljno adekvatnog kadra, a ruku na srce, opozicione stranke očito oskudijevaju u tome, s kojim bi se nova vlast suočila sa posljedicama krize i eventualno započela nužne reforme na svim društveno-političkim poljima.
BALANS IZMEĐU ISTOKA I ZAPADA
Dakle, opoziconi lideri se uopće ne trebaju bojati ući u pregovore i sa SDA-om jer su u poziciji da postavljaju uvjete na koje iz mali milion razloga mora pristati. Time bi se Bakir Izetbegović natjerao da svojim rukama počisti govna u svojoj avliji. Prvo bi morao očistiti državne institucije od razne alaše i kabadahija, poput Čampara, Efendića, Gutića, Kambera, Zildžića itd. Jer ako ova pohlepna alaša ostane u stranačkom toru, odakle će moći samo preko ograde gledati kako opozicionari dijele njihov dojučerašnji „plijen“ u vlasti, trebat će se sa njima nositi i brzo suočiti na lokalnim izborima kao sa krvožednim čoporom gladnih kojota. To bi moglo zatrovati međubošnjačke odnose kao u Sandžaku. Doda li se toj nesreći i prisustvo opakih vehabija koji bi mogli biti dodatno motivirani da se bore protiv ćafira i murtata, kako kvalificiraju opozicione lidere, nije isključen scenarije bratoubilačkog rata među Bošnjacima.
Da budem iskren, ja ovo iznosim potpuno svjestan da samo glasno razmišljam bez ikakve iluzije da će ovo moje plediranje iko uvažiti. Zato neću nikome ni zamjeriti, niti ću biti razočaran takvim ishodom.
Ali, nacionalna svijest na šta se pozivaju svi politički lideri, bar nekad treba proraditi i biti snažniji agens političkim odlukama i vizijama od puke (pre)raspodjele moći u vlasti. Nemam nikakvih simpatija niti preporuka kad je u pitanju samo ime Aleksandra Vučića, naprotiv! Ali ne mogu se ne složiti sa svima onima koji u njegovoj vanjskoj politici balansa, ili ekvidistance između Rusije i EU, vide spas za Srbiju. Zato ne treba izgubiti iz vida činjenicu da je Bosna u islamskom svijetu prepoznatljiva po Aliji Izetbegoviću. To naravno nije ispravan pogled, ali mi tu sa njihovom „dioptrijom“ malo šta možemo učiniti. Kako god, mnoge islamske zemlje gledaju sa simpatijama na Bosnu, a neke od njih i danas mogu dosta toga dobrog učiniti za našu zemlju. To kako je Bakir Izetbegović vodio uskogrudu i sebičnu vanjsku politiku, koja je ponekad bila veoma rizična po Bosnu, ne treba obeshrabriti i odvratiti novu vlast od traženja političkog suporta i investicija iz islamskog svijeta. Bude li nova vlast, koliko god se upinjali da su na preovropskom putu, očekivala samo od Evropljana političko razumijevanje, podršku i investicije, grdno će zažaliti. Sjećam se obećanja Volfganaga Petricha da će OHR izlobirati kod EU da donira 200 miliona KM za pomoć vladi Alijanse za promjene, kojeg nikad nije ispunio dok je Zlatko Lagumdžija samo jednom posjetom zemljama Arapskog zaljeva dobio dvadesetak miliona KM. Dakle, plediram na balans između Istoka i Zapada.
Na koncu, ona vlada koja želi integrirati Bosnu mora stimulirati međunacionalne dijaloge kako bi se (među)nacionalni dogovori odvijali u punom kapacitetu. Kakva god bila nova vlast, mora rješavati problem Izbornog zakona, na primjer. Tu matematika zahtijeva toliki broj ruku u parlamentima da moraju biti zastupljene i ruke poslanika SDA, bila ova stranka ili ne u izvršnoj vlasti. Tako da se može reći da je ovo primarno hrvatsko pitanje, ali to je isto tako i bošnjački politički problem kojeg kad tad moraju rješavati.
Konačno, nova vlast može uspjeti samo ako shvati da je unazad jednog desetljeća srpska politika oličena u Miloradu Dodiku imala inicijativu i to, na žalost, na štetu Bosne i svih njenih građana. Dodikov koncept je bio „cementiranje“ RS-a kao entiteta. Koliko god ga on „cementirao“, RS ne bi bio čvrst bez proglašenja i onog trećeg-hrvatskog entiteta. Takvom politikom Dodik i Čović su bukvalno rasturili Federaciju BiH itd. Šta ako nastave svoju secesionističku politiku, što je realno za očekivati?!
Na sve ovo moraju računati lideri 7-8 opozicionih stranka, bez namjere da potcjenjujem druge, posebno plediram na Nikšića i Radončića, jer oni imaju iskustva u vlasti i bez njih sigurno novi blok ne bi mogao biti na okupu. Zato će oni biti i najodgovorniji. Jednostavno, nek zamisle kako će sići prije nego se i popnu na trešnju. E da ne bi bili u sadašnjoj, vrlo nezavidnoj poziciji Bakira Izetbegovića!
(TBT)
