„Izjašnjavanje o religiji devedesetih je postalo politička kategorija, kao jedna od razdjelnica među Hrvatima i Srbima“, napisala je Slavenka Drakulić u svojoj kolumni. „I tako je ostalo do danas, štoviše, institucionaliziralo se jer vlasti odgovara da održava ratno stanje s nepostojećim neprijateljem“, smatra Drakulić.
„ Problem je i opće licemjerje društva u kojem je, bez obzira na istinsku religioznost, prikazati se vjernikom postalo novo politički korektno ponašanje, nova vrsta podobnosti. Ovo licemjerje proizlazi iz oportunizma. Jer ako se izjasne kao ateisti, moguće je da će ih proglasiti nepodobnima.
Međutim, uvođenje ideologije u obrazovni sustav, počevši od vrtića i škole, u medije i državne institucije poput vojske i policije nije ništa novo. Građani su navikli na autoritarni obrazac ponašanja uspostavljen u prijašnjem sistemu. Mi smo se ovdje već molili u crkvi koja se zvala Partija. Moja generacija nije imala vjeronauk, ali postojali su rituali kojima se dokazivala ideološka ispravnost. Prvačići su polagali pionirsku zakletvu, nosili plave kapice i crvene marame i pjevali “Pioniri maleni, mi smo vojska prava” i to nije bila stvar izbora. Jednopartijska država nije trebala posebni ugovor ni upute školama kako da provode nastavu u skladu s tadašnjom vjerom.
Posljedice još osjećamo, a jedna od njih je upravo oportunizam i nedostatak građanske hrabrosti, čak i u generacijama rođenima u demokratskoj državi. Jer i demokratija je ovdje, kao i sekularizam, samo forma. Ali držimo se barem forme, pravimo se da demokratija funkcionira, tražimo promjene. Vježbajmo koristiti prava koja prije nismo imali“, piše Drakulić.
(TBT)