Piše: Jeffrey Sachs, thebosniatimes.ba
„Zar me niko neće riješiti ovog sveštenika koji se u sve miješa?“, pitao je Henry II dok je poticao na ubistvo nadbiskupa od Canterburyja Thomasa Becketa 1170.
Kroz godine, predsjednici i prinčevi širom svijeta su bili ubice i pomagači ubistava, kako su veliki sociolozi s Harwarda Pitrim Sorokin i Walter Lunden dokumentovali u statističkim detaljima u svom remek djelu „Power and Morality“.
Jedna od najvažnijih stvari koje su otkrili je da ponašanje vladajućih grupa ima tendenciju biti u većoj mjeri kriminalno i nemoralno nego ponašanje ljudi nad kojim vladaju.
Vladari najviše žude za poricanjem. Ali sa ubistvom saudijskog novinara Jamala Khashoggija od njegove vlade, trovanjem bivših ruskih špijuna koji su živjeli u Velikoj Britaniji i šaputanjima da je šef Interpola Meng Hongwei možda pogubljen u Kini, zavjesa se pomiče više nego inače u posljednje vrijeme.
U Rijadu, Moskvi, pa čak i Pekingu, politička klasa se trudi da prikrije svoje smrtonosne načine.
Ali ovdje se niko ne bi trebao osjećati nadmoćno. Američki predsjednici imaju dugu historiju ubistava, nešto što vjerovatno neće mučiti trenutnog predsjednika Donalda Trumpa, čiji je omiljeni prethodnik Andrew Jackson bio hladnokrvni ubica, robovlasnik i etnički čistač američkih Indijanaca.
CIA kao tajna vojska
Za Harryja Trumana, bacanje atomske bombe na Hirošimu poštedilo ga je troška invazije na Japan. Ali druga, bačena na Nagasaki ne može se odbraniti i desila se kroz čisti birokratski zamah: bombardovanje se očito desilo bez Trumanove eksplicitne naredbe.
Od 1947., poricanje predsjedničkih ubistava obavljala je CIA, koja je služila kao tajna vojska (i nekada smrtonosni odred) za američke predsjednike. CIA je učestvovala u ubistvima i neredima u svim dijelovima svijeta, bez gotovo ikakvog nadzora ili odgovornosti za svoja bezbrojna ubistva.
Moguće je, mada nije definitivno dokazano, da je CIA čak ubila generalnog sekretara UN-a Daga Hammarskjolda.
CIA je jednom prilikom odgovarala javno: bilo je to saslušanje američkog Senata iz 1975., koje je predvodio Frank Church. Od tada je CIA nastavila sa svojim nasilnim i ubilačkim nagonima bez bilo kakve odgovornosti za sebe ili za predsjednike koji su odobrili njene postupke.
Mnoga masovna ubistva od strane predsjednika uključivala su konvencionalnu vojsku. Lyndon Johnson je eskalirao američku vojnu intervenciju u Vijetnamu na osnovu napada sjevernog Vijetnama na zaljev Tonkin koji se nikada nije desio. Richard Nixon je otišao korak dalje, bombardovanjem Vijetnama, Kambodže i Laosa, želeći uliti Sovjetskom savezu strah da je on iracionalan lider sposoban za sve (Nixonova spremnost da implementira svoju „teoriju o luđaku“ možda je samoispunjavajući dokaz njegove ludosti).
U konačnici, Johnsonov i Nixonov američki rat u Indokini odnio je milione nedužnih života. Nikada nije bilo pravog pozivanja na odgovornost, i možda suprotno – bilo je to mnogo presedana za kasnija masovna ubistva od američkih snaga.
Masovna ubistva u Iraku pod Georgeom W. Bushom su naravno bolje poznata, jer je američki rat tamo pravljen za TV. Navodno civilizovana zemlja upustila se u „šok i strah“ da zbaci vladu druge države na lažnim isprikama. Stotine hiljada iračkih civila poginuli su kao rezultat toga.
Barack Obama je napadan od desnice što je previše blag, a ipak i on je ostvario popriličan smrtonosni danak. Njegova administracija je u više navrata odobrila napade dronovima koji su ubijali ne samo teroriste, već i nedužne i američke građane koji su se protivili američkim krvavim ratovima u muslimanskim državama.
On je potpisao predsjednički nalaz odobravajući CIA-i da sarađuje sa Saudijskom Arabijom u zbacivanju sirijske vlade. Ta „prikrivena“ operacija (o kojoj se gotovo uopšte nije pisalo na uljudnim stranicama New York Timesa) dovela je do građanskog rata koji je još u toku i koji je rezultirao stotinama hiljada civilnih smrti i milionima raseljenih iz svojih domova. On je koristio zračne napade NATO-a da zbaci libijskog Muamera Gadafija, što je rezultiralo propalom državom i nasiljem koje još traje.
Trump malo drugačiji od despota
Pod Trumpom, SAD je podsticao masovna ubistva Saudijske Arabije (uključujući i ubistva djece) u Jemenu prodajući im bombe i napredno oružje, gotovo bez ikakvog nadzora, svijesti ili odgovornosti od Kongresa ili od javnosti. Ubistvo počinjeno dalje od očiju medija gotovo da više uopšte nije ubistvo.
Kada se zavjesa smakne, kao sa ubistvom Khashoggija, mi nakratko vidimo svijet onakav kakav jeste.
Kolumnista Washington Posta je namamljen na brutalno ubistvo i poslije isječen od strane američkog bliskog „saveznika“. Američko-izraelsko-saudijska velika laž da je Iran u centru globalnog terorizma, tvrdnja koju podaci opovrgavaju, nakratko je ugrožena sramotnim otkrićem o Khashoggijevoj užasnoj smrti.
Prestolonasljednik Mohammed bin Salman koji je navodno naredio ovu operaciju, zadužen je za „istragu“ o ovom slučaju. Saudijci su s pravom isplatili nekoliko viših zvaničnika, a Trump, gospodar neprestanih laži, ponavlja zvanične saudijske izmišljotine o užasnoj operaciji.
SAD se ponosi time da je ustavna demokratija, ali kada je u pitanju vanjska politika, predsjednik je malo drugačiji od despota. Trump je upravo najavio povlačenje SAD-a iz Sporazuma o nuklearnoj sili srednjeg dometa bez spominjanja Kongresu.
Politički naučnici bi trebali testirati sljedeću hipotezu – države koje predvode predsjednici (kao u SAD-u) i neustavni monarsi (kao u Saudijskoj Arabiji), prije nego parlamenti i premijeri, posebno su ranjive na ubilačku politiku. Parlamenti ne pružaju nikakve garancije za uzdržanost, ali vladavina jednog čovjeka u vanjskoj politici, kao u SAD-u i Saudijskoj Arabiji, gotovo garantuje masovno puštanje krvi.
Amerikanci su s pravom užasnuti nad ubistvom Khashoggija. Ali ubilački načini njihove vlade možda su malo drugačiji. Prisutnost ubistava koja sponzorira država nije izgovor za tretiranje ubistva kao prihvatljivog, ikada. Umjesto tog, predstavlja razlog da se moć podvrgne strogim ustavnim stegama i posebno međunarodnom pravu, uključujući Povelju UN-a i Univerzalnu deklaraciju ljudskih prava.
To nam je jedina prava nada za opstanak i sigurnost u svijetu u kojem ležerno pribjegavanje nasilju može lagano biti kraj svih nas.
(TBT, Project Syndicate)
