Da li smo rođeni da budemo lijeni? Nova neurološka studija pokazuje da vjerovatno jesmo. Pokazala je da čak i kad ljudi znaju da je vježbanje poželjno i planiraju da vježbaju, određeni signali u njihovom mozgu ih podstiču da sjede.
Autori studije nadaju se da će nam razumjevanje kako naš mozak potkopava naše planove da vježbamo obnoviti motivaciju da se pokrenemo.
Psiholozi vježbanja dugo su bili zbunjeni razlikom između ljudske želje da budu fizički aktivni i stvarnog ponašanja. Rijetki su oni među nama koji vježbaju redovno iako znamo da je vježbanje dobro za zdravlje i dobrostanje.
Obično se izvlačimo na manjak vremena, prostora ili mogućnosti. Ali je nedavno međunarodna grupa istraživača počela da se pita da li su uzroci možda dublji.
Za ranije istraživanje, naučnici su proučavali prošla istraživanja o stavu prema vježbanju i ponašanju i otkrili su da ljudi istinski žele da budu aktivni. Ali rijetki su oni koji to i budu. Stoga su naučnici pomislili da se možda nešto dešava u njihovim glavama što ubija entuzijazam za vježbanjem.
Da bi to otkrili, regrutovali su 29 zdravih mladića i djevojaka. Svi volonteri rekli su naučnicima da žele da budu fizički aktivni ali su rijetki među njima zaista to i bili. Istraživači su svakog opremili sa elektrodama koje su bilježile aktivnost mozga.
Volonteri su onda radili kompjuteski test koji je trebalo da ispita šta osjećaju prema vježbanju. Dodjeljen im je bio avatar oblikovan kao čiča-gliša. Avatar, koji su mogli da kontrolišu, mogao je da ima interakciju sa drugim čiča-glišama, zavisno od toga da li su bili aktivni ili inertni. Na primjer, slika figure na biciklu bi se pojavila a odmah za njom figura koja se odmara u ležaljci.
Volonterima je rečeno da pomjeraju što je moguće brže svoje avatare ka aktivnim predstavama i dalje od onih sjedećih, a onda obrnuto. Test je poznat kao „pristajanje-izbjegavanje zadatak“ i vjeruje se da je dobar indikator onoga što ljudi svjesno osjećaju prema predstavi prikazanoj na ekranu.
Volonteri su svoje avatare brže pomjerali ka aktivnim predstavama nego ka sjedećim i sporije su izbjegavali aktivne figure. Svi oni su svjesno bili više naklonjeni figurama u pokretu.
Ali na nesvjesnom nivou njihovi mozgovi nisu mislili to isto. Na osnovu čitanja moždane aktivnosti, volonteri su morali da uključe mnogo više mozga kako bi se okrenuli ka fizički aktivnim predstavama, naročito dijelove mozga povezane sa inhibirajućim akcijama.
Moždana aktivnost je bila mnogo manja kada su se ljudi kretali ka ležaljkama što pokazuje da su takve slike djelovale snažnije na njih od predstava vožnje bicikla i svega onoga što su ljudi sebi svjesno govorili.
„Što se mene tiče, ova otkrića pokazuju da su naši mozgovi urođeno naklonjeni sjedenju“, rekao je Matthieu Boisgontier, postdoktorski istraživač Univerziteta Britanska Kolumbija u Vankuveru koji je vodio studiju zajedno sa Borisom Chevalom sa Univerziteta Ženeva u Švajcarskoj.
Rezultati imaju smisla sa evolutivne tačke gledišta, rekao je Boisgontier. „Očuvanje energije je neophodno“ za nas kao vrstu svakog dana, rekao je on.
Lekcije najnovijeg eksperimenta daju nade, rekao je Boisgontier. Ljudi koji nevoljno vježbaju trebalo bi „možda da znaju da problem nije samo do njih“, rekao je on.
Ljudi su prirodno skloni neaktivnosti. Ali možemo i svjesno da odlučimo da se pomjerimo“, rekao je on, bez obzira na to šta naš mozak mislio.
(TBT, NYT)
