SPECIAL
Safa Abdul-Aziz Kulusi je bio plodni irački historičar, pisac, pjesnik i novinar, poznat kao posrednik između arapske
kulture i kulture naroda sa engleskog govornog područja.
Safa Abdul-Aziz Kulusi je bio plodni irački historičar, pisac, pjesnik i novinar, poznat kao posrednik između arapske
kulture i kulture naroda sa engleskog govornog područja.
Jedna od teorija po kojoj je posebno poznat
u Velikoj Britaniji se tiče njihovog najvećeg pjesnika i dramskog pisca –
Vilijama Šekspira.
Naime, Kulusi je preuzeo hipotezu arapskog
učenjaka iz 19. stoljeća, Ahmada Farisa Šidijaka, po kojoj je Šekspir bio
čovjek arapskog porijekla i po kome njegovo prezime dolazi od “šeik
Zubair”.
Zubair je bila provincija Osmanske imperije
kojom je vladao emir ili šeik; po Kulusiju, ovo je anglikanizovano u Šekspir.
On ukazuje na to da je pjesnikovo ime u njegovo vrijeme pisano na različite
načine, pa često i sa crticom (Shake-spear), što ukazuje na to da je originalno
moglo da se sastoji od dva dijela. Takođe, on smatra da različite varijante
ukazuju da je prezime bilo neobično i neuobičajeno.
Kulusi je također ukazivao i na to da se
Vilijamovo porodično porijeklo ne zna pouzdano i da bi to moglo da ide u prilog
ovoj arapskog teoriji. Njoj u prilog je, po njemu, išao i stil kojim je ovaj
pisao, sadržaj njegovih djela kao i njegov fizički izgled.
Što se ovog posljednjeg tiče, on
prvenstveno govori o mračnim crtama lica, jedinom portretu za koji pouzdano
znamo da je nastao za Šekspirovog života. Pored toga, Kulusi, gledajući tu
sliku, ukazuje i na “islamsku” bradu, kao i na karakterističnu
minđušu za koju tvrdi da nije bila baš uobičajena među Evropljanima tog doba
(mada jeste među umjetnicima, što je Šekspir bio).
Kulusi je takođe identifikovao arapske
riječi koje se pojavljuju u njegovim komadima i sonetima i ukazuje na to da je njihovo
korišćenje u tako velikoj mjeri još jedna neuobičajena pojava.
Pojedine arapske riječi, tvrdio je, prvi
put su u engleskom jeziku iskorišćene upravo od strane Šekspira – recimo, riječ
“asasinacija” u “Magbetu”. Jednako tome, gramatička pravila
koja primjenjuje Šekspir po njemu su slična arapskim, poput čestog
izostavljanja prijedloga “the” koje je u arapskom “al”, i
tako dalje.
Istina je, međutim, da je katedra za
arapski u to vrijeme ustanovljena na Oksfordu. Takođe je istina da se u
engleskom jeziku nalazi preko hiljadu arapskih riječi koje su u potpunosti
anglikanizovane i običan svijet nema pojma koje je njihovo porijeklo. Koliki je
doprinos Šekspira tome otvoreno je pitanje.
Tu nije kraj Kulusijevim
“dokazima”.
Naime, on nagađa dosta o velikom broju
arapskih geografskih lokacija i historijski bitnih arapskih mjesta koje se
nalaze u Šekspirovim djelima – od Egipta, preko Maroka, Tunisa, Mauritanije, do
Alžira i Libije. Pjesnik je pominjao i Palestinu, Siriju, Arabiju i
Mesopotamiju, a pominjao je i gradove poput Aleksandrije, Memfisa, Tira,
Jerusalima, Alepa, Antiohije, Damaska i Tripolija.
Sve uzevši u obzir, Kulusi zaključuje da je
uticaj fizičkog i prirodnog svijeta arapskih zemalja neobično prožimajući za
djelo nekoga ko je iz Engleske, a ukazuje i na to da postoji mogućnost da je u
mnogim svojim komadima zapravo bio inspirisan ranijim arapskim pričama, pa je
čak našao i sličnosti u radnjama, likovima i dijalozima.
Recimo, “Otelo” je, po Kulusiju,
inspirisan pričom “Kamar al-Zaman” iz “Hiljadu i jedne
noći”, a da je samo ime Otela možda zapravo Ata-Alah, “dar
božiji”; radi se inače o raširenom imenu u Sjevernoj Africi. Takođe,
pomenimo i “Mletačkog trgovca” koji je, po njemu, inspirisan pričom
“Trgovac Masrur i Zain al-Mavasif”.
Nažalost po ovu teoriju, zna se da je
Šekspir djelimično bio inspirisan “Dekameronom” Đovanija Bokača, koji
je priznavao da je sam bio inspirisan ranijim pričama.
Što se tiče “Romea i Julije”,
irački istoričar je vjerovao da je u pitanju “u osnovi arapski”
koncept platonske ljubavi i da je priča suštinski slična dvama arapskim bajkama
– “Majnun Lejla” i “Kais i Lubna”. Sve to je ispraćeno
istočnjačkim prikazima, običajima i tradicijom u ovoj tragediji.
Kulusi je potom citirao samog Šekspira iz
njegovog djela “Henri VI” u kome pjesnik kaže: “Was mahomet
inspired with a dove? Thou with an eagle art inspired then”.
“Mahomet” je zapravo Muhamed, a po autoru Šekspir time pokazuje
pokornost islamskog proroku.
Sve u svemu, ova teorija je objavljena u
mnogim arapskim publikacijama i tamo postoji mnogo ljudi koji u nju vjeruju;
čak je i Muamer Gadafi bio njen pobornik dok je bio živ.
Sve to ne znači da je i tačna. Zapravo je u
potpunosti spekulativna i ničim dokazana, ničim utemeljena.
(The Bosnia Times)