Piše: Mario Vargas Ljosa, thebosniatimes.ba
U noći 6. januara 2015. Philippe Lançon i njegova prijateljica otišli su u pozorište, u Ivriju, da gledaju “Bogojavljensku noć”, Shakespeareov komad o kojem je narednog dana trebalo da piše za Libération. Međutim, za to jutro je zakazan i sastanak na kojem je časopis Charlie Hebdo, za koji je također pisao, trebalo da isplanira sadržaj narednog broja. Odlučio je da ode u Hebdo i, kao i obično, dok su njegove kolege raspravljale o idejama, on je promatrao svog dobrog prijatelja, crtača Bernarda Marisa, koji je, kao i uvijek, tokom cijele rasprave crtao karikature prisutnih.
Po završetku sastanka, kada su svi počeli da se opraštaju, začula se pucnjava. Philippe je prvi dobio metak u lice, koji mu je raznio vilicu i bacio ga na pod, gdje ga je okružila velika lokva krvi. Nije izgubio razum. Nije mogao da se pomjeri, a dok je krvario, vidio je dvojicu terorista, braću Kouachi, kako višestrukim pucnjevima ubijaju sve prisutne, ponavljajući, poput mantre, “Allahu Akbar! Allahu Akbar!”. Njegove oči nisu mogle da vjeruju šta gledaju: glava Bernarda Marisa bila je rasporena od metaka i mozak je curio. U jednom trenutku je vidio, pokraj svog lica, cipele i mitraljez jednog od ubica. Zašto nije ponovo pucao u njega? Nesumnjivo zato što je mislio da je mrtav.
Naposljetku su ga spasili i ambulantna kola su ga odvela u bolnicu, gdje je bio 282 dana, pretrpjevši tridesetak operacija koje su mu drastično izobličile lice. Kada sam ga upoznao, u Prinstonu, prije tri godine, još uvijek je izgledao monstruozno. Jučer, kada sam video njegove fotografije, djelovalo mi je nevjerovatno što gledam to sasvim normalno lice na kojem nema čak ni ožiljka koji bi podsjećao na užas tog iskustva koje on, u knjizi Le Lambeau (Komadić, visuljak), upravo objavljenoj u Francuskoj, s trezvenom otmjenošću naziva “iščeznuće običnog”.
Kod tog zastrašujućeg svjedočanstva, u kome vidimo čovjeka koji umire, a potom polako vaskrsava, zahvaljujući svojoj hrabrosti i moralnoj snazi, i dakako dragocijenoj pomoći bolničara, ljekara, pomoćnika, a naročito hirurškoj vještini i umijeću doktorice Chloe, tvorca te čudesne promjene njegovog lica, najznačajnija je trezvenost i mjera s kojom je napisano. Tu nema ni trunke mržnje ili prijekora, takoreći je iščeznula i sprava za ubijanje od koje su stradale sve njegove kolege; iz tih stranica izvire ljubav prema životu i podsticajna pomoć koju su mu tokom dugog vaskrsenja pružala pojedina književna djela – Kafka, Prust, Čarobni brijeg – koje je iznova čitao nastojeći da u njima oživi intenzivne trenutke koje je osjetio kada ih je prvi put čitao.
Mislim da ni na jednoj od tih lijepih stranica Philippe Lançon ne govori o terorizmu. Pa ipak, Le Lambeau je jedna od onih knjiga koje nam omogućavaju da bolje razumijemo granice grozote i divljaštva do kojih ljudsko biće može da se spusti kada robuje vjerskom fanatizmu, ubijeđen da mu njegova vjera dozvoljava da uništi svijet, pa čak i da doprinese njegovom iščeznuću, tako što će ga očistiti od nevjernika. Tom sirovom i tvrdom barbarstvu Philippe Lançon suprotstavlja razum i čovječanstvo, lijepe umjetnosti, poeziju, ideje, koje smatra zajedničkim imeniteljima za sva ljudska bića, dubljim i postojanijim od razlika u jezicima, vjerovanjima, rasama i običajima, sve što nas približava i zbratimljuje, i što će na kraju preovladati nad iracionalnošću i neizmjernom ludošću onih koji vjeruju da će izboriti pravdu ako budu bacali bombe i ubijali nevine. (…)
(TBT, Nedeljnik)