Leipzig, Njemačka- Iako je nemoguće ne misliti na Johana Sebastijana Bacha dok šetate kroz ovaj grad, u kome je proveo posljednje decenije svog života, ono što je od njegovog svijeta preživjelo do danas je izmjenjeno do neprepoznatljivosti.
Kuća u kojoj su on i njegova porodica živjeli, srušena je prije jednog vijeka. A Bach sasvim sigurno nije slušao toliko arapskog koliko se sada čuje u ovom, mahom imigrantskom kvartu Neustadt.
Ovde je nedavno jednog toplog popodneva Yo-Yo Ma ušetao u opštinski centar sa Stradivarijus čelom pod rukom i brzo obišao odrasle i djecu koji su sjedili, bacivši jednom od njih “kosku”.
“Najvažnija stvar je da unesete cijelog sebe u trenutak”, rekao je on sutradan. Šezdesetdvogodišnji Ma bio je skroz tu. Ostao je u centru sat i po ali nije djelovao kao da mu se žuri. Uklopio je razoružavajuću darežljivost – dozvolio je dvojici mladih čelista da pred grupom vježbaju na njegovom instrumentu – sa nekom vrstom socijalnog rada.
“Učenje novog komada je kao kretanje sa jednog mjesta na drugo”, odgovorio je on na nečije pitanje, povezujući muziciranje sa životom migranata.
Ako je Ma djelovao opušteno, to je zato što njegova posjeta nije ništa novo u neobičnoj karijeri ovog muzičara koji je svirao na inauguraciji predsjednika i povodom godišnjice terorističkog napada.
A ono što Ma svira u tim trenucima, kako bi nas rasplakao a onda umirio, najčešće je izbor Bachovih svita za čelo. Tih šest komada su Everest u repertoaru ovog instrumenta.
U augustu, Ma je objavio svoju treću i vrlo vjerovatno posljednju ploču svita, opuštenu, samouvjerenu, duboko čovječnu interpretaciju komada. Njegov put u Leipzig je dio projekta vezanog za album: u naredne dvije godine, posjetiće 36 gradova na šest kontinenata. U svakom gradu povezaće gotovo dva i po sata muzike koja se svira gotovo bez pauze sa onim što on naziva “danom akcije” vraćanja Bacha u zajednice.
Komponovane oko 1720, prije nego što se preselio u Leipzig, Bachove svite za čelo su bile gotovo nepoznate do ranog 20. vijeka.
Možda bi i ostale kuriozitet da nije bilo čeliste Pabla Casalasa koji je slučajno nabasao na snimak u Barceloni kada je imao 13 godina. Decenijama kasnije, tridesetih, i sam je snimio ploču, pustivši tako svite u svijet. “Istovremeno je veličanstveno i suptilno ali i nevjerovatno elementarno”, rekao je Ma o ciklusu.
Kada je prvi put snimio svite 1983, Ma je bio u dvadesetim godinama iako mu je karijera počela još kada je bio dijete, ranih šezdesetih kada mu se porodica preselila iz Pariza u New York. Bilo je to sigurno, dramatično, robustno čitanje muzike sa vrtoglavim ekstremima.
„Taj prvi pokušaj“, kaže uz smijeh, “bio je ono mladalačko ‘ja sve znam’. Drugi je sredovječna konfuzija”.
Taj drugi snimak “Inspirisan Bachom” objavljen je krajem devedesetih, u pratnji ingenioznog filma koji opisuje Maa kako sarađuje sa drugim umjetnicima: pejzažnim arhitektom, koreografom Markom Morisom, Piranezovim bakrorezima.
Između dva albuma, Ma je od instrumentaliste postao ikona.
Ma je taj status ozbiljno shvatio i dobro ga iskoristio. Pokrenuo je Projekat “Put svile” 1998. posvećen istraživanju kroskulturnih umjetničkih veza koje su se pojavile tokom konstantnih turneja Ansambla “Puta svile”. Sa lakoćom je prihvatio ulogu građanina svijeta i humaniste, držeći predavanja o ulozi umjetnika i kulture u društvu koje se raspada.
Jedan od najvećih testova njegovih sposobnosti da komunicira sa publikom bilo je izvođenje svita u velikim dvoranama.
Prošlog septembra upustio se u nešto što se činilo kao ludost: sviranje svita na otvorenom, pred više od 17.000 ljudi u Los Angelesu. Kritičar Newyorkera Alex Ross nazvao je koncert “najdivnijim iskustvom godine slušanja”.
Znao sam šta je mislio kada sam čuo Maa kako izvodi cijelu stvar ovdje u Crkvi Svetog Nikole gdje je Bach komponovao prije tri vijeka. Tokom izvođenja primjetio sam novi mir kod njega. Pokreti tijela po kojima je bio poznat su nestali.
“Kao mlađi muzičar”, rekao je kompozitor i dirigent Esa-Peka Salonen, “imao je nevjerovatnu vještinu i harizmu i to se vidjelo na sceni. Postojala je nevjerovatna energija i izraz u svakoj noti koju je odsvirao. A sada se opušta od toga.”
(TBT, NYT)
