Položaj i ulogu istraživačkog novinarstva u BiH danas određuju tri bitna faktora: prvi je nivo (ne)morala ljudi u vlasti i tona svim nivoima režima. Drugi faktor je tehnološka superiornost medija. Zahvaljujući tome vrlo brzo se sve sazna pa i više od istine. I treći faktor je – nekritička svijest javnosti. Dakle, šta god da novinari profesionalno istraže i plasiraju o kriminalu, destruktivnoj politici vlastodržaca te ljude ništa nije stid. Niti ne pocrvene na naslov da je „taj i taj je lopov i ubica“. Zahvaljujući ovom drugom faktoru – brzini elektronskih medija i društvenih mreža – sve se može brzo istražiti i objaviti. Ukratko – sve se zna o svakome. Pa ipak, treći faktor – svijest građana koja sporo reagira na ukazane opasnosti, ponekad obesmišljava sav trud ljudi iz svijeta novinarstva.
Na primjer, kad pogledamo koliko je ovaj narod za koga glasao, pa čak ako i odbijemo lopovima i dodamo oštećenima pokradene glasove, ne možemo da se ne zapitamo – zašto je ovaj narod opet u tolikom broju glasao za režim koji mu radi o glavi ?! Zašto je lahko zaključivati o neprijateljima Bosne, o četnicima i ustašama, Englezima i Rusima, a zašto je istovremeno teško shvatiti da su SDA, Izetbegovići, Čengići i nova skorojevićka kasta danas veća opasnost po BiH od nekadašnjih agresora? Ili se ipak nešto mijenja ?! Na promjene ukazuje sve glasniji bunt prevarenih birača.
Šta sve danas znamo o njima ?
Ova 2018. godina, posebno period od vrlo ranog početka predizborne kampanje, otkrio je stvari koje smo nagađali. Iz gotovo poslovičnog nerada Skupštine Kantona Sarajevo gdje dominira SDA i gdje se o većini pitanja odlučivalo isključivo reciprocitetom „ti meni, ja tebi“ pred sami kraj mandata kao imperativ opozicije nametnulo se pitanje rasprave i glasanja o godišnjim izvještajima o radu i poslovanju javnih komunalnih preduzeća, zdravstvenih, kulturnih i prosvjetnih ustanova. U prve tri godine mandata bile su to skoro nebitne tačke dnevnog reda za koje se dizala ruka bez razmatranja problema. Ali ne i sada! Nagomilano nezadovoljstvo i opozicije i javnosti proključalo je kada je režim pokušao zaobići raspravu o tim izvještajima iz jednog prostog razloga – javna komunalna preduzeća, zdravstvene ustanove i budžetske institucije, sa dominantnim menadžmentima iz SDA su epicentri kriminala i krađe budžetskih sredstava kroz namještene javne nabavke! Milioni i milioni maraka izvučeni su iz javnih preduzeća u korist vladajuće stranke, a hiljade njihovih uhljeba i glasača primili su plate za nerad i lojalnost Stranci na ovim izborima. Mediji su bili ti koji su taj problem konačno nametnuli kao temu skupštinske rasprave. U takvoj atmosferi pred sami kraj mandata opozicija je iznenada vidjela šansu da se otarasi SDA i prije izbora tako što će oboriti izvještaje o radu preduzeća sa režimskim menadžmentima, a zatim i direktore i uprave. No, SDA bila suviše lukava da bi došla na taj tanki led, ali su ipak razotkrivene mnoge afere koje bi morale postati dosijei u SIPA-i, organima MUP-a i tužilaštvima svih nivoa!
Počelo je tako što je početkom 2018. godine premijer Kantona Sarajevo Elmedin Konaković, do tada i sam zadrti esdeaovac, njihov efikasni operativac te miljenik Prof.dr. Sebije Izetbegović, iznenada okrenuo ploču i postavio pitanje smjene direktora neuspješnih preduzeća. Ogorčenost građana zbog nestašice vode u Sarajevu tokom cijele 2017. godine učinila je da je SDA šutke žrtvovala direktora ViK-a Nezira Hadžića. Ubrzo je fotelja popunjena novom SDA direktoricom, ali ogorčenost javnosti rezultirala je time da je propao monstruozni plan režima kojem je u osnovi bila agonija grada u nestašici vode. Postalo je jasno da je mreža godinama namjerno bila zapuštena kako bi problem kulminirao, a zatim bi se kao „rješenje“ pojavili strani investitori koji bi uložili u popravak mreže i dobili koncesije na vodu! Saznali smo i to da je milionska budžetska sredstva za nabavku vodovodnih cijevi na tenderima redovno dobijao zet Bakira Izetbegovića, vlasnik firme BiHexo Mirsad Berberović, koji je kupovao cijevi loše kvalitete, neprilagođene klimi u Sarajevu. Slučajno ?
„Nije važno neko tele, računi, porez…“ važan je novac za Stranku
Neočekivano je najviše prašine dignuto zbog ZOI-ja ‘84 naizgled zbog banalnih stvari. Konaković je tražio da se ilegalni i netransparentni prihodi preduzeća stave pod kontrolu, a onda je u odbranu prozvanog direktora ZOI-ja Midhata Hubijara ustao niko drugi do – predsjednik države Bakir Izetbegović opalivši pljusku i Konakoviću, i narodu, i pravnoj državi.
„Nije važno da li se zaklalo gore neko tele, jel se izdaju računi za usluge i kako se naplaćuje praking,“ rekao je tada Izetbegović. Ili u prijevodu – Predsjednik države nam je rekao da podržava nelegalno poslovanje državne firme, da tolerira neplaćanje PDV-a i doprinosa iste te firme i da je poželjno da nema evidencije naplaćenog parkinga, jer se onda novac može usmjeriti onako kako on naloži svom Midhatu! Ukratko, Predsjednik nam se predstavio kao sušta suprotnost pristalice prava i zakona.
Da je GRAS režimska firma za čerupanje budžetskih sredstava jeste notorna činjenica. U posljeratnom periodu nije bilo uprave da nije stvorila gubitak lošim radom i stranačkim uhljebljavanjem. Ali dokazati to na sudu, već je mnogo teže. Zlatna vremena kada je GRAS režimu davao najviše bili su mandati Ibrahima-Bime Jusufranića. Usput je nikao i privatni Univerzitet u Travniku, inače pogon za štancanje visoke stručne spreme i magistara, za koji bivši direktor lošeg preduzeća ni logično ni matematički ne može objasniti odakle mu pare. Zato je nakratko uhapšen 2015. godine da bi ove godine u junu na sudu bio oslobođen optužbiu. Poruka je bila jasna – režim te obogatio, režim te i zaštitio, jer si mu puno dao. No, tada je narogušenoj javnosti trebala bilo kakva žrtva pa su u augustu privedeni ministar Mujo Fišo, nekadašnji privremeni upravnik GRAS-a Haris Gušić i Amir Junuzović, vlasnik kompanije Junuzović Kopex Lukavac zbog kriminalno provedenog tendera pri nabavci 26 autobusa na plin! To nije ništa drugo nego vrijeđanje inteligencije naroda i nabijanje brnjice pravosuđu. Pušta se kriminalac koji je Stranci i sebi namaknuo milione, a hapsi se sitna riba koja je zaobišla tenderske propise na polovnim autobusima.
Sličan cinizam režima zabilježen je i na slučaju Amira Zukića. Kad se istraga oko uzimanja mita za zapošljavanje primakla Glavnom odboru SDA, također je brzo nađena žrtva. Stradali su samo „dimijaš sa Grepka“, njegov konj te nekoliko nižih igrača i po svemu sudeći režim je tu podvukao crtu. „Šef“ o tome ne zna ništa, njega se (još) ne može dirati, a i inače za njega su svi nevini, dok se ne dokaže. „Šef“ nikad nema lični, etički i logički stav o ljudima o čijem se kriminalu zahvaljujući medijima sve zna. To njih jednostavno nije stid i ne brinu se sve dok se baš ne dokaže. I ne diraj im pare!
U „slučaju Memić“ se ogleda karakter režima
Najupečatljiviji primjer nemoralnosti, bezobzirnosti, bezosjećajnosti režima svakako je „slučaj Memić“ o kojem je skoro sve već rečeno, osim epiloga. Ako se ispostavi da je u suštini otpora režima da se slučaj riješi tek zaštita tajkuna koji režimu donosi novac, a čiji je sin umiješan u ubistvo mladića Dženana Memića, i da je jalovost Tužilaštva KS i policije posljedica isplaćenog mita državnim službenicima u stotinama hiljada eura, onda je to znak da je aktuelni režim izgubio svaku vezu sa stvarnošću i narodom i svako pravo da vlada. Ako je smisao zataškavanja ubistva Dženana Memića ovo što smo naveli, onda osim pravnog procesuiranja događaja, satisfakcija porodici Memić, ali i javnosti može biti jedino pojavljivanje Bakira Izetbegovića pred Tužilaštvom BiH da odgovori na Murisovo pitanje: „Bakire, čiji je Dženan !?“ Dakle, sumrak režima na ovom slučaju bio bi nužan, ali je i neizvjestan kad znamo s kime imamo posla.
Stoga, nikog nije začudilo otvoreno atakovanje Prof.dr. Sebije Izetbegović uopće na postojanje Opće bolnice „Prim.dr. Abdulah Nakaš“ kada ju je odlazeći u KCUS pokušala ugasiti pod legendom „spajanja kapaciteta i racionalizacije“. Upoznavši ovaj režim na svojoj koži građanstvu čak nije bilo iznenađenje kada se nedavno otkrilo da je čitav „projekat spajanja bolnica“ bio zapravo nezakonit, iako se činilo da nadležni državni organi Kantona i Federacije donose odluke i dokumente dajući svemu formu legalnosti. Ipak, sticajem okolnosti odgovorne osobe iz Opće bolnice došle su do dokumenata iz izbrisanih baza podataka koje govore suprotno. Naime, prije dvije i po godine Prof.dr. Sebija Izetbegović je sa svojim „timom za spajanje“ sačinila niz odluka o reorganizaciji Opće bolnice sa ciljem da se ona ugasi, briše iz registra i pripoji KCUS-u. Ali, tu pripremu nisu u zakonskoj proceduri pratili ni Vlada ni nadležni odbori, nego isključivo pomenuta zatvorena grupa i u tome je bila nezakonitost tih radnji. Kada je projekat propao, akteri su pokušali uništiti podatke, no oni su ipak „isplivali“ i sada su predmet istrage Tužilaštva KS.
I da naglasimo morbidnu dimenziju čitavog „slučaja Opća bolnica“. Naime, režim je planirao isprazniti objekat, a nakon izvjesnog vremena nekretninu prodati stranom investitoru za otvaranje ekskluzivnog lječilišta za visokoplatežnu klijentelu. Dakle, zbog materijalne koristi, režim je planirao građane Sarajeva ostaviti bez Opće bolnice i zasigurno otežati stanje u zdravstvu !
„Trebaće vremena da se šteta popravi!“
A kada to nije uspjelo, počela je „reforma zdravstva“ na KCUS-u, a i šire. Zaista je teško nabrojati sve katastrofalne poteze iz tzv. „reforme zdravstva“ koju provodi Prof.dr. Sebija Izetbegović u dvije i po godine njenog mandata. Pokušaćemo samo ono najvažnije. Svojim agresivnim odnosom otjerala je sa KCUS-a preko 50 vrhunskih specijalista i preko 300 ljudi srednjeg medicinskog i drugog osoblja i svela specijalističku uslugu na znatno niži nivo. Niti jednog specijalistu nije stimulirala da ostane, naprotiv. Za ovaj njen potez suprug Bakir kaže da je „otjerala lopove i neradnike“! Zatim, pokrenula je na desetine disciplinskih postupaka protiv uposlenika koji su se usprotivili mišljenjem, odnos prema njima ima karakter mobinga, a posljedice su odlazak kvalitetnih ljudi i drastično poremećeni međuljudski odnosi u Kliničkom centru. Stvarno stanje poslovanja se prikriva friziranim izvještajima o radu. Laže o naslijeđenom dugu i pravo pitanje za istražitelje je gdje je zaista otišao novac kojim je vraćen navodni dug od 100 miliona ?! Javne nabavke su redovno prilika za zloupotrebu budžetskih sredstava putem namještenih tendera za preferirane firme. To će prije ili kasnije potvrditi istražni organi. Princip štednje doveo je do nestašica lijekova, materijala, reagencija, opreme, pada nivoa dijagnostike i terapija, a primoravanjem pacijenata da kupuju lijekove i ostalo sa esencijalnih listi direktno ih oštećuje, jer su svi pacijenti zdravstveno osigurani i KCUS bi im po zakonu to morao osigurati. Zapostavila je edukaciju ljekara pod motom „sprječavanja turističkih putovanja“, ali posljedica ove populističke fraze jeste naučno zaostajanje kadrova. Ugasila je niz specijalističkih disciplina iz čistog neznanja o tome koliko su bitne, a što je direktno ugrožavanje zdravlja i života građana. Ili nije iz neznanja, nego smišljeno ?
Prof.dr. Sebija Izetbegović se miješa i u rad UNSA i Medicinskog fakulteta pa koristeći politički uticaj kao supruga Predsjednika SDA i člana Predsjedništva BiH utiče na odluke UO UNSA i Naučno-nastavnog vijeća da se smjenjuju dekanese, da se iz nastave nezakonito isključe ugledni profesori, a za šefove katedri imenuju njeni poslušnici i to sve na štetu kvaliteta edukacije budućih ljekara…
Zaista bi se odužilo kad bi htjeli navesti sve pogrešne poteze aktuelne generalne direktorice KCUS-a, kojih je toliko da su poništili i neke pozitivne. Ocjenu svega toga dale su njene kolege koje smatraju „da je u zdravstvu za njenog mandata toliko toga devastirano, da će nakon nje trebati dosta vremena dok se sve dovede u red po postulatima struke, nauke i zakona.“
Evolucija ili revolucija !?
Razina ogrezlosti režima u bahatosti, nepoštivanju zakona, neetičnosti je neizmjerna. Rekli bismo, neshvatljivo je odsustvo odgovornosti za građane i njihova osnovna prava. No, onda postane jasno da akteri režima ustvari ne znaju kako narod živi te da ih nije niti briga. I neće biti, dok se ne nađu na udaru prava i pravosuđa ili na udaru „kuke i motike“. To znači da je jedino pitanje da li ćemo do obaranja režima stići evolucijom ili revolucijom. Iziritirani glas običnog čovjeka koji iz anonimnosti na društvenim mrežama iskreno urla da se „režima možemo riješiti samo rumunskim scenarijem“ trebao bi biti upozorenje režimu da ovako više ne može i da je pred svojim krajem. Bijes građana je još na samokontroliranom nivou, ali je napetost vrlo visoka te je pitanje evolucije ili revolucije zapravo pitanje da li će neki spontani događaj ili planirani podsticaj pokrenuti mase na rušilačku akciju. Bosni i Hercegovini to u ovom trenutku ne treba, ali nekad nema drugog načina !
S druge strane, na sve jasnije artikuliranoj postizbornoj političkoj sceni nenacionalne partije gotovo uglas obznanjuju da „neće sa SDA“ formirati vlast. Tako postaje sve izvjesnije da će ova stranka uskoro ostati bez poluga vlasti, posebno bez institucija za provođenje zakona. Pa se vrlo brzo može dogoditi da pravosudni sistem kojeg je SDA gušila i držala na kratkom povodcu, sada prodiše procesuirajući upravo njene čelnike. Jer, sve se zna. Potrebno je to još formalizirati kroz dosijee, optužnice i presude. Ili možda bh. pravosuđe i dalje želi ubjeđivati narod da protiv najviših nosilaca režimske vlasti – nema dokaza ?
(TBT, Istraživački tim)