JIEH, Liban – Nazivaju je ženskom plažom. Ime je skromno; scena i ne toliko – bar ne kada se prođe muškarac na glavnoj kapiji i stigne do bronzanog pijeska i mora.
Hidžabi se skidaju sa glava, velovi sklanjaju sa lica. Farmerke i abaje nestaju i izranjaju maleni bikiniji, tankiniji i šorcevi. Pored azurnih talasa dvije žene leže na stomaku na ležaljkama, sunčajući se. Svuda oko njih ulje za sunčanje blista na potamnjeloj koži.
Kada muškarac na džet-skiju prođe pored, žena spasilac ga zviždukom upozorava da produži dalje.
“Muškarci”, kaže Nada, vozač školskog autobusa iz Beiruta dok izlazi na obalu, “toliko guše”.
U Libanu, zemlji na obali Sredozemnog mora, javne plaže i one na kojima se plaća ulaz prostiru se od Tira na jugu do Tripolija na sjeveru. Na bilbordima se vide manekenke u bikinijima kako promovišu sredstva za sunčanje.
Ali za mnoge muslimanke je “haram” – zabranjeno – da pokazuju svoja tijela ispred muškaraca koji im nisu muževi. One koje i odu sa porodicom na plaže gde je dozvoljeno miješanje polova, peku se na suncu potpuno obučene.
Otuda ženske plaže poput ove, Bellevue Beach Cluba u Jiehu, svega 20 minuta od Beiruta. Za 18 dolara dnevno, konzervativnije žene mogu neometano da uživaju na pijesku u kulturno raznolikoj zemlji koja je nešto liberalnija od ostalih arapskih zemalja, sa 18 priznatih vjerskih sekti i burnim noćnim životom.
U Bellevueu se čini da ima podjednak broj oskudno odjevenih kao i odjevenih žena. Neke žene iz vjerskih ubjeđenja nose više pokrivke na sebi. Druge, zbog stila ali i vrućine, zadovoljavaju se sa što manje odjeće.
“Ovde sam slobodna da budem ja”, kaže Rab Amhaz, 35-godišnja domaćica iz Beka doline. Pokazuje na svoj tankini i košulju dok sjedi u vodi.
Nada, koja je počela da nosi veo kada se udala u 14. godini, nosi crno-bijeli top za kupanje uparen sa crnim šorcem. “Na Facebooku izgledam potpuno drugačije”, kaže dok zabacuje mokru kosu. “Ne biste me prepoznali.”
Foto-aparati su zabranjeni kako bi se zaštitila privatnost korisnica plaže. Ali posjeta nekolikim drugim libanskim izletištima pokazala je da nema previše razlika između plaža rezervisanih samo za žene i onih mješovitih. Ogovaranje i miris nargila ispunjavaju vazduh. Grickalice, voda i zaklon od sunca su najtraženiji.
U Bellevueu, muškarac naplaćuje karte ali drugim muškarcima ulaz nije dozvoljen. Žensko osoblje radi u kupatilima i na bazenu. Tu je i ženski DJ, puštaju se hitovi egipatske pjevačice Shereene Abdel-Wahab i libanske pjevačice Maye Yazbek.
Liban je država u kojoj ljudi različitih vjeroispovjesti dijele kancelarije, naselja i kompanije, i u kojima bikiniji ozbiljno nadmašuju hidžabe. Možda je zato i logično što se ovakva ideja mogla roditi baš tu.
Ali ovakve stvari događaju se i drugdje po Bliskom istoku, uključujući Ujedinjene Arapske Emirate i Bahrein, koji su mnogo konzervativniji od Libana.
U Bellevueu ne postoji nikakva vjerska struktura niti policija koja bi provjeravala ko se kako oblači. Neke žene zato idu pokrivene na plažu kada su sa muževima, a skoro potpuno nage kada su same.
Rana Galajini, medicinska sestra iz Beiruta koja veo nosi od kada se udala sa 23, kaže: “Vjera je široka. Sve je stvar ličnog izbora.”
Njeni razlozi za nošenje jednodijelnog odjela za plivanje su prizemniji. “Da sam mršava, nosila bih bikini.”
(TBT, NYT)
