Izvor: Globus
Između europskog Sjevera i Juga bukti rat
stereotipa: Nijemci su “lihvari”, a južnjaci “paraziti”.
Zvuči zastrašujuće poznato: umjesto Nijemaca stavite Slovence, umjesto Grka
Srbe, i najednom dobijete Jugoslaviju 1986. Počelo je kao svađa, a pet godina
potom izbio je pravi rat.
FOTO:Tsipras, Merkel (AFP/CROPIX)
Između europskog Sjevera i Juga bukti rat
stereotipa: Nijemci su “lihvari”, a južnjaci “paraziti”.
Zvuči zastrašujuće poznato: umjesto Nijemaca stavite Slovence, umjesto Grka
Srbe, i najednom dobijete Jugoslaviju 1986. Počelo je kao svađa, a pet godina
potom izbio je pravi rat.
Pošto je Europska unija pritjerala
Ciprasovu vladu u kut i nametnula Grčkoj i Sirizi novi, brutalni i po mnogima
dugoročno nerealistički paket mjera za financijsku pomoć, i Grčka i Europa, pa
i mi kao mali brabonjak na toj velikoj geopolitičkoj karti, vratili smo se u
ono stanje koje se obično zove business as.
U Grčkoj, banke i bankomati opet rade.
Turoperatori i hotelijeri u Grčkoj opet primaju bukinge za sezonu. Atenom se
vuku demonstracije, ali te su demonstracije mlake i razočarane, onakve kakve
budu demonstracije bez jasnog političkog cilja, dakle nešto poput Pernarovih
fejsbuk prosvjeda. I u Hrvatskoj sve jebusiness as usual. Turisti su došli,
vele nam da izvoz raste, vele nam i to da će EU platiti Pelješki most – most
koji sada vodi prema zapaljenom ništa. Proteklih mjeseci, čitamo kako su EU
fondovi sufinancirali jedan splitski hotel, šetnicu uz šibenski kanal. Moja
supruga ove je zime prikupljala dokumentaciju za znanstveni EU projekt kojem je
jedna od nositeljica bila iz Grčke. Moji prijatelji pripremaju aplikacije za EU
projekte za zaštitu zaštićenog prirodnog prostora u gradu. Prošlog mjeseca bio
sam u Istri na dva filmska festivala koja su sufinancirana europskim novcem.
Europski novac služi tome da organizatori kupe europske filmove i plate
avionske karte za europske režisere i glumce, te da ih ugoste i odvedu na
večeru. Europski novac, novac (i) naših poreznih obveznika služi da bi se
prikazali filmovi koje su platili isti ti europski porezni obveznici, a te
filmove festivali kupuju od privatnih posrednika, sales agent ureda u Parizu i
Berlinu. Na jednoj je strani javni novac, na drugoj također javni novac, a oni
koji u tom pseudokapitalizmu zarađuju mala su skupina posrednika. I u kulturi –
ukratko – sve je u redu, sve teče kao europski business as usual.
Ali, barem što se mene tiče, ništa nije
isto. Preko svega toga napukla je tanka, ali očita pukotina koja pokazuje da se
taj svijet cijepa i lomi. U pozadini svega je ružan, zagušujući šum koji nas
upozorava da je pretvaranje završeno. Sad točno znamo u kakvoj Uniji živimo.
Točno znamo, ako nismo dosad.
Kako znamo, EU i MMF skršili su Grčku.
Mjere koje su nametnute Grčkoj nisu samo teške i teško provedive. One nisu samo
ekonomski nerealističke, barem ako je vjerovati ozbiljnim ekonomistima. One su
– što je najgore od svega – namijenjene da budu poniženje, one su sačinjene s
ciljem da budu ekonomska vendeta, kazna za ideološki neposluh. Kad je sve
to s Grčkom završilo, gotovo da mi je bilo žao što Cipras nije pristao i na
posljednje, najgorče poniženje, da grčku infrastrukturu, javna dobra i
zemljopis prepusti fondu koji bi bio fizički dislociran iz Grčke i kojim bi
upravljali kreditori. Jer, na taj način, da je EU osnovala svoju Europsku
Istočnogrčku Kompaniju, barem bismo bili načistu o čemu je riječ. Odnosno, da
je riječ o čistoj ekonomskoj okupaciji, gubitku suvereniteta i formalnom
ukidanju posljednjeg privida demokracije. Posljednjim poglavljem svoje grčke
politike Europska unija pokazala se točno onakvom kakvom je oslikavaju
eurofobni nacionalisti kao Nigel Farage: kao polutotalitarna, ćudljiva
životinja koja će pogaziti demokratsku volju nacije ako je ta volja na putu
njima samima i njihovoj ideologiji. Nakon onog što se dogodilo, sad više ništa
nije isto, i – barem ja – ne gledam više isto ni na taj novac koji nekako, od
nekamo pritječe i pretače se u naše znanstvene projekte, filmske festivale,
mostove i edukativne info-ploče. Nakon onog što se dogodilo, ne mogu više u tom
novcu ne vidjeti ono što to jest: klasno mito. Mito kojim se plaća maloj,
obrazovanoj i utjecajnoj manjini – političarima, kulturnjacima i poduzetnicima
– a zato da bi šutjeli zbog štete koju EU radi onima koji nemaju društveni
glas, glas u Saboru, u novinama, na kulturnim festivalima, za fakultetskom
katedrom.
Kao društvena elita, mi smo konačno
kupljeni. Vi ste kupljeni, i ja. Plaćaju nam naše sitne ili ne-sitne projekte
zato da bismo šutjeli kad se nekom drugom dogodi ono što se dogodilo Grcima. A
ono “što se dogodilo Grcima” nije ništa drugo nego prijesna, banalna politička
odmazda. I Sjever i Jug – naime – znaju da su Grci za svoj dug uvelike sami
krivi, ali ti “Grci” koji su krivi ponajprije su dvije stare, tradicionalne
centrističke stranke koje se sada Sirizi protive. I Sjever i Jug zna da grčki
dug nije nastao, ili barem nije nastao samo zato, jer su Heleni bili lijeni i
loše plaćali porez. I Sjever i Jug znaju da je taj dug nastao iz mnogo razloga,
od kojih je najvažniji taj što je Grčka ulaskom u EU istovremeno prvi put dobila
pravu državu blagostanja, ali i u konkurenciji jačih ekonomija izgubila
proizvodnju i unutrašnje tržište. I Sjever i Jug znaju da Grci svoj dug nikad
neće vratiti, ni ovim ni bilo kojim drugim alternativnim planom. Ovaj plan
stoga nikad nije ni služio tomu da bi se dug vratio. Taj plan čin je ideološke
purifikacije, prinudni prelazak na drugu vjeru. Tim planom Sjever pred svojim
glasačima (kojima Grci taj novac duguju) simulira strogost, igra se pedagoškog
igrokaza kojem je cilj da stvori uobrazilju kako “južne lijenčine” neće dobro
proći sa svojim nestašlucima, te kako naši skrbni političari šparno i
domaćinski paze na novac koju su im posudili. Tim planom Sjever je poručio da
ne trpi krivovjerje, ekonomsku heterodoksiju, i da će heretici biti tretirani
metodom spaljene zemlje.
Pri tom obje strane – Jug i Sjever –
operiraju zapaljivim klišejima. Jedan paket tih klišeja onaj je o pojasu
češnjaka, zemljama PIGS, južnim džabalebarošima koji bi sjedili na verandi uz
ouzo i živjeli na naš dug. Jug na te stereotipove odgovara svojima: o sjevernim
kamatarima, tvrdokornim lihvarima koji rade u korist bankara i koji ne traže
neki konkretni, stvarni i postojeći novac, nego ideološku apstrakciju. Na
vrhuncu ognjice, taj rat stereotipa poprima jasne protofašističke konotacije. Na
jednoj strani – Južnoj – su niže rase, nevrijedni crnpurasti Mediteranci koji
ne mogu dosegnuti arijevske vrijednosti reda, štednje i organizirana društva.
Na drugoj su Cicije, bankari, Shylocki, oslikani u skladu s antisemitskim
stereotipima o lihvaru koji je bogat, a opet nam guli kožu. Ti stereotipi –
ujedno – svakom tko je živio na jugoslavenskim prostorima moraju zvučati
zastrašujuće poznato. Umjesto Nijemaca stavite Slovence, umjesto Grka Srbe, i
najednom dobijete Jugoslaviju 1985/6, godinu dana prije uspona Miloševića.
Sjever, koji dominira našim tržištem, prodaje nam svoje šporete i frižidere
rađene u davno amortiziranim pogonima koje smo sufinancirali “mi”. I Jug, koji
je parazitski, živi od fondova za pomoć nerazvijenima i redistribucije novca,
Jug koji gradi knjižnice i ceste dok se kod nas autoputovi ne dovršavaju, a
ljudi nemaju posla. Ako ste živjeli u Jugoslaviji 1985., naslušali ste se
takvih rečenica, čuli ste ih stoput, a sad slušate na puno većoj skali njihov
zvučni eho. U Jugoslaviji, te su rečenice izgovarane, a pet godina potom,
buknuo je rat.
A problem EU danas nije ni problem lijene
Grčke, ni problem zloćudne, lihvarske Njemačke. Njemačka i Grčka u ovoj su
priči samo dvije strane novčića, dvije vlade koje pokušavaju zaštititi interes
svojih glasača u jednom potpuno pogrešno osmišljenom, suicidalnom i opasnom
eksperimentu. A taj eksperiment zove se EU. Taj eksperiment je zajednica koja
će imati jednu valutu i kamatu, ali plaća policajca u Dublinu i Sofiji neće
biti ista. Zajednica u kojoj postoji jedinstveno tržište dobara, a istovremeno
i strašni nerazmjeri konkurentnosti. Zajednica koja se nije pretvorila u
državu, ali zato svojim državama članicama sustavno otima alate ekonomske
samooobrane: tečaj, subvencije, investiranje javnog novca u gospodarstvo.
Zajednica koja zadržava proceduralnu vanjštinu demokracije, ali u političkoj
praksi svako ideološko strano tijelo ispljune kao nekompatibilno. Zajednica u
kojoj se politički život potpuno otkinuo od ideološkog sadržaja, jer se
razgovor o ideologiji smatra za ekstremizam. Govorimo o zajednici koja je
doslovno opasna za svoje članice, jednako sjeverne i južne, koja je urušila
visoko postavljene kulture demokracije u brojnim europskim zemljama, te koja
svojim ekonomskim mehanizmima u ovom trenutku Sjever i Jug konfrontira i vodi
prema bratoubilačkoj omrazi. Govorimo – ukratko – o jednom pogrešno
postavljenom političkom projektu koji – međutim – ima podršku društvene elite.
A ima dijelom i zato što je pokretni bankomat za samoispunjavajuća
proročanstva: europski novac koje ćete potrošiti na svog asistenta u Europskoj
uniji, na projekte koje će oni odabrati, na potpore koje će oni razrezati, na
projekte koje ćete zbog njih smisliti a možda vam i ne trebaju, koje ćete
potrošiti na to da njihovim novcem kupite njihove filmove koje su oni platili
od kapitalističkog posrednika. Dio tog novca doći će – naravno – vama. Ne nužno
vama u džep: vašoj udruzi, fakultetu, filmskom projektu, književnom festivalu,
turističkoj zajednici, građevinskoj tvrtki, političkoj stranci.
I to je dovoljan razlog da šutite. Da
šutimo. I da se pretvaramo da pukotina ne postoji, da je sve u redu, business
as usual.
(The Bosnia Times, Globus)
