U gradu Santeramo in Kole, na jugu Italije, sredovječna žena je radila za svojim kuhinjskim stolom. Pažljivo je ušivala vuneni kaput, jedan od onih koji će se prodavati za 800 do 2.000 eura kao dio kolekcije jesen/zima kuće Maks Mara.
Ali žena, koja nije željela da bude imenovana iz straha da će ostati bez posla, dobija od fabrike koja je zapošljava svega jedan euro po završenom metru. “Potrebno mi je oko sat vremena za jedan metar ili četiri do pet sati za cijeli kaput”, rekla je žena koja radi bez ugovora ili osiguranja i koju mjesečno isplaćuju u kešu. “Trudim se da uradim dva kaputa dnevno.”
Posao je našla preko lokalne fabrike koja radi odjeću za neke od najpoznatijih luksuznih brendova, uključujući Louis Vuitton i Fendi.
Posao od kuće je osnova modnog lanca snabdijevanja koji se sve brže razvija. Preovladava u Indiji, Bangladešu, Vijetnamu i Kini gdje milioni slabo plaćenih radnika rade od kuće i među najnezaštićenijim su u industriji zbog nesigurnog statusa, izolovanosti i slabog pristupa pravnim lijekovima.
Slični uslovi postoje i u Italiji gdje bi način na koji se proizvode neki od najskupljih komada odjeće mogao da šokira one koji etiketu “Made in Italy” smatraju dokazom sofisticirane vještine. Pritisak globalizacije i konkurencije znači da je pretpostavka luksuza – odnosno da dio vrijednosti takvog predmeta znači da je napravljen u najboljim uslovima, da su ga radili vješti radnici koji su fer plaćeni – ugrožena.
Iako nisu izloženi uslovima rada u fabrici, radnici koji rade od kuće zarađuju kao i fabrički radnici. Italija nema minimalnu cijenu rada ali se 5–7 eura po satu smatra nekim standardom. Visokokvalifikovani radnici mogu da zarade i 8–10 eura po satu. Ali oni koji rade od kuće zarađuju mnogo manje, bez obzira na to da li rade sa kožom, vezom ili obavljaju neki drugi umjetnički zadatak.
U Ginosi, Maria Colamita (53) kaže da je prije deset godina kada su joj djeca bila mlađa, radila kod kuće vjenčanice, vezući za 1,5–2 eura po satu. Za svaku joj je bilo potrebno 10 do 50 sati, a radila je 16 do 18 sati dnevno. “Pauze sam pravila samo da bih se pobrinula za djecu i porodicu – to je bilo to”, kaže i dodaje da sada radi kao čistačica i zarađuje sedam eura po satu. “Djeca su mi odrasla i mogu da radim posao gdje mogu da zaradim pravu platu.”
(TBT, NYT)