Piše: Masha Gessen, thebosniatimes.ba
Dok je Senat razmatrao nominaciju Bretta Kavanaugha za sudiju Vrhovnog suda, obezbjeđenje je iz sale izvlačilo na desetine ljudi. Senat vjerovatno ne pamti veću pometnju na nekom saslušanju. Mjesec dana kasnije, za vrijeme glasanja za nominaciju, u Washingtonu se okupilo na hiljade demonstranata, većinom žena. Zgradu Kapitola su opkolili kordoni policije kako bi demonstrantima bio spriječen prilaz. Mnogi učesnici protesta su doputovali autobusom iz New Yorka i avionom iz Californije. Jedna od njih je srećom upravo objavila knjigu o tome kako da razumijemo ovaj događaj.
Pri kraju svoje knjige „Kako čitati protest: umjetnost organizovanja i otpora“ veteranka protestovanja L.A. Kauffman pominje jedan „zbunjeni tekst“ u kome se novinar muči da pohvata smisao razuđenog pokreta bez vođe koji utiče na američku politiku na neočekivane načine. Njena knjiga je upravo odgovor na tu zbunjenost. Knjiga je tanka, zapravo je prošireni esej iz dva dijela: u prvom se bavi detaljima historije prvog Marša na Washington 1963; drugi je fokusiran na njegov posljednji izdanak, Marš žena iz 2017. i pokret koji je taj marš inicirao. U međuvremenu, tvrdi Kauffman, masovne mobilizacije ljudi, pretežno u formi marša na Washington, postale su specifičan žanr protesta u SAD. Marševi žena, međutim, ostaju poseban fenomen.
Marš na Washington iz 1963. bio je na svaki način akcija koordinisana s vrha. Uslovi protesta su bili predmet brižljivih pregovora s vrlo nervoznom administracijom Bijele kuće, koje je vodilo 10 muških aktivista zaduženih za marš. Učesnicima su date instrukcije da nose samo transparente koje su organizatori pripremili unaprijed; zabrana svojeručno izrađenih poruka strogo se sprovodila. Marš je kulminirao okupljanjem i obraćanjem govornika po utvrđenom spisku. Dok je Martin Luther King stigao na red sa svojim govorom o snu, većina ljudi se već razišla. Njihov zadatak je bio da marširaju, a zatim da stoje i slušaju. „Pasivnost je bila sastavni dio plana za Marš na Washington“, piše Kauffman. „Učesnici su bili mobilisani kao tijela, a ne kao glasovi“. U to vrijeme je, primjećuje autorica, već i samo prisustvo crnih tijela „tamo gdje im nije mjesto, bilo da sjede u kafani za bijelce ili da blokiraju ulicu, bilo dovoljno jasna poruka“.
U svim važnim aspektima ženski marševi održani tokom 2017. razlikuju se od svog prethodnika iz 1963: razuđeni su, osmislile su ih žene na terenu s ciljem da pruže učesnicima priliku da se sretnu licem u lice, razmijene svoje kreativne poruke i upute zajedničku poruku svijetu. „Teško je prisjetiti se straha i nemoći koji su obuzeli mnoge Amerikance nakon izbora 2016“, piše Kauffman. „Doživjeli smo tešku nesreću: mjesto predsjednika zauzeo je rasistički, mizogini, autoritarni klaun i to ne zahvaljujući glasovima većine građana, već faktorima koji su otvorili ozbiljna pitanja legitimnosti naših izbora. Ali prve reakcije bile su iznenađujuće skromne i prigušene“. Marševi organizovani širom zemlje 21. januara 2017. okončali su ovaj period nijemog šoka: „Direktno, tjelesno iskustvo masovnog okupljanja i zajedničke akcije… razbilo je kletvu straha i tišine.“
Protesti se ne odvijaju uvijek onako kako to mnogi Amerikanci intuitivno očekuju. Masovni marševi, tvrdi autorica, nisu se pokazali kao efikasna taktika pritiska. Od antiratnog pokreta iz 1960-ih do okupljanja u ime prava na abortus 1980-ih i 90-ih i demonstracija protiv rata u Iraku, na kojima je Kauffman bila jedna od ključnih organizatorica, marševi „pomažu da se neslaganje održi živim i vidljivim, ali kada je riječ o promjeni politike efekat je beznačajan“. Društveni pokreti koriste marševe kako bi očuvali početni impuls i potvrdili identitet, ali se do osjetne promjene dolazi drugim sredstvima.
S druge strane, smatra Kauffman, ponekad i samo jedan protestni događaj može izazvati značajne posljedice. Kao dokaz, ona prilaže rezultate akademske studije koja je pratila razvoj organizacija u okviru konzervativnog pokreta Čajanka na različitim mjestima, povezujući njihovu masovnost i uticaj na lokalnu sredinu sa uspjehom početnih akcija Čajanke na Dan poreza 2009 (one su inače uglavnom zavisile od vremenskih prilika). Korelacija između prvobitnog okupljanja i snage lokalnih organizacija bila je dovoljno jaka da podrži tvrdnju koju iznosi Kauffman da „tok razvoja samo jednog protesta može biti od presudnog uticaja na oblik i snagu pokreta koji iz njega nastaje“.
Ženski marševi iz 2017. nisu samo uobličili i podstakli društveni pokret; zapravo su ga stvorili. „Pokreti su često stvarali masovne marševe ali ovog puta, nepredvidivo i veličanstveno, masovni marševi stvorili su pokret“, piše Kauffman. Godinu dana od nastanka „svaki marš žena iz januara 2017. ostavio je za sobom bar 10 lokalnih grupa otpora, ukupno oko 6.000. To je daleko više od nekih 800-1.000 lokalnih frakcija koliko je imala Čajanka na svom vrhuncu“. Ove grupe se angažuju oko lokalnih izbora ali i na pitanjima poput imigracije, klimatskih promjena, seksualnih napada i uznemiravanja, kontrole oružja i rasizma. Lokalne mreže su i dovele ljude u Washington tokom saslušanja za nominaciju Kavana; njima možemo da zahvalimo za jedinstveni tračak nade tokom tog iskušenja, kada su dvije žene stale pred senatora Jeffa Flakea u liftu, što ga je izgleda navelo da zatraži istragu FBI o optužbama protiv Kavana za seksualni napad.
Prošle nedjelje, dok se Senat pripremao da izglasa Kavanaugha, Kauffman je bila na protestu u Washingtonu jer, kako piše:
„Dejstvo protesta često se ne može primijetiti u trenutku dok se odvija. Efekti su mu ponekad suptilni, rasuti i posredni. Nekada ste osuđeni na poraz i protest je tada samo izliv frustracije. Ali ponekad se historijski luk zakrivi ka pravdi i izazove magičan, neočekivani trenutak pobjede. Protest je uvijek čin vjere, opklada naslijepo da će jedna akcija izazvati druge akcije, da će inspiracija krenuti nepredvidivim putevima, da će hrabro istupanje pokrenuti nove sile, da će pravda pobijediti. Društvenim pokretima je možda najteži izazov to kako sačuvati nadu, neophodnu ljudima da bi nastavili da delaju. Stoga je ponekad najdosledniji čin masovnog protesta upravo promjena u samim učesnicima, kada okuse kolektivnu snagu koja im je potreba da bi ostali u svojoj borbi.“
(TBT, The New Yorker)
