REPORTAŽA
Nakon formiranja brojnih logora i u njima
sistematskog i organizovanog mučenja, držanja u životinjskim uvjetima i
ponižavanja, nakon masovnih likvidacija logoraša, napada na sela i gradove i
ubijanja civila, organizovanog progona, „Korićanske stijene“ predstavljale su
planerima etničkog čišćenja u BiH prirodan slijed događaja u ozbiljenju plana
1/3 protjerati, 1/3 zatvoriti i 1/3 ubiti.
FOTO: (The Bosnia Times, A.K.)
Piše Anida Ključanin, thebosniatimes.ba
augusta 1992. godine, u jeku čišćenja grada
Prijedora od preostalih nesrba, srpske civilne i vojne vlasti krenule su u još
jedan zločin. Nakon formiranja brojnih logora i u njima sistematskog i
organizovanog mučenja, držanja u životinjskim uvjetima i ponižavanja, nakon
masovnih likvidacija logoraša, napada na sela i gradove i ubijanja civila,
organizovanog progona, „Korićanske stijene“ predstavljale su planerima etničkog
čišćenja u BiH prirodan slijed događaja u ozbiljenju plana 1/3 protjerati, 1/3
zatvoriti i 1/3 ubiti.
U periodu od 6 mjeseci, prijedorske vlasti
su, pod patronatom i uputama SDS-a te podrškom Beograda, očistile cjelokupnu
opštinu od bošnjačkog i hrvatskog življa. Posljednji su grad napustili, u
oktobru 1992, logoraši logora Trnopolje, odlazeći pod istovjetnim principima
kako je to rađeno i u prethodnim mjesecima „dobrovoljnog“ odlaska: potpisana
izjava da svu svoju imovinu, pokretnu i nepokretnu, ostavljaju vlastima opštine
i da se u novoformiranu Srpsku Republiku nikada neće vratiti.
Jedini koji su ostali na očišćenom
teritoriju isključivo srpskog naroda, bili su oni Bošnjaci i Hrvati sakriveni u
masovnim grobnicama. Kosti mnogih od njih i danas grade temelje Republike
Srpske. Kolektivna šutnja uslijed straha od rušenja ove paradržavne, fašističke
tvorevine ukoliko se one, kosti nevinih, izuzmu iz njenih zidina, čuva Srpsku
sigurnom. Priznanje zločina niti izvinjenje stoga ne dolazi u obzir; Republika
Srpska se održava na nijekanju zločina u implementaciji posljednje faze
genocida.
ČIŠĆENJA OD NEPOŽELJNIH
21. augusta 1992. godine, uslijed nastavka
čišćenja od nepoželjnjih, krenuo je još jedan organizovani konvoj iz Prijedora;
jedan dio konvoja krenuo je iz mjesta Tukovi; drugi je pokupio civile zatvorene
u logoru Trnopolje. Sprovođen od strane pripadnika interventnog voda policije
Republike Srpske iz Prijedora, konvoj je spojen u Kozarcu odakle je krenuo
prema Travniku. Civilima koji su „dobrovoljno“ napuštali svoja ognjišta rečeno
je da idu u razmjenu. Konvoj, od preko 1200 civila – muškaraca, žena, djece i
staraca, Bošnjaka i Hrvata, kretao se sporo, satima po nesnosnim vrućinama dok
su civili maltretirani, ponižavani i pljačkani. Jedina zaustavljena vršena su u
cilju efikasnijeg sprovođenja pljačke: prislanjanjem pištolja na čelo,
otimanjem djece i prijetnjama o bacanju u kanal, zločinci, puki izvršioci,
otimali su plijen obećan od strane naredbodavaca kako bi što efikasnije
„čistili“.
Međutim, posljednje zaustavljanje konvoja
bilo je različito. Na rijeci Ugar iz šlepera i autobusa izdvojeni su muškarci;
preko 200 vojno sposobnih muškaraca, a veliki broj njih izdvojen je upravo iz
autobusa koji su krenuli iz Trnopolja. Bili su to logoraši koji su u prethodna
tri mjeseca na svojoj koži osjetili svu okrutnost i izopačenost logorskih
stražara koji su se preko noći iz nasmijanih, poznatih lica komšija i
prijatelja pretvorili u bezlične, krvoločne zvijeri.
NESTAJANJE U STIJENAMA
Zaustavljanje na rijeci Ugar bilo je mjesto
gdje su mnogi članovi porodice kroz prljave prozore autobusa i suze posljednji
put vidjeli svoje bližnje. Muškarci su potrpani u dva ispražnjena autobusa i
vozila su krenula putem smrti. Nakon 15 minuta vožnje autobusi su zaustavljeni
i logoraši iz prvog autobusa istjerani su napolje. Sprovedeni su do ivice
ceste, naređeno im je da se okrenu licem prema provaliji i da kleknu „kao da se
mole Bogu“, kako su im rekli. „Ovdje mi mijenjamo mrtve za mrtve i žive za
žive”, uzviknuo je Darko Mrđa, nekadašnji instruktor plesa, tada najednom vođa
interventnog voda, danas osuđeni ratni zločinac. Uslijedio je masakr: kukavički
pucnji u leđa i bacanje u ponor. Mnogi logoraši su, u nadi da će izbjeći smrt,
sami skakali sa vrha litice u provaliju duboku preko 300 metara. Padajući na
stijene sa velikih visina, nisu uspijevali. Logoraši koji su bili u drugom
autobusu dovođeni su u manjim grupicama – dva, tri čovjeka su polako, drhtavim
nogama, izlazila napolje, prilazila litici, nestajući među stijenama. Nakon što
su likvidacije završene, čuli su se jecaji logoraša iz dna provalije. Damir
Ivanković, također osuđeni ratni zločinac, sišao je u provaliju pucajući na
preživjele, a potom su, kako bi bili sigurni da su svi ubijeni, zločinci na
tijela logoraša bacali bombe. Stijene, Korićanske stijene, bile su sve od krvi.
Nakon dobro obavljenog posla, nakon
„čišćenja“, izvršioci su otišli u Skender Vakuf, današnje Kneževo, i slavili uz
piće kojim su se častili novcem žrtava.
I ove godine su majke i očevi, kćerke i
sinovi, braća i sestre, prijatelji, komšije i poznanici ubijenih logoraša,
preživjeli logoraši, pohodili mjesto zločina, Korićanske stijene. Penjući se
polako uz makadamski put, pažljivo su pogledavali niz strimnu gubeći se u
sjećanjima i tražeći svoje ubijene u stijenama Vlašića. Potom su majke sjedale
i učile jasin, dok su očevi stidljivo skretali pogled zatirući suze. 23 godine
je prošlo kako je i njihov život stao na ovim stijenama. 23 godine oni traže
svoje najmilije. „Ubijen mi je sin..“, „Dva sina sam izgubio i brata..“,
„Otac“, „Brat, stric i njegovi sinovi“, „Pronašla sam samo jednu kost“, „Par
koščica i prošle godine smo ga zakopali, nismo mogli više..tražiti, kopati..“,
„Tri zuba..“ „Svaki put kada dođem tu, očekujem, čekam, kao da će reći, da ću
čuti, mama..“
Bacivši ružu u ponor, jedini mezar koji
mnogi poznaju,odlaze, čekajući novi 21. august da ponovo budu bliže svojim
sinovima i očevima, braći, prijateljima.
DOBRO ČUVANA KOLEKTIVNA TAJNA
Zločin na Korićanskim stijenama počinjen je
od strane interventnog voda policije Republike Srpske iz Prijedora. Međutim, on
je naređen i planiran mnogo prije 21. augusta 1992. godine. On je počinjen po
naredbi Kriznog štaba opštine Prijedor i uz znanje i odobrenje civilnih i
vojnih dužnosnika na čelu bosanskih Srba u to vrijeme. Ovaj zločin nije
nasumičan, nije slučajan i nije sporadičan. Ovaj zločin je jedan u nizu zločina
počinjenih u izvršenju zločina genocida, sve u cilju stvaranja Velike Srbije;
djelo je udruženog zločinačkog poduhvata. Ovaj zločin je kolektivan; kolektivno
izvršenje i kolektivno prikrivanje – i zločina i mjesta masovne grobnice gdje
su tijela ovih logoraša sakrivena. Premještanje tijela izvršeno je od strane
pripadnika policije RS i Civilne zaštite iz Skender Vakufa/Kneževa. U neposrednoj
blizini mjesta izvršenja nalazi se naseljeno mjesto čiji su stanovnici znali i
čuli za ono što se ovdje dogodilo; štoviše, prema svjedočenjima nekih
preživjelih (od ukupno njih 12 koji su preživjeli masakr) – vidjeli su čak i mještane kako i
sami silaze u provaliju i pucaju na logoraše. Tijela su u pokušaju prikrivanja
zločina spaljivana, da bi se, nakon što su se mještani „pritužili“ da im ptice
raznose dijelove tijela po krovovima kuća, u, još jedno, „čišćenje“ terena
uključila i spomenuta Civila zaštita iz Kneževa izmjestivši tijela logoraša na
drugu lokaciju, lokaciju koju niti danas ne žele otkriti. Mještani se nisu
pritužili što su nevine osobe ubijane i bacane u ponor, nisu se pritužili za
svirepa ubistva mnogih drugih, nisu se pritužili na logore i zatvore, na
silovanja, mučenja, protjerivanja.. Oni su se pritužili jer i oni mogu doći u
opasnost, što im se voda može zatrovati, stoka pomrijeti, pa da ni oni ne
dočekaju obećanu Republiku Srpsku. A čišćenje je čišćenje, treba ga obaviti po
dogovoru i kako treba. Do kraja.
Kolektivna tajna danas čuva temelje
Republike Srpske, temelje u koje je utkano i preko 200 muškaraca sa Korićanskih
stijena. Jer ako progovore, ako priznaju, ako krene bujica istine, sapraće
očišćeni teren i ono mukom stvarano, sapraće „republiku“.
Voljom onih koji su planirali, organizovali
i dijelom izvršili genocidno istrebljenje nesrpskog stanovništva, predio
Korićanskih stijena više nikada neće asocirati na prirodne ljepote Vlašića. Ovo
mjesto je od 21. augusta 1992. godine krvavim slovima upisano kao mjesto
pokolja, mjesto gdje su nevini ljudi ubijani i bacani u bezdan samo zato što su
drugačijeg imena. Voljom onih koji su planirali da njih i nas nema na ovim
prostorima, nama ostaje da ovo i druga mjesta gdje je počinjen genocid
posjećujemo i obilježavamo, da pričamo, pišemo i dokumentujemo kako istina
nikada ne bi bila zaboravljena, ali i kako se nikada i nikome ovakvi zločini ne
bi ponovili, pa čak ni onima pred kojima su ljudi nestajali.
(The Bosnia Times)