Klasična muzika često ima lošu reputaciju u filmovima. Kada čujete Mozarta u filmu o Jamesu Bondu, velike su šanse da glavni negativac hrani ajkule svojim neprijatelljima. Wagner je muzička podloga nasilju. Bach? Muzika za večeru – Hannibala Lectera.
U spotu „Villans Love Classical Music: The Supercut“ Slate je trend ispratio do dijeteta ubice koji zvižduće Griega u Fric Langovom filmu „M“ iz 1931. U operi, gdje žestoke strasti dolaze do svog logičnog završetka, seksa i ubistava, ovo nije nepoznat fenomen. Osveta u „Kumu 3“ servira se uz „Kavaleriju rustikanu“. U „Nedodirljivim“, Seana Connerija kose mecima dok Robert de Nirov Al Pacino sluša „Pajace“.
Zbog toga je novi film „Bel canto“ – adaptacija istoimenog uspješnog romana En Pachet iz 2001, sa Julianne Moor u ulozi američke dive uhvaćene u talačkoj drami u Južnoj Americi – daje operi dobrodošlu priliku da se na veliko platno vrati u drugačijem ključu.
„Bel canto“ ne koristi operu kao ironičan komentar krvoprolića ili kao upozorenje da će se nešto zlokobno dogoditi ili kao zvučni ekvivalent bombonjeri u obliku srca u romantičnim momentima. Mješajući elemente trilera i romantične drame „Bel canto“ nije baš filmska opera. Ali koristi muziku kao lik i katalizator, vitalnu snagu koja ujedinjuje umjetnika i obožavaoca, taoca i gerilca, plutokratu i revolucionara.
„To je priča o moći umjetnosti da humanizuje“, rekla je soprano Rene Fleming koja izvodi Dvorzakove i Puccinijeve arije koje Moorova „pjeva“ u filmu.
Pachetova kaže da je, dok je pisala roman i stvarala lik dive Roxane Coss, bila inspirisana snimcima Flemingove.
Ljepota tog glasa pokreće zaplet. Ona je ključna za razumjevanje opsesije koja pokreće superobožavaoca koga igra Ken Watanabe, japanskog industrijalca koji odlazi u neimenovanu južnoameričku zemlju kako bi čuo svoju omiljenu divu kako pjeva na privatnoj zabavi. Kada gerilci kao taoce uzmu divu, obožavaoca i goste, u incidentu koji je labavo inspirisan talačkom krizom u Peruu 1996, ljepota tog glasa postaje jedan od elemenata koji spaja zarobljenike i one koji su ih zarobili.
To se veoma razlikuje od uobičajene upotrebe muzike u Holivudu. Pijanista Jeremy Denk, proslavljeni interpetator Bachovih „Goldbergovih varijacija“ jednom je za Američki javni radio pisao o upotrebi Bacha u filmu „Kad jaganjci utihnu“ i kanibalizmu Hannibala Lectera. To je bila „sigurno jedna od najboljih scena jedenja nečijeg lica koju sam ikada vidio“, napisao je Denk ironično uz komentar da je muzika u toj sceni eksploatisana.
Snimanje „Bel canta“ u ovom vremenu ironije natjeralo je režisera Pola Vejca koji je film režirao sa bratom Krisom da se zamisli. „Film je romantičan i tragičan na način koji potpuno nije u skladu sa količinom ironije sa kojom se u savremenom pripovjedanju obrađuju ozbiljne teme. Shvatio sam da je cio zaplet filma zapravo operski“, rekao je on.
Flemingova kaže da film publici predstavlja muziku koju možda ne znaju – od Diane Ross koja pjeva „Lady Sings the Blues“ Billie Holiday do Scott Joplinovog sviranja „The Sting“.
„To je za operu naročito dobro“, rekla je. „Ljudi su se sjetili koliko je lijepa i koliko epska može da bude“.
(TBT, NYT)