Rio de Janeiro – Šačica starosjedilačkih aktivista i istraživača proslavljalo je rođendan kada su vidjeli plamen kako guta zgradu nekoliko desetina metara udaljenu od njih.
„Muzej gori“, rekao je José Urutau Guajajara, pripadnik Tenetehára-Guajajara plemena koji je istraživao nasljeđe svog naroda u arhivu brazilskog Narodnog muzeja. Dok su stigli do vjekovima starog zdanja, doma najvećeg arhiva domorodačke kulture i historije Brazila, plamen ga je progutao.
Guajajara je pokušao da utrči u zgradu ali su ga u tome spriječili čuvari. Gledao je kako se stotine hiljada dokumenata, artefakta i umjetničkih djela pretvara u pepeo te noći 2. septembra.
Bio je to ogroman gubitak za brazilske historičare. Ali uništenje starosjedilačkih predmeta je ličniji udarac za potomke najstarijih stanovnika Brazila. „Kao da je u pitanju novi genocid, kao da su ove starosjedilačke zajednice iznova poubijane“, rekao je Guajajara. „Zato što je to bilo naše sjećanje“.
Brazil se veoma potrudio da se predstavi kao napredna zemlja. Dok su se pripremali za organizaciju Svjetskog kupa u fudbalu 2014. i Olimpijade 2016, investirali su milijarde dolara u javne projekte kako bi se predstavili kao moderna nacija koja može da se mjeri sa globalnim silama. Možda ništa ne ilustruje bolje taj impuls da se zgrabi budućnost – često na uštrb prošlosti – od kontrasta između Muzeja sutrašnjice koji je dizajnirao španski arhitekta Santiago Calatrava i historijskih znamenitosti Rija.
Calatravina kreacija, koja poput svemirskog broda nadvisuje zaliv u Rio de Janeiru počela je da se gradi 2015. i košta 59 miliona dolara. Nalazi se svega nekoliko blokova od mjesta koja su od centralne važnosti za poreklo Brazila, kao što je pristanište koje je bilo jedna od najaktivnijih pijaca robova u Americi. Ova mjesta rijetko privlače pažnju vlasti. Pristanište, koje je UNESCO-ovo mjesto svjetskog nasljeđa, je prljavo i napušteno.
Kada su Guajajara i njegovi prijatelji vidjeli požar u Narodnom muzeju, okupili su se ruševinama nekadašnjeg Indijanskog muzeja Brazila. Muzej je decenijama napušten. Zgrada Nacionalnog arhiva, za koju vatrogasci dugo govore da je nebezbjedna, je u blizini. Ali nemar Narodnog muzeja, koji je bio dom imperatora, naročito je šokantan za istraživače koji su tamo radili.
Hronični manjak novca doveo je do sklepanih instalacija, propalih tavanica i toga da se u ćoškovima nalazi izmet šišmiša. Napad termita doveo je do zatvaranja izložbe dinosaurusa prošle godine.
Antonio Carlos de Souza Lima, historičar u muzeju rekao je da brazilski lideri investiraju u oblasti koje bi mogle da postanu profitabilne. „Oni na kulturu gledaju kao na biznis. A ne kao na dušu nacije“, rekao je on.
Kolekcija starosjedilačkih predmeta Narodnog muzeja brojala je 40.000 artefakata iz više od 100 etničkih grupa. Maska Tinkua plemena koja je bila poklon brazilskom caru Domu Pedru I je vjerovatno bila najstariji predmet. Tu je i perjanica koju su napravili pripadnici plemena Munduruku, koja je prvi put izložena 1882.
Možda najteži gubitak je kolekcija njemačkog etnologa Curta Nimuendajúa. Rođen kao Curt Unckel, njega su usvojili pripadnici Guarani plemena iz države Sao Paolo i dali mu novo ime koje znači „onaj koji je stvorio svoje mjesto“. Umro je među Tikunama 1945. ostavivši iza sebe bilješke, pisma, dnevnike i mapu sa lokacijama i jezicima grupa koja je sretao.
„Svake godine je išao na novu ekspediciju“, rekao je João Pacheco koji je proteklih 20 godina bio kustos etnološke postavke. „Bio je glavni etnograf Brazila“.
Narodni muzej je posljednjih decenija imao finansijskih problema a u poplavi su 1995. nastradale egipatske mumije. Brazilska Nacionalna banka za razvoj je obećala da će finansirati popravke u visini od pet miliona dolara, uključujući i sređivanje protivpožarnog sistema. Trebalo je da radovi počnu kasnije ove godine.
Poslije požara, Daniela Alarcon, antropolog u muzeju koja proučava Tupinamba narod iz sjeveroistočne države Bahija, je sa vođama plemena razgovarala o gubitku koji ih je zadesio.
Jedan od vođa Glicéria Jesus Silva joj je rekao: „To mjesto je bilo poput sjećanja, kompjuterskog hard drivea gdje su u svakom trenutku ljudi iz bilo koje etničke grupe, naroda mogli da pristupe i dobiju informacije, da znaju gdje su bili, da se ne osjećaju izgubljeno“.
(TBT, © 2018 The New York Times)