Akademik i bosnaski pjesnik Abdulah Sidran je svojim književnim i filmskim radom dao nemjerljiv doprinos bh. kulturnoj sceni proširivši njenu važnost i značaj i na mnogo šire prostore. Iako su mu iskrenost, neposrednost i direktnost donijeli mnogo nevolja, uvijek je bio i ostao dosljedan sebi. Anomalije društva danas kritikuje putem društvenih mreža, no to je samo jedna od tema o kojima je Sidran otvoreno govorio u razgovoru za Klix.ba.
Sidran je u osmoj deceniji života, no još uvijek je vitalan i kaže nam kako bi ga s obzirom na žestinu njegove životne putanje bilo sramota reći išta drugo osim da je savršeno i odlično.
„Pisac nije čovjek koji je egzistencijalno zbrinut, naročito ne pisac u penziji. Ja imam penziju od 350 KM“, rekao je Sidran objašnjavajući čime se sad bavi i kako živi. “Dakle, ja nisam u prilici da sebi određujem šta ću pisati ili čime ću se baviti u narednom periodu, nego sam u istoj situaciji kao i svi ostali građani jedne poharane postratne zemlje koja je bila žrtva svirepe, strašne, nepojmljive i urotničke agresije. Tako da na vaše pitanje nemam odgovor. Socijalni položaj penzionisanih naučnih radnika i zaslužnih umjetnika je mizeran. Na tome ova država i njene vlasti već 30 godina apsolutno ništa ne preduzimaju. Nije lahko stimulirati osobu u mojim godinama i u svakodnevnoj borbi za puko preživljavanje, u sebi pronaći snagu potrebnu za rad na krupnijim projektima.
Za neka krupna pregnuća ja više objektivno nemam ni snage, a ni volje, budući da u državnim fondacijama i kod producenata stoje nerealizovana čak četiri moja scenarija. Uvijek se nalazio neki izgovor da budu odbijene i one moje filmske priče za koje su eksperti u recenzijama pisali da su ponekad i bolje od mojih dosadašnjih tekstova. To niko ne može razumjeti, ali stvari tako stoje od 1995. godine kada smo Ademir Kenović i ja napravili “Savršeni krug”. Pri tim odbijanjima nikada nije osporavana vrijednost tekstova, nego su se nalazili administrativni razlozi s kojima ja nemam veze: Nisi odabrao valjanog producenta! Odabrao si krivog reditelja. I slično. Ponekad ja umijem i iz velikih šteta polučiti neku korist, pa se tako trudim gledati i na ovu skandaloznu pojavu. Kako? Pa tako što će moji nesnimljeni scenariji jednoga dana biti bogatstvo te će moji potomci dobiti i materijalne razloge da se ponose svojim ocem, djedom i pradjedom. Zar to nije krasno?“, rekao je Sidran.
On se i pored svega odlučio politički kandidirati i vjerovatno je jedan od najstarijih kandidata na stranačkim listama. „Razlog je to što niko nema pravo stajati skrštenih ruku pored bolesnika. Moj izbor je Građanski savez, jer je to stranka koja je tek nastala i koja je u svakom pogledu nekompromitovana i kojoj se u etičkom smislu nema šta prigovoriti. Svi smo mi mimo svoje volje došli u lošu situaciju i moramo uraditi sve što možemo da bude bolje. Vladajuće elite stalno upotrebljavaju termin “kriza”, što je netačno, jer bi to bio kompliment. Kroz krize prolaze ozbiljne i stabilne države. To je normalno. Stvar je u tome da mi nismo u krizi, već u fazi raspada i nestanka. Jezikom se ne smije prikrivati stvarnost. Ne postoji kriza koja traje čitavo stoljeće. Ovdje država postoji samo kao kostur državnog aparata, a njene bitne državne funkcije jedva vegetiraju, ako i to.
(TBT)
