POVIJEST
Prvi svjetski rat je bio tek globalni
konflikt kad se Osmanlijsko carstvo uključilo u priču, a posljedice se osjećaju
i danas.
FOTO: (Arhiv)
Nije toliko čudno što je 600 godina staro
muslimansko carstvo palo kao posljedica svjetskih konflikata 1918. godine, nego
što je uopće uspjelo održatii do tada.
Osmanlijsko carstvo osnovala su muslimanska plemena iz središnje Azije 1299.
godine, a vrhunac je doseglo u 17. stoljeću, kada se prostiralo na tri
kontinenta.
Od početka 18. vijeka Istanbul je gotovo konstantno ratovao s evropskim
državama, s tim što mu pobjede nisu išle od ruke.
Osmanlijsko carstvo ostalo je bez Egipta i većine Sjeverne Afrike do 1882.
godine, kada su ovu teritoriju preotele Britanija i Francuska, dok je Rusija
pod svoje preuzimala, jednu za drugom, provincije istočne Anadolije.
Ali nisu samo evropske velesile predstavljale problem, jer su Osmanlije bile
rastrzane i unutrašnjim konfliktima između dominantnih Turaka i mnogih drugih
naroda koji su plaćali vjernost sultanu u Istanbulu, poput Srba, Kurda, Jermena
i Arapa.
Ove grupe počele su se upijati zapadnjačke ideje o nacionalizmu i samouređenju,
koje su podstakle brojne razmirice i pobune unutar carstva.
Najgori primjer dogodio se 1915.-1916. godine, kada je došlo do zločina nad
jermenskim kršćanima dok su odvođeni iz svojih domova u Anadoliji. Tom prilikom
stradalo je gotovo milion Jermena.
Ulazak u rat s velikim očekivanjima
Prvobitno nije planirano da Turci uopće uđu
u Prvi svetski rat. Mnoge političke figure u Istanbulu željele su ostati
neutralne kako bi osigurale administrativnu i ekonomsku modernizaciju u čijem
postizanju su mogli da im pomognu, bar su tako mislili, evropski moćnici.
Ali, paše su na kraju postigle dogovor s Njemačkom, jer je Berlin obećao da će
im platiti za sav ratni trud i vojne vježbe.
Smatrali su da je to pravi put za povratak izgubljenih provincija i povratka
uticaja na Bliskom istoku. A upravo je ulazak Osmanlijskog carstva pretvorio
evropski rat u pravi globalni sukob.
Njemci su se nadali da će im Turska olakšati neizbježan sukob s Rusijom na
Istoku, pokrenuvši zbivanja na Kavkazu. Takođe, smatrali su da će im turski
sultan pomoći u ‘savladavanju’ muslimanske zajednice, ne razmišljajući o
činjenici da su i Britanci, Rusi i Francuzi u svojim carstvima imali milione
muslimana.
Njemci su željeli da kalif proglasi džihad protiv njihovih protivnika, na šta je
ovaj bio i više nego spreman. Ali nije sve krenulo po planu.
Ismali Enver-paša, osmanlijski general i političar koji je u to vrijeme bio
ministar rata, nadao se da će doprinijeti njemačkom osvajanju kod Tanenberga tako
što će tamo uništiti cijelu rusku vojsku.
Geografija, loši vremenski uslovi i neadekvatna logistika prouzrokovali su,
međutim, osmanlijski poraz i gubitak od 80.000 vojnika.
Na strani Rusa takođe je učestvovalo i mnoštvo Jermena koji su nekada bili
žrtve Osmanlijskog carstva, a koji su na ovu pobjedu gledali kao na svojevrsnu
kosmičku pravdu.
Sljedeći potez dogodio se tokom osmanskog 4. rata, kada su turske sile krenule
u napad na Britance koji su branili Sueski kanal. Vazdušna patrola otkrila ih
je na vreme i zaustavila bez mnogo muke.
Tako su prva dva turska napada dokazala da su Osmanlije imale nerealna
očekivanju u vezi svojih postignuća, ali i da je prosječni turski vojnik bio
izuzetno uporan i disciplinovan čak i u najgorim mogućim uslovima.
Saveznički lažni osjećaj nadmoći
Zahvaljujući prvim pobjedama, Saveznici su
se uljuljkali u lažan osjećaj nadmoći nad turskom vojskom.
Zbog ruske želje za brzom nadmoći, Britanci i Francuzi su u proljeće 1915.
godine odlučili da krenu u napad. Nisu ih zastrašili minirani Dardaneli, nego
su krenuli na Galipolje.
Takav napad je trebalo da bude uspješan (tj. to su očekivali) i opasno ugrozi
Istambul, a u pomoć su im priskočili vojnici iz Australije i s Novog Zelanda.
Ono što nisu očekivali bilo je osam mjeseci agonije tokom ratovanja u rovovima.
Turski pukovnik Mustafa Kemal (kasnije poznatiji kao Ataturk, u turskoj borbi
za nezavisnost) tada je prvi put pokazao svoj značaj, iako je i cijela turska
vojka zaslužila posebno priznanje za hrabrost.
Godinama nakon toga bitka na Galipolju pominjala se kao primjer da napad na
dobro branjenim plažama nikad ne može da bude uspješan. Ali američki marinci
nisu željeli da povjeruju u to, već su tvrdili da su zakazale savezničke snage.
Vidjevši poraz na vidiku na Galipolju, London je naredio britansko-indijskoj
vojsci da maršira na Bagdad kako bi kod kuće povratili podršku građana za dalje
ratne pohode.
Ali još jednom su Turci pokazali snagu, porazivši Britance i zarobivši 13.000
Indijaca i Britanaca tokom opsade Kuta, piše The
Daily Beast.
Međutim, nakon Kuta, rat je krenuo loše za Turke. Ključni faktor u nevoljama
koje su ih zadesile bilo je to što Istanbul nije uspeo da pod svoje okrilje
pridobije arapska plemena, koja su bila ujedinjena pod okriljem Šerifa Huseina,
emira od Meke (čiji je potomak danas na čelu Jordana, kralj Abdulah II).
Na diplomatskom frontu,Turcima su značajno manevrisali Britanci, koji su su
sklopili sporazum s Huseinom u martu 1916. godine, kad je emiru lažno obećana
nezavisnost Arapa poslije rata.
Ostatak rata, Husein je sa svojim savjetnikom T. E. Lorensom efikasno zauzdao
turske snage gerilskim operacijama protiv ionako slabih vodova u Palestini,
Siriji i na Arapskom poulostrvu.
U međuvremenu i poziv turskog sultana na džihad nije izazvao željeno dejstvo
među muslimanima koji su se borili pod Saveznicima, jer su njihovi sveštenici
uvideli cinične njemačke aspiracije koje su se krile iza tog poziva.
U jesen 1917. godine neustrašiv britanski general, Edmund Alenbi preuzeo je
komandu na Bliskom istoku. On je slomio obranu u Palestini i to tako da su se
Turci povukli iz Jerusalima bez ijednog ispaljenog hica.
Prepreke na zapadnom frontu oslabile su i savezničke borbe na Bliskom istoku
sve do jeseni 1918. godine.
Turci, kojima je hitno trebalo pojačanje koje nikako nije dolazilo, jedva su se
držali na mjestu. U trodnevnoj operaciji u Palestini, u septembru, Alenbi je
iskoristio svoju konjicu kako bi opkolio Turke, pri čemu je zarobljeno nekoliko
desetina hiljada vojnika prije nego što je nastavljeno s osvajanjem
demoralisanih otomanskih snaga u Siriji.
Nove granice nisu donijele ništa dobro
Konačnim porazom Turaka i Njemaca 1918.
godine, evropske imperijalističke sile su u potpunosti preuzele tursku ulogu na
Bliskom istoku.
Nakon što su četiri vijeka ujedinjeni živjeli pod Osmanlijskim, muslimanskim
carstvom, Arapi se odjednom bili podijeljeni u nove države pod britanskim i
francuskim vođstvom. Nove granice, međutim, bile su iscrtane tako da odgovaraju
ekspanzionističkim nacrtima osvajača.
Vrlo brzo se pokazalo da su prilično elastične, zbog čega su kasnije uslijedili
brojni sukobi. Kurdi, koji su bili podijeljeni između Turske, Irana, Iraka i
Sirije, su se u prošlom stoljeću borili protiv vlada svih navedenih država
domaćina, sve u želji da ostvare svoja kulturna i politička prava.
Liban, koji su Francuzi osmislili kao kršćansku državu nakon osnivanja 1920.,
bio je poprište brojnih građanskih ratova budući da su njegove političke
institucije neuspješno održavale korak s demografskim promjenama kad su
muslimani postali brojčano nadmoćniji od kršćana.
Sirija, koja se nikad nije pomirila sa osnivanjem Libana, budući da su mnogi
sirijski nacionalisti smatrali to ključnim dijelom svoje zemlje, poslala je
svoju vojsku da okupira Liban 1976. godine. I tamo je ostala sljedećih 30
godina.
Uprkos prirodnim i ljudskim resursima, Irak nikad nije uspio održati mir i
stabilnost u poslijeratnim okolnostima. Štaviše, državni udar i sukob s
Britanijom uslijedili su već u Drugom svjetskom ratu, nakon čega je uslijedila
revolucija 1958. godine.
Između 1980. i 1988. trajao je rat s Iranom, a nakon što je Sadam Husein
izvršio invaziju na Kuvajt 1991., Amerikanci su izvršili invaziju na njih 2003.
kako bi ‘srušili’ Huseina. Tada je započeo naizgled beskrajni ciklus ratnog
stanja u toj zemlji.
Svi ovi događaji detaljno su opisani u novoj knjizi Evgenija Rogana: ‘The Fall
of the Ottomans: The Great War in the Middle East’, inače profesora na Oxfordu.
Rogan je napisao knjigu djelimično i kako bi pokazao da nije tačno rašireno vjerovanje
da Turci nisu ništa značajno učinili tokom borbi protiv Britanaca i Francuza na
Bliskom istoku, i Rusa na Kavkazu. Ali i da bi čitaocima pružio uvid u događaje
koji su odgovorni za stvaranje savremenog Bliskog istoka.
(The Bosnia Times, Autor: ZRINKA BERTOVIĆ
SKRAČIĆ IZVOR: EXPRESS.HR )
