Piše: Martha C. Nussbaum,thebosniatimes.ba
Ležite na leđima u mraku. Možete gledati, čuti, osjećati, ali ne možete djelovati. Naprosto ste potpuno bespomoćni.
Ovo je scena iz noćnih mora. Mnogi od nas imaju noćne more o bespomoćnosti, u kojima osjećaju jeziv strah od demona koji ih proganjaju – i možda još jači strah od sopstvene bespomoćnosti. Ali ova horor priča je istovremeno i opis stanja u kojem se nalazi svaka ljudska beba. Telići, pilići, psići, slončići i mali delfini, kao i većina drugih životinja, nauče da se kreću vrlo brzo nakon rođenja. Jedino ljudska bića godinama ostaju bespomoćna. Kako je pisao rimski pjesnik Lukrecije:
„Kada je priroda po prvi put izbaci na osvjetljenu obalu kroz majčine trudove, beba, kao mornar kojeg su izbacili talasi, leži gola na zemlji, nesposobna da govori, nesposobna da preživi bez tuđe pomoći. Ona sve ispunjava žalosnim jecajima, prikladno situaciji u kojoj se nalazi.“
Politika počinje tamo gdje počinje svako od nas. Većina političkih filozofa su bili muškarci, i čak i u slučaju da su imali djecu, nisu provodili puno vremena sa njima. Lukrecijeva poetska imaginacija, vodila ga je na mjesta na koja život vjerovatno nije. Za veliki napredak filozofije u ovoj oblasti zaslužan je Jean-Jacques Rousseau, intelektualni arhitekta revolucionarne antimonarhističke politike 18. vijeka, koji je o obrazovanju djece pisao sa dubokim razumijevanjem psihologije ranog djetinjstva. Ruso je bio sušta suprotnost brižnom roditelju: svoju djecu je poslao u sirotište, a da prethodno nije čak ni zabilježio datume njihovog rođenja. Međutim, nekako mu je uspjelo da kroz različite eksperimente u podučavanju tuđe djece, razgovore sa ženama, sjećanja na sopstveno djetinjstvo, pažljivo čitanje Lukrecija i drugih rimskih filozofa, kao i kroz sopstvenu poetsku imaginaciju, razumije da je dječija bespomoćnost kontraindicirana političkom poretku kojem je stremio. Ukratko, on je razumio opasnost koju ovakvo stanje predstavlja za demokratski projekat.
Rousseau je shvatio da ljudski život ne počinje u demokratiji, već u monarhiji. Beba ne može da preživi drugačije nego oslanjajući se na one koji o njoj brinu – i na taj način ona od drugih pravi robove. Bebe moraju ili vladati drugima, ili umrijeti. Nesposobne za zajednički rad ili uzajamnost, one dobijaju ono što im treba jedino naredbama i prijetnjama, eksploatirajući skoro religioznu ljubav svojh bližnjih. (U svojim pismima, Rousseau objašnjava da je upravo to razlog zašto je napustio svoju djecu: nije imao vremena da ispunjava bebeće hirove).
Mi dolazimo na svijet sa kojim nismo u stanju da izađemo na kraj. Nesklad između vrlo sporog fizičkog i vrlo brzog kognitivnog razvoja ljudskog novorođenčeta čini strah centralnom emocijom ranog detinjstva. Odraslima je zabavno bebino besmisleno bacakanje, a njen plač ih ne uznemirava jer znaju da će je nahraniti, obući, zaštititi i negovati. Novorođenče, međutim, ne zna ništa o povjerenju, redovnosti ili sigurnosti, a trenuci utjehe su nestabilni i prolaze brzo vodeći ponovo ka bespomoćnosti i strahu. Čak je i radost ispunjena strepnjom, jer se novorođenčetu čini da mu ona u svakom trenutku može izmaći.
Većina nas je preživjela ovo stanje, ali su svi koji su ga preživjeli bili trajno oblikovani ili izobličeni tim iskustvom. Neurološko istraživanje straha pokazuje da ožiljci ranih stimulusa straha ostaju i nakon djetinjstva i vrše stalni uticaj na naš svakodnevni život.
Strah nije samo najranija emocija u ljudskom životu, već i najraširenija emocija u životinjskom carstvu. Kako bi se iskusila drugačija osjećanja, poput saosjećanja, neophodan je prefinjen skup misli: da neko drugi pati, da je patnja loša, da bi bilo dobro kada bi ova patnja prestala. Ali da biste iskusili strah dovoljna je svijest o dolazećoj opasnosti. Za ovu misao nije potreban jezik, potrebno je samo opažanje i mutna predstava o sopstvenoj dobrobiti ili šteti.
Strah nije samo primitivan, već i asocijalan. Kada saosjećamo, okrenuti smo ka spoljašnjosti: mislimo o onome što se događa drugima i uzroku tog događanja. Ali da biste osjetili strah, društvo vam nije potrebno; potrebni ste samo vi sami i prijeteći svijet koji vas okružuje. Zapravo, strah je snažno narcističko osjećanje. Strah novorođenčeta u potpunosti je fokusiran na njegovo sopstveno tijelo. Čak i kada kasnije u životu postanemo sposobni da brinemo za druge, strah je često u stanju da istisne ovu brigu, vraćajući nas u stanje infantilnog solipsizma.
Marcel Proust u Potrazi za izgubljenim vremenom zamišlja dijete, svog naratora, koje ostaje neobično sklono strahu, naročito kada je vrijeme za spavanje. Strah nagoni mladog Marcela da zahtijeva od svoje majke da ostane u njegovoj sobi što je moguće duže. Strah u njemu budi želju da kontrolira druge. Njega ne interesira šta bi usrećilo njegovu majku. Budući da njime vlada strah, potrebno mu je da ona bude pod njegovom komandom. Ova matrica obelijžit će sve njegove kasnije odnose, naročito onaj sa Albertinom, njegovom velikom ljubavlju. On ne može da podnese Albertininu nezavisnost, jer ga ona čini previše anksioznim. Nedostatak potpune kontrole dovodi ga do ludila ispunjenog strahom i ljubomorom. Nesretni rezultat ovakvog stanja, koji nam on opisuje sa dubokom samospoznajom, sastoji se u tome da se on osjeća sigurnim sa Albertinom samo kada ona spava. On je nikada ne voli onakvu kakva ona uistinu jeste, jer ona kakva jeste nije pod njegovom kontrolom.
Proust podržava Rousseauovu tezu da je strah emocija apsolutnog monarha koji ne brine ni o kome i ni o čemu drugom. To nije slučaj sa drugim životinjama koje stiču sposobnost da djeluju samostalno skoro otprilike u isto vrijeme kada i sposobnost da osjećaju strah. Njihov strah u ranom djetinjstvu, koliko nam je poznato, ostaje unutar određenih granica i ne ometa brigu za druge i saradnju sa njima. Na primjer, slonovi, koji su poznati po svojoj društvenosti i altruizmu, razvijaju odnose uzajamnosti sa svojim krdom skoro odmah po rođenju. Mladi slonovi se mogu pribijati uz odrasle ženke kada im treba utjeha, ali se isto tako igraju sa drugima i postepeno usvajaju bogat emocionalni riječnik. Bepomoćna ljudska beba, s druge strane, može samo terorizirati druge.
U djetinjstvu, briga, ljubav i uzajamnost predstavljaju zapanjujuća dostignuća, izborena uprkos snažnim otporima. Donald Winnicott, poznati psihoanalitičar i pedijatar, smislio je pojam za ono što je djeci potrebno kako bi mogla da razviju brigu za druge. On je ove uslove nazvao olakšavajućom sredinom. Primjenjujući ovu ideju na porodicu, on je pokazao da dom mora posjedovati elementarno jezgro ljubavi i stabilnosti i da u njemu ne smije biti sadizma niti zlostavljanja djece. Ali olakšavajuća sredina ima i svoje ekonomske i socijalne preduslove: u njoj mora postojati elementarna sloboda od nasilja i haosa, kao i od straha od etničkog progona; u njoj mora biti dovoljno hrane i elementarne zdravstvene nege. Radeći sa djecom koja su bila evakuirana iz ratnih zona, Winnicott je razumio psihičku cijenu spoljašnjeg haosa. Uvideo je da je sposobnost individue da se otvori prema drugima oblikovana političkim pitanjima, da su lično i političko neodvojivi. Winnicott se tokom cijele svoje karijere uporno vraćao političkim pitanjima. Čemu kao nacija treba da stremimo ako želimo da naša djeca postanu sposobna za uzajamnost i sreću?
Winnicott je smatrao da ljudi postižu „zrelu međuzavisnost“ ako su imali prilike da odrastaju u olakšavajućoj sredini. On se prije svega bavio postizanjem takve sredine u porodičnom životu pojedinačne djece. Ali njegov rad tokom rata naveo ga je da spekulira i o jednom širem pitanju: kakvo bi trebalo da bude društvo koje predstavlja olakšavajuću sredinu za kultivaciju svojih građana i njihovih ljudskih odnosa?
Razmišljajući o ovom pitanju tokom Hladnog rata, on je došao do zaključka da bi takvo društvo moralo da bude demokratija koja štiti slobodu, budući da jedino takvo društvo u potpunosti i jednako razvija ljudske sposobnosti za razvoj, igru, ddjelovanje i izražavanje. Winnicott je smatrao da je ključni posao vlade da podržava porodice. Porodice ne mogu podizati sigurno i stabilnu djecu, sposobnu da izdrže napade straha, ukoliko su ona gladna ili lišena odgovarajuće zdravstvene njege, ukoliko nemaju dobre škole i sigurno susjedstvo. On je uporno povezivao demokratiju sa psihičkim zdravljem: kako bi mogli da žive sa drugima u uslovima međuzavisnosti i jednakosti, ljudi moraju prevazići narcizam koji obilježava početak svakog ljudskog života. Mi se moramo odreći želje da porobimo druge, da brigu, dobronamjernost i prihvatanje sopstvenih ograničenja zamijenimo infantilnom agresijom.
Ali kako? Ovo je goruće pitanje i ulozi su vrlo visoki. Strah stalno vrije ispod površine moralne brige i preti da destabilizira demokratiju. U ovom trenutku, strah se širi našom nacijom poput šumskog požara: strah od opadajućeg životnog standarda, od nezaposlenosti, od nedostatka zdravstvene nege u trenucima kada nam je ona neophodna; strah od kraja američkog sna, u kojem ste mogli biti sigurni da ćete vrijednim radom obezbijediti pristojan i stabilan život za svoju djecu i da će ona živjeti još bolje od vas ako i sama budu vrijedno radila.
Naš narativ straha govori nam da se mogu desiti vrlo loše stvari. Građani mogu postati indiferentni prema istini i umjesto nje izabrati utjehu izolirane grupe istomišljenika koji ponavljaju laži koje čuju jedni od drugih. Oni mogu postati previše uplašeni da progovore javno, i umjesto toga pronaći utjehu u vođi koji im nudi osjećaj sigurnosti majčine utrobe. A mogu postati i nasilni prema drugima, kriveći ih za bol izazvan strahom.
Kada su vjerovanja koja stoje u njegovoj osnovi tačna, strah može biti koristan vodič u mnogim domenima demokratskog života. Strah od terorizma, od nesigurnih autoputeva i mostova, od gubitka slobode: svi ovi strahovi mogu podstaći korisnu odbrambenu akciju. Ali ako je usjmeren na budućnost samog demokratskog projekta, strah može postati opasan i navesti ljude da tragaju za autokratskom kontrolom i zaštitom od strane nekoga ko će kontrolirati ishode umjesto njih. Martin Luter King je razumio da bi na strahu zasnovan pristup budućnosti rasnih odnosa doveo na vlast one koji pokušavaju da kontroliraju situaciju nasiljem, odnosno nekom vrstom preventivnog udara. Njegovo insisitiranje na nadi predstavljalo je pokušaj da se okrene taj prekidač i da se ljudi navedu na razmišljanje o dobrim ishodima do kojih se može doći miroljubivim naporima i saradnjom.
Nada je suprotnost strahu. Oba osjećanja reagiraju na neizvjesnost, ali na suprotstavljene načine. Nada proširuje i vuče unaprijed, strah skuplja i vuče unazad. Nada je ranjiva, strah je samozaštitnički. U tome je razlika.
/Odlomak iz autoricine nove knjige „The monarchy of fear: A philosopher looks at our political crisis / Monarhija straha: filozofski pogled na našu političku krizu“/
(TBT, Peščanik, Preveo Rastislav Dinić)