EVROPA
Europske
stranke lijevog i desnog centra ideološki su se
gotovo izjednačile, a
Europskom unijom vlada politika centra. Ipak, u gospodarskoj krizi građani se radije okreću desnici.
Zašto? Grčka ih je prestrašila.
IZVOR: Globus
Neko vrijeme prije prošlogodišnjih izbora za Europski parlament činilo
se da će lijevi centar, a to su europske socijaldemokratske i
socijalističke stranke, pokupiti većinu glasova i na nacionalnim izborima koji svako toliko iskoče u nekoj zemlji i na europskoj razini. To se nije dogodilo i
glasači su na europskim izborima, koji su važni zato da se vidi kako Europa kao cjelina diše, birali uglavnom EPP, a u zemljama članicama,
ako su bili prestrašeni krizom, uglavnom desni centar.
Ideologija dvije stranke centra je toliko slična da nema velikih razlika, samo što
su glasači desni centar smatrali kompetentnijim. Najbolji je primjer Švedska. Tamo su godinama vladali socijalisti, ali je na početku krize desni centar, Moderati, dobio izbore na platformi
boljeg i kompetentnijeg upravljanja državom.
Šveđani su se, prestrašeni da ne propadnu kao Grčka,
odlučili za desnu vladu koja je smanjila dotacije i povećala zaposlenost. Tako su dobro vodili zemlju da građani krizu nisu niti osjetili. Sljedeći
mandat dobili su jer su Moderati upozoravali da je kriza u Europi još prisutna i opasna, iako su ih već
skeptično pogledavali jer je Šveđanima bilo dobro kao i uvijek. Treći
mandat nisu dobili, a htjeli su povratak na stare, vrlo velike socijalne
povlastice. Ali, samo mjesec dana nakon što
su izabrani, švedski su socijalisti napravili
velike pogreške, od vanjskopolitičkih, poput ustupaka Putinu u vojnim pitanjima, do malih
skandala kao što su bila stalna putovanja
jednog ministra u vladi, inače
Turčina, u svoju prvu domovinu. Šveđani sada, nakon velike krize i nakon što
su im opet digli poreze, ocjenjuju svoju novu vladu kao nedovoljno kompetentnu.
U svibnju prošle godine, kad se birao Europski parlament, već su bili prošli
izbori u Francuskoj i François
Hollande već je dvije godine vladao te
povukao oštru crtu razdvajanja, barem
deklarativno, prema Angeli Merkel kao najistaknutijoj osobi desnog centra u EU.
Time je htio figurativno uzviknuti: “Ja
sam ljevica, a ne pudlica Angele Merkel!”
Neposredno prije nego što
su glasali europski građani,
u Italiji je izbore dobio lijevi centar i nasmijani mladi lider Matteo Renzi. Na
valu te nacionalne pobjede Renzi i dalje plovi po dobrom moru i danas je, čak i više
nego Francuz, vođa europskog lijevog centra. On
obećava i provodi, koliko može, čak i reforme.
Kao predstavnici etablirane europske ljevice na centru,
Hollande i Renzi uzeli su u zaštitu
grčkog premijera Aleksisa Ciprasa i njegovu Sirizu. Kao i u
nekim ranijimprilikama, ali ova je bila najznačajnija,
markirali su svoju razliku prema Angeli Merkel kao lideri svojih država, ali i kao predstavnici drugačije
političke ideologije.
Samo, koliko drugačije?
To je pitanje koje rezonira po cijeloj Europi, pa i u Hrvatskoj. Milanovićev SDP nedavno nije niti raspravljao o prijedlogu Antuna Vujića, svoga jedinog preostalog ideologa koji ima intelektualni
kapacitet napisati program partije koji rezonira s modernim idejama, ali je nacionalan. Nije važno
mogu li članovi stranačkog
Predsjedništva, koji su po intelektualnom
profilu sličniji Milanki Opačić nego Davoru Bernardiću, shvatiti taj sadržaj;
sam sadržaj je takav da lidera stranke bitno ne interesira, baš zato jer je socijaldemokratski. Zoran Milanović inspiriran je drugačijim
modelom, “trećim
putem” Tonyja Blaira. Uoči
izbora u Britaniji, koje je David Cameron vrlo lako dobio, Blair je kritizirao
lidera laburista Eda Milibanda da se previše
udaljio od centra prema ljevici, a da samo centar donosi pobjedu. O tome se
razvila velika debata i na kraju se ustanovilo da je Blair bio u pravu.
Laburisti se sada ponovno pomiču
prema sredini biračkog spektra.
Što
se stranke više
pomiču prema centru, glasači koji su prije birali shodno vlastitom političkom uvjerenju, primjerice socijaldemokratskom, otpadaju. U
Njemačkoj tako napuštaju SPD i glasaju za one koje smatraju ljevijima, tj.
Zelene, ili jasno, beskompromisno lijevima, kao što
je Die Linke.
Jednako tako, ankete o javnom mnijenju pokazuju da mlađi glasači
naginju strankama mnogo ljevijim od socijaldemokracije. Ovako je to objasnila
jedna 19-godišnjakinja koja redovito pohađa antikapitalističke
demonstracije: “Ljevičari,
kao što je većina
novinara, kao što ste vi, dio ste
establishmenta. Vi ste to mjesto zauzeli, za nas mjesta nema. Ali, na krajnjoj
desnici i krajnjoj ljevici stvara se novi establishment. Tamo ćete nas naći i
srest ćemo se jednoga dana, samo ne znam kako.” Možda, glasio je moj odgovor.
Europa stari, a stariji glasači
se odlučuju za centar.
Europski parlament je presjek političkih
afiniteta u Europskoj uniji i važan
jer se tamo potvrđuju odluke koje postaju zakoni
ili trend ponašanja u Uniji, ali i zato jer
tamo Europa ideološki vibrira. Ovaj sastav
Europskog parlamenta, usprkos nadama lijevog centra, potvrdio je premoć desnog centra, iako većina
građana EU još
itekako osjeća krizu. U skupini EPP-a, dakle
desnog centra, 273 su zastupnika, a lijevi centar, Socijalisti i Demokrati,
imaju 190 zastupika.
U Francuskoj se i François
Hollande, koji je prije ideološki
bio na lijevom krilu svoje stranke, nakon izbora, kao francuski predsjednik,
pomaknuo velikim koracima prema političkom
centru. I on i njegov vjerojatni protivnik na idućim
predsjedničkim izborima Nicolas Sarkozy
koriste jaču retoriku, ali zapravo, i u to
nema sumnje, traže i trže
glasove na centru. Kad love glasove, i francuski lijevi i desni centar naglašavaju međusobne
razlike. Tako, primjerice, Sarkozy govori protiv pretjerane imigracije i
izazvao je europski skandal kad je, dok je bio predsjednik, onemogućio da zaživi
jedno na brzu ruku sklepano naselje nomadskih Roma, podrijetlom Rumunja.
Socijalisti su se zgražali,
ali je prošle godine Hollandeov premijer
Manuel Valls učinio navlas istu stvar. I
lijevi i desni centar imaju podjednak sustav vrijednosti.
U Njemačkoj SPD nema većih
primjedbi na to kako Angela Merkel vodi ekonomsku politiku zemlje i Europske
unije. Svakako, iz Francuske se čuju
optužbe na račun SPD-a da su se “prodali” Angeli Merkel i da je njemačka
socijaldemokracija “kolateralna žrtva” grčke
krize, ali SPD ne pokazuje da se previše
uzrujava.
Nakon referenduma je Aleksis Cipras smijenio Varufakisa,
prihvatio reforme i velikim koracima krenuo nadesno, prema političkom centru. Tako je zaobišao
platformu na kojoj je bio izabran ne odgovorivši
na zahtjev lijevog krila ionako vrlo lijeve Sirize, ali, čini se, sad tek ima šanse
preživjeti u Uniji. Naime, čini
se kako ona, da bi nastavila sa svojim poslom – a kreće
se kao stari medvjed, sporo, tromo, jer se 28 članica
stalno usuglašava – ne može unutar sebe imati na vlasti suviše
lijevu stranku. Samo se po sebi razumije da ne može
imati ni krajnje desnu. Vrijednosti na kojima počiva
briselski blok ne smiju se suviše
izazivati jer onda takvu stranku partneri s centra istisnu iz svog tkiva kao
gnojni čir.
(The
Bosnia Times, Globus)
