Najsigurniji put do srca bubnjara? Činele.
“Možete da imate svu harmoniju na svijetu ali samo sa činelama možete preći vrh planine na koju se penjete. Ljepota je u tenziji, poput jahanja talasa dok ne osjetite potrebu da se zalomi”, rekao je bubnjar Brian Blade.
Blade, koji je svirao sa country muzičarkom Emilly Harris i džez saksofonistom Wayneom Porterom, smatra činele produžetkom sebe i priznaje da je za njegov karakterističan zvuk zaslužan jedan instrument: zildjian.
Zildjian se u Sjedinjenim Državama pojavio 1929, ali je kompanija koja ih proizvodi osnovana 400 godina ranije, 1618. kada je tajnim procesom proizvedena nova bronzana legura za dvor sultana Osmana II, vladara Osmanskog carstva.
“Otac mi je uvijek govorio da je ime važnije od bilo kog člana porodice”, kaže Craigy Zildjijan, izvršna direktorica kompanije (prva žena na toj poziciji) i 14. generacija proizvođača činela. “Drugim riječima, ovaj komad postoji 400 godina. Nemojte ga zeznuti.”
Nekih 3.000 godina prije 1618. činele se nisu mnogo mijenjale. Najstariji dokazi njihovog postojanja nalaze se na fragmentima grnčarije iz hetitske Anadolije iz bronzanog doba. Metalne perkusije su dugo vremena bile dio vojne muzike turskih plemena koja su se u 11. vijeku preselila na Bliski istok. Do 17. vijeka, rafiniranost osmanskih muzičkih instrumenata bila je na vrhuncu. Tada je Avedis I, 22-godišnji jermenski kovač i alhemičar shvatio da mješavina lima i bakra proizvodi bogat, robustan zvuk. Ali se suočio sa problemom. “Legura je bila veoma krhka”, rekao je Paul Francis, direktor istraživanja i razvoja u Zildjianu. “Lomila se.”
Onda je Avedis I došao do otkrića koje će promijeniti muziku – koje porodica i dalje čuva – koje je podrazumijevao kovanje metala koji je bio toliko fleksibilan da je mogao više puta da se zagrijava, uvija i kuje u najfinije instrumente.
“On je tragao za zlatom”, rekao je Fransis. “Što se mene tiče, pronašao ga je.”
Osman II je dao zanatliji dozvolu da pravi instrumente za dvor i dao mu je jermensko prezime Zildjijan (sin proizvođača činela). Porodica je otvorila radnju u Konstantinopolju gdje je metal dolazio karavanima kamila i magaraca.
Takozvane turske činele asimilirane su u evropske orkestre i u prvoj polovini 19. vijeka u nove vojne bendove kako na istoku tako i na zapadu.
Avedis II je izgradio osam metara dugu škunu kako bi prevozio prve činele sa porodičnim imenom u London na prvu svjetsku izložbu 1851. Njegov brat Kerope je 1865. došao na čelo kompanije i pokrenuo liniju instrumenata nazvanih K Zildjian koji su i danas veoma cijenjeni.
Avedis III, bostonski bombondžija koji je otišao iz Turske prije genocida nad Jermenima, nerado je prihvatio da vodi porodični posao koji mu je stric predao 1927. Ali se predomislio kada je vidio brzi razvoj plesnih bendova. “Vidio sam mogućnost da čak i da ne postoji tržište mi ga možemo stvoriti”, rekao je on 1975. u intervjuu za Jermenski reporter.
Avedis III razvio je tanje činele kako bi se čule u velikom bendu. A kontračinele preuzele su ulogu čuvanja tempa od bas-bubnja, što je tehnika koju je uveo Jo Jones iz orkestra Counta Basieja.
“To vam je davalo taj ritam koji daje taj trzaj plesačevoj nozi: peta-prsti, peta-prsti”, kaže Blade koji na svojim bubnjevima koristi Avedis Zildjian iz 1940-ih.
Avedisova nova vrsta činela koja zuji, pucketa i odzvanja inspirirala je novu generaciju muzičara.
Bee-bop bubnjar Kenny Clark predvodi grupu sa fleksibilnim, žestokim, veoma individualnim stilom sviranja na Zildjian čineli od 43 centimetra. Ta činela, kasnije nazvana „ride“ postala je kamen temeljac modernog sviranja bubnjeva.
Zildjianova linija proizvoda Gen16 pokušava da stvori elektronsku činelu koja izgleda i zvuči kao prava. Tihe činele za vježbu se dobro prodaju u Aziji gdje su zidovi stanova tanki.
U sjedištu kompanije u Norvelu, Massachusets, nalaze se bubnjevi koji su pripadali Travisu Barkeru (Blink 182), Tre Coolu (Green Day) i Gingeru Bakeru (Cream), kao i replika bubnjeva Ringa Stara. “Svi znamo šta se dogodilo 1964”, rekao je Francis o invaziji Britanaca. “Tada smo imali narudžbu od 90.000 činela.”
Danas svaka činela prolazi kroz ruke stručnih radnika koji ih provjeravaju kako bi bili sigurni da obuhvataju određen opseg na digitalnim skalama.
Glavni tester činela Leon Capini, koji 57 godina radi u fabrici, sluša svaku više puta i poredi ih sa standardima. Ali poput bubnjara, ne postoje dvije iste.
(TBT, NYT)
