Vladimir Pavlinić danas ima 89 godina, odavno je u penziji, ali ga historija pamti kao onoga ko je osnovao “Glas Koncila” i koji je prvih devet godina bio urednik u tim novinama, od 1963. do 1972., da bi od 1974. otputovao u London i uređivao “Novu Hrvatsku”. Sada kaže: „Nas pet pomogli smo Tuđmanu da tajno putuje vani, poslije me je svrstao među “šarene vragove”
Adil Zulfikarpašić je otvoreno govorio kako su ga po dolasku u emigraciju Amerikanci nastojali zavrbovati, ali da je on to odlučno odbio. Jedni tvrde da je bio višestruki špijun, drugi da je bio narkodiler itd. Radili Pavlinić je radio s njim u Zürichu, pripremajući knjige za štampu u Bošnjačkom institutu i na kompjutorizaciji arhiva biblioteke. Evo šta on danas kaže o tome:“
„Sve takve službe trebaju doušnike. Ja sam u životu bio zanimljiv u jednom trenutku samo jednoj – jugoslavenskoj. Prvih dana kako sam iz vojnog zatvora bio dopremljen u nišku kaznionicu posjetila su me tri oficira JNA, prijateljski me upitali kako mi je te saopštili da uopće ne moram tu ostati. Treba samo da dokažem svoje rodoljublje. Zna se kakvo i čime slobodu platiti… I vi, čini mi se, po općenitom jugoslavenskom shvaćanju vjerujete da je svatko tko je došao u emigraciju bio vrbovan od neke službe. U Engleskoj mene nikada nitko nije ništa ispitivao o bilo čemu, pa ni što sam bio i čime se bavio u Jugoslaviji. Zulfikarpašić je drugi slučaj; prebjegao je odmah poslije rata s visokog državnog položaja. Je li osim davanja nekih podataka iz svoga znanja pristao na nešto više, niko ne zna. Zulfikarpašić je u emigraciji bio predmet velike zavisti. Rano je počeo praviti velike novce, pa su mu osim špijunaže lijepili razne prljavštine i kriminal. Drogom se sigurno nije bavio, u takve rizike nije mu bilo potrebno upuštati se. Obogatio se najviše trgovanjem oružja s Arapima, kao posrednik između proizvođača i arapskih prinčeva, koje je znao osvojiti većim procentima mita nego što su od ikoga dobivali. Bio sam u Zürichu kad ga je carina obavijestila da su mu stigla dva automobila. To mu je jedan princ poslao najluksuzniji Rolls-Royce i za suprugu sportski auto. Na stolovima je držao nekoliko modela haubica i bornih kola u čistom zlatu, što je dobio od proizvođača oružja. Jednom sam bio u njegovom uredu kad je otvarao jutarnju poštu, iz jedne omotnice izvadio je i pokazao mi ček od dva i pol milijuna dolara, pa kaže: ‘Vidiš, jako je ugodno ovako nešto primiti.’ Sve legalno preko njegove firme, nikakva špijunaža njemu nije trebala“.
(TBT)