Piše, Raif Okić, thebosniatimes.ba
Hrvatski muslimani žive u velikom strahu. Boje se za svoj položaj. Brinu se da će biti izopćeni iz društva zbog pojedinaca koji pod lažnim razlozima dolaze k nama da bi agitirali za radikalne ideje, rekla je naša predsjednica.
Eto, ja sam musliman iz Hrvatske i ne bojim da će me društvo odbaciti zbog pojedinaca izvana koji dolaze da bi agitirali za radikalne ideje. Hajdemo sad nekoliko riječi o meni, rođen sam u susjednoj Bosni i Hercegovini, od 1989. godine živim u Hrvatskoj, Domovinski rat sam proveo na okupiranom području, meni bliski ljudi su ležali u srpskom zatvoru. Hrvatsku vojsku dočekao sam u vlastitoj kući. Iako bi bilo bolje reći da sam dočekao svoju vojsku, jer vojsku u kojoj su bili deseci tisuća mojih sunarodnjaka, vojsku u kojoj je poginulo više od 1.000 njih, ne mogu nikako drukčije gledati nego kao svoju.
Isto tako ni na Hrvatsku ne mogu gledati nikako drukčije nego kao svoju državu. Hrvatsko školstvo me obrazovalo i još uvijek se sjećam pokojnog Mije Žutića i njegovog bordo Fiata u kojem smo išli po školskim natjecanjima. Hrvatsko društvo me oblikovalo, ali i prihvatilo. Moja prva prava učiteljica, osoba koja mi je neopisivo pomogla, Jana Markulin i danas odgaja nove generacije učenika u istom tom Topuskom.
Upravo zbog svega toga mogu s određenom dozom autoriteta reći da se mi muslimani u Hrvatskoj ne bojimo “pojedinaca koji pod lažnim razlozima dolaze k nama da bi agitirali za radikalne ideje”.
Mi muslimani se bojimo kad vidimo da je Dario Kordić, osuđen zbog zločina u Ahmićima, rado viđen gost po raznim manifestacijama. U Ahmićima je, za one koji ne znaju, 16. travnja 1993. godine ubijeno 116 civila. Najmlađa žrtva je imala tri mjeseca. Razmislite malo o tome. Beba je imala tri mjeseca. Kordić i njegovi suradnici su osuđeni na razne zatvorske kazne zbog tog zločina i umjesto da je izopćen iz društva zbog takvog grozomornog zločina, on se često nađe u prvom redu neke manifestacije.
Ovih dana je obljetnica terorističkog napada na New York, a kao i dobar dio ljudi i ja se sjećam što sam radio kad sam čuo tu vijest. Tog dana sam u Topuskom, prolazeći kraj katoličke crkve, raspravljao s prijateljem o tome koliko poremećen čovjek mora biti da ubije toliko civila. Ni tad, a ni kasnije, nismo raspravljali o tome hoće li Marko, Goran, Ivana ili Nikolina (sve su to imena mojih školskih kolega) o meni misliti išta loše.
Samo jednom u životu sam se pitao kamo ovo društvo ide: kad sam Daria Kordića vidio u prvom redu Hoda za život. “Ruku pod ruku” sa Željkom Markić, eurozastupnicom Marijanom Petir i Sanjom Orešković, suprugom tadašnjeg premijera Tima. Čovjeka koji se nikad nije pokajao zbog zločina počinjenih uz njegovo znanje, a često i odobrenje. Tajni dokumenti hrvatske policije kažu da je prije napada na Ahmiće netko dobacio da tamo ima i djece, a Kordić je, kao iz topa, odvratio: “Pa, što onda? Ta djeca bi mogla postati odrasli ljudi!”
Zbog takvog čovjeka se muslimani boje da će ih hrvatsko društvo odbaciti. Kakvo god ono bilo, tisućama mojih sunarodnjaka i vaših sugrađana je jedino koje znamo.
S druge strane, Kordić je rođeni Sarajlija. Pa je možda na njega Kolinda mislila kad govori o pojedincima koji pod lažnim razlozima dolaze k nama da bi agitirali za radikalne ideje.
(TBT, Express.hr)
