Piše: Pankaj Mishra, thebosniatimes.ba
Pobjeda Donalda Trumpa izazvala je globalni politički zemljotres. Ogoljen je pritajeni gnjev ljudi širom planete – vidljiv i u masovnoj podršci despotima u Rusiji i Turskoj i u izbornom trijumfu autokrata u Indiji i na Filipinima. Sam fenomen, koji obuhvata i Brexit i uspon ekstremne desnice u Evropi, ima lokalne uzroke, ali je uvijek zasnovan na demagogiji. U mnogim dijelovima svijeta izbilo je nasilje: ratovi u Ukrajini i na Bliskom istoku, pobune od Jemena do Tajlanda, terorizam i antiterorizam, ekonomski i cyber ratovi. Ovi sukobi kao da su endemski i teško ih je kontrolirati. Raspirivanje mržnje prema imigrantima i manjinama postalo je opće mjesto naše svakodnevice, a lica zapijenjena od mržnje sveprisutna su u starim i novim medijima.
Na sve strane se raspravlja o uzrocima ovog globalnog nereda. Neki posmatrači Trumpovu pobjedu vide kao reakciju na otuđeni establišment i shvataju je kao posljedicu „eksplozije ekonomske i geografske nejednakosti u Americi“ (Thomas Piketty). Liberali za sve krive siromašnu bijelu Ameriku, čiji se položaj po svemu sudeći pogoršao za vrijeme mandata Baracka Obame. Ali i mnogi bogati muškarci i žene – pa i Afro-Amerikanci i Latino-Amerikanci – glasali su za kompulzivnog seksualnog nasrtljivca i bijelog rasistu.
Dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju Paul Krugman je u noći Trumpove pobjede priznao da „ljudi kao ja – to jest većina čitalaca moje kolumne u New York Timesu – u stvari ne razumiju zemlju u kojoj žive“. Od Brexita i američkih izbora bespomoćno raspravljamo o njihovim uzrocima, dok novi zastupnici poniženih i uvrijeđenih, Trump i Nigel Farage, poziraju u pozlaćenom liftu i umnožavaju apsurde na svjetskoj političkoj sceni. Izgleda da eksplozija nekontroliranih snaga kojoj prisustvujemo izmiče našim postojećim konceptima.
U godinama nade poslije pada Berlinskog zida 1989. činilo se da je osiguran opšti trijumf liberalnog kapitalizma i demokratije: slobodna tržišta i ljudska prava raširit će se po svijetu i izvući milijarde ljudi iz siromaštva i obespravljenosti. Mnogi elementi tog sna su se ostvarili. Živimo na ogromnom, homogenom globalnom tržištu koje je pismenije, povezanije i prosperitetnije nego ikada u ljudskoj historiji. A ipak smo doživjeli doba gnjeva, u kome autoritarni lideri cinično manipuliraju nezadovoljnim masama ljudi. Pojava koju smo zvali „muslimanski bijes“ i povezivali je sa tamnoputim, bradatim muškarcima odjednom se manifestira globalno, od budističkih zagovornika etničkog čišćenja u Mjanmaru do plavokosih nacionalista u Njemačkoj. Užasni zločini iz mržnje zagadili su čak i najstariju parlamentarnu demokratiju ubistvom poslanice Jo Cox, koje je izvršio britanski neonacista tokom žučne kampanje za Brexit. Kao što je nedavno napisao liberalni mislilac Michael Ignatieff: „prosvećeni humanizam i racionalizam više ne mogu adekvatno objasniti svijet u kome živimo“.
Pretežno angloameričke intelektualne pretpostavke iskovane u Hladnom ratu i poslije njega nisu pouzdani vodiči kroz današnji haos, pa se možda treba okrenuti idejama jednog ranijeg nestabilnog doba. Vrijeme je za mislioce kao što je Sigmund Freud, koji je 1915. upozoravao da „primitivni, divlji i zli impulsi čovječanstva“ uvijek vrebaju priliku da se ispolje. I zaista, isplivalo je na površinu ono što je Niče opisao kao „resentiman – trusno područje neiscrpne podzemne žudnje za osvetom, koja sada nezasito provaljuje na površinu“.
Temeljna premisa postojećih intelektualnih okvira je pretpostavka da su ljudi u suštini racionalni i motivirani da ostvaruju sopstvene interese, kao i da je njihovo djelovanje uglavnom zasnovano na želji za uvećanjem osobne sreće, a ne na strahu, zavisti ili resentimanu. Bestseler „Freakonomics“ pokazuje da je „motivacija temelj modernog života i ključ za rješavanje skoro svake njegove zagonetke“. U tom smilu, savremena kriza je provala iracionalnog koja izaziva zbunjenost političkih, poslovnih i medijskih elita. Obično staloženi Economist nedavno se zateturao između indignacije „politikom post-istine“ i zakašnjele objave „novog nacionalizma“. Mnogi ugledni časopisi djeluju kao parodija New Left Review, dok se sa zakašnjenjem bave promašajima globalnog kapitalizma – naročito njegovim neispunjenim obećanjem općeg prosperiteta.
U Britaniji i SAD je sve širi rasni, klasni i obrazovni jaz, pri čemu je krajnje nejasno kako bi on mogao biti premošten. Opet su u upotrebi izlizani parovi retoričkih suprotnosti: progresivno i reakcionarno, otvoreno i zatvoreno, liberalizam i fašizam, racionalno i iracionalno. Polarizovana intelektualna industrija kaska za događajima čiji razvoj više ne može da predvidi. Izgleda kao da je naša potraga za racionalnim objašnjenjima nereda u kome smo se našli osuđena na propast. Sve protivnike novog „iracionalizma“ – na cijelom političkom spektru – ujedinjuje pretpostavka da su pojedinci racionalni akteri, motivirani materijalnim interesom, koji se bune kada su njihove želje osujećene i smiruju kada se one ispune.
***
Današnje predstave o ljudskoj motivaciji imaju korjene u dobu Prosvjetiteljstva, čiji su vodeći mislioci prezirali tradiciju i religiju i nastojali da ih zamjene sposobnošću čovjeka da racionalno identificira pojedinačne i kolektivne interese. San poznog 18. stoljeća – da se svijet iznova izgradi na sekularnim i racionalnim temeljima – u 19. stoljeću su dalje razradili utilitarni teoretičari najvećeg blagostanja za najveći broj ljudi, a tu ideju napretka prigrlili su i socijalisti i kapitalisti.
Poslije kraha socijalističke alternative 1989. godine, ova utopijska vizija je poprimila oblik ekonomije globalnog tržišta okrenutog beskrajnom rastu i potrošnji – koja nema alternativu. Prema tom pogledu na svijet, koji je sada skoro apsolutno dominantan, ljudska norma je homo economicus, racionalni subjekt čije je prirodne želje i nagone uobličila njegova najviša motivacija: da teži sreći i izbjegava bol.
To jednostavno stanovište uvijek je zanemarivalo mnoge važne činioce, postojano prisutne u ljudskom životu: na primjer strah od gubitka časti, dostojanstva i statusa, nepoverljivost prema promjeni, privlačnost stabilnog i poznatog. U njemu nije bilo mjesta za složenije porive: taštinu, strah od pokazivanja ranjivosti, potrebu da se sačuva ugled. Opsjednuti materijalnim napretkom, hiper-racionalisti su zanemarili iskušenja resentimana gubitnika i uživanja u statusu žrtve.
A moderna historija vrvi od svjedočanstava o istrajnoj moći iracionalnog. Ne tako davno – u ranom 19. stoljeću – francuske pretenzije na racionalnu, univerzalnu i kosmopolitsku civilizaciju isprovocirale su uvređene i ogorčene Nijemce da militantno izraze ono što sada zovemo „kulturni nacionalizam“: potvrđivanje autentične kulture ukorijenjene u nacionalnom i regionalnom karakteru i historiji. Revolucije su sustizale jedna drugu kao dokaz da osjećanja i raspoloženja mijenjaju svijet kada se pretoče u moćne političke sile. Strah, strijepnja i osjećaj poniženja bili su glavni pokretači njemačke ekspanzionističke politike u prvoj polovini 20. stoljeća, a bez njih je nemoguće razumjeti i provale antizapadnih osjećanja u Kini, Rusiji ili Indiji.
Ipak, prevladalo je mehanicističko i materijalističko shvatanje ljudskih postupaka, dijelom i zato što je ekonomija postala glavno sredstvo razumjevanja svijeta. Stanovište koje se uobličilo u 19. stoljeću – da „između čovjeka i čovjeka nema druge spone do golog ličnog interesa“ – postalo je ortodoksija u intelektualnoj klimi koja tržište shvata kao idealni oblik ljudske interakcije i koja veliča tehnološki napredak i rast BDP-a. Sve je to dio rigidnog savremenog uvjerenja da je bitno samo ono što se može izračunati, a nebitno ono što ne može – subjektivne emocije.
Današnje zanemarivanje ne-ekonomske motivacije još je neobičnije kada znamo da je pre manje od jednog stoljeća „skučen racionalni program“ Prosvjetiteljstva bio „meta podsmijeha i prezira“ – kao što je primjetio austrijski modernista Robert Musil 1922. godine. Doista, pionirski radovi sociologije i psihologije, kao i modernistička umjetnost i književnost ranog 20. stoljeća bili su djelimično definirani insistiranjem na tome da se ljudsko biće ne može svesti na racionalni egoizam, takmičenje i sticanje, da se društvo ne može svesti na ugovor među autonomnim pojedincima koji logički kalkuliraju, kao ni da se politika ne može svesti na bezlične tehnokrate koji smišljaju hiper-racionalne obrasce napretka služeći se istraživanjem javnog mnjenja, anketama, statistikom, matematičkim modelima i tehnologijom.
Šezdesetih godina 19. stoljeća, na vrhuncu tadašnjeg liberalizma, Fjodor Dostojevski je među prvima iskazao sumnju koja je danas opet aktuelna: da racionalno mišljenje možda ne utiče presudno na ljudsko ponašanje. On je svog Čoveka iz podzemlja – oličenje gubitnika koji sanja o tome da se osveti dobitnicima u društvu – suprotstavio ideji racionalnog egoizma, materijalnog ličnog interesa, tada popularnoj u Rusiji među čitaocima Johna Stuarta Milla i Jeremya Benthama. Protagonista Dostojevskog opsesivno napada zajedničku racionalističku pretpostavku kapitalista i socijalista da su ljudska bića životinje koje logički zaključuju vođene svjesnim motivima: „O recite mi ko je prvi objavio da čovjek samo zato pakosti drugome što ne poznaje svoje prave interese, a ako bi ga prosvijetili, otvorili mu oči za njegove prave interese, on bi odmah postao dobar i blagorodan, zato što bi, prosvijećen, u dobru video svoju osobnu korist.“
Dostojevski je definirao postulate koje su kasnije elaborirali Nietzsche, Freud, Max Weber i drugi. On je pripremio intelektualnu pobunu protiv tiranske izvjesnosti racionalističkih ideologija sa obje strane političkog spektra. Danas malo ko pamti intelektualnu revoluciju koja je izbila u političkom trenutku sablasno sličnom našem: periodu neravnomjernog, isprekidanog ekonomskog rasta, nepovjerenja u političare, straha od promjene i kosmopolita, stranaca i imigranata.
Bilo je to doba kada su nezadovoljne mase – pod teretom produženog eksperimenta u laissez-faire ekonomskom racionalizmu – počele se okretati radikalnim alternativama u obliku nacionalizma krvi i tla i anarhističkog terorizma. Ova antiliberalna politička pobuna natjerala je mnoge koje danas vidimo kao ključne ličnosti intelektualnog života 20. stoljeća da preispitaju svoje fundamentalne ideje o ljudskom ponašanju i odbace čudotvorne pozitivističke recepte iz prethodnog stoljeća.
Još krajem 50-ih godina 19. stoljeća Charles Darwin je uzdrmao ideju da ljudi kontroliraju sopstveni razvoj – a kamoli izgradnju racionalnog društva. Pisci, sociolozi i psiholozi koji su posmatrali turbulentna društva druge polovine 19. stoljeća zaključili su da ljudski postupci nisu svodivi na proste uzroke, to jest vjeru, ideologiju ili racionalni lični interes. Freud, koji je živio u Beču na prekretnici stoljeća, kada su demagozi pretvarali Jevreje i liberale u žrtvene jarce zbog masovnih patnji izazvanih industrijskim kapitalizmom, vidio je racionalni intelekt kao „nešto slabašno i zavisno, kao igračku i sredstvo naših impulsa i emocija“. „Stiče se utisak“, piše Freud u Budućnosti jedne iluzije (1927), „da je kultura nametnuta nevoljnoj većini od manjine koja je uspjela prisvojiti instrumente moći i prinude“. Dugo prije provala demagogije u 20. stoljeću, dok je posmatrao zahuktalu njemačku industrijalizaciju, Max Weber je naslutio da pojedinci iskorijenjeni društveno-ekonomskim previranjem i otuđeni birokratskom racionalizacijom lako podliježu despotskom vođstvu.
***
Za kritičare prosvetiteljskog racionalizma, kao što je to definirao Robert Musil, problem nije bio u tome što „imamo previše pameti a premalo duše“, već to što „imamo premalo pameti u pitanjima duše“. Danas nas taj problem još više muči dok se upinjemo da objasnimo provale političke iracionalnosti. Odlučnima da individualno sopstvo vidimo kao racionalnog aktera, izmiče nam činjenica da je to veoma nepostojani entitet koji se neprestano oblikuje i preoblikuje u sadejstvu sa promjenjivim društvenim i kulturnim uvjetima. U naše vrijeme, u stanju koje je Hannah Arendt opisala kao „ogroman porast uzajamne mržnje i skoro opšti gnjev svih protiv svih“, naše sopstvo je posebno neotporno na resentimane raznih vrsta.
Resentiman – mješavina zavisti, poniženja i nemoći – nije naprosto francuska riječ za ljutnju. Značenje te riječi oblikovao je poseban kulturni i društveni kontekst: uspon sekularnog i meritokratskog društva u 18. stoljeću. Iako sam nikada nije upotrijebio tu riječ, prvi mislilac koji je opisao kako resentiman proizlazi iz modernih ideala egalitarnog i komercijalnog društva bio je Jean-Jacques Rousseau. Autsajder u odnosu na parisku elitu svog vremena, koji se borio sa zavišću, fascinacijom, odbojnošću i odbacivanjem, Rousseau je vidio kako ljudi u društvu vođenom individualnim sobnim interesom žive za to da zadovolje svoju taštinu – želju i potrebu da dobiju priznanje od drugih, da navedu druge da ih cijene onako kao što oni cijene same sebe.
Ali ta taština, čiji je današnji groteskni primjer profil Donalda Trumpa na Twitteru, često dovodi do gađenja prema sebi dok potpiruje mržnju prema drugima i može se izroditi u stanje u kome se pojedinac osjeća priznatim samo kada ga vole više nego druge ili kada se raduje tuđoj nesreći. (Kao što je sažeto rekao Gore Vidal: „Nije dovoljno uspjeti. Potrebno je da drugi propadnu.“)
Resentiman u društvu raste u srazmjeri sa širenjem principa jednakosti i individualizma. Početkom 20. stoljeća Max Scheler je razvio sistematsku teoriju resentimana kao izrazito moderne pojave – ukorijenjene u svakom društvu u kome formalna društvena jednakost među pojedincima postoji uporedo sa velikim razlikama u moći, obrazovanju, statusu i imovini. U eri globalizirane trgovine nejednakost raste sa rasprostiranjem ideja o individualnoj inicijativi i jednakosti. Prema tome, resentiman – egzistencijalna ozlojeđenost na druge – širom sveta truje civilno društvo i podriva političke slobode.
Još jedna narastajuća protivriječnost čini resentiman posebno malignim. Ideali moderne demokratije – jednakost društvenih uvjeta i individualnih mogućnosti – nikada nisu bili popularniji. Ali njihovo ostvarivanje u groteskno nejednakim društvima koje je stvorio naš brend globaliziranog kapitalizma postaje praktično nemoguće.
Prethodne dvije decenije grozničave globalizacije približile su nas više nego ikada idealu liberalnog Prosvjetiteljstva – univerzalnom trgovačkom društvu racionalnih i autonomnih pojedinaca posvećenih sobnom interesu – koji su u 18. stoljeću zastupali mislioci kao što su Montesquieu, Voltaire, Adam Smith i Kant. U 19. stoljeću Marx je još mogao da se podsmijava Jeremyju Benthamu zato što „modernog filistra, osobito engleskog filistra uzima kao primjer normalnog čovjeka“. U naše vrijeme, međutim, ideologija neoliberalizma – tržišno-centričnog hibrida prosvjetiteljskog racionalizma i utilitarizma 19. stoljeća – prevladala je gotovo sasvim i u ekonomskoj i u političkoj sferi.
O tome svjedoče mnoge inovacije iz prethodnih decenija koje nam danas deluju samorazumljivo. Od racionalnog tržišta se očekuje da osigura snabdijevanje proizvodima i uslugama, a zadatak vlasti je da osigura fer konkurenciju, koja proizvodi „dobitnike“ i „gubitnike“. Široka intelektualna revolucija u kojoj sveznajuće tržište sudi o našem neuspjehu ili uspjehu pojačala je insistiranje na racionalnosti pojedinca.
Pitanja socijalne pravde i jednakosti ustuknula su zajedno sa odgovarajućim konceptima društva ili zajednice – da bi bila zamijenjena pojedincima koji slobodno odlučuju na tržištu. Prema danas preovlađujućem gledištu, nepravde koje se mogu pripisati istoriji ili društvenim okolnostima više nisu važne: svaki čovjek može postati milioner, a neuspjeh pojedinca da se izvuče iz bijede samo je dokaz njegovih loših odluka. U ovom apstraktnom konstruktu nema mjesta za emocionalno stanje stvarnih ljudi – i za predviđanje njihovih postupaka u konkretnim društvenim i historijskim okolnostima.
Među prvima koji su primjetili uznemirujuću složenost emocija koja je sada eruptirala kod mnogih ljudi širom svijeta bio je Alexis de Tocqueville – koji je još 1830. godine brinuo da bi američko obećanje meritokratije, uniformnost kulture i manira i „jednakost uvjeta“ mogli izazvati neumjerenu ambiciju, korozivnu mržnju i hronično nezadovoljstvo“. Strast za jednakošću, upozoravao je on, može narasti do „visine mahnitosti“ i mnoge navesti da prihvate ograničenje slobode i da požele vladavinu tiranina. On kaže da ljudi oslobođeni od starih hijerarhija „žele jednakost u slobodi, a ako je ne mogu dobiti tako, potražit će je u ropstvu“.
Danas smo svjedoci univerzalne provale straha i mržnje zato što se demokratska revolucija o kojoj je svjedočio De Tocqueville proširila iz svog američkog centra do najudaljenijih kutaka svijeta. Pomama za jednakošću udružena je sa žudnjom za prosperitetom koji diktira globalna potrošačka ekonomija, što pojačava tenzije i protivrječnosti u unutrašnjem životu, koje onda prodiru u javnu sferu.
„Da bi živio u slobodi“, upozoravao je de Tocqueville, „čovjek se mora naviknuti na život pun nemira, promjene i opasnosti“. Takav život je lišen stabilnosti, sigurnosti, identiteta i časti, čak i uz osigurana materijalna dobra. Ipak, ljudima širom svijeta danas se čini da ih racionalni interesi korisnosti i profita – potrebe lanca snabdijevanja i imperativi kvartalnih akcionarskih prihoda – iscrpljuju i ponižavaju.
Široko rasprostranjeno iskustvo vrtloga modernosti samo je povećalo iskušenja resentimana. Mnogi ljudi tek od skoro „žive u slobodi“, kao to kaže De Tocqueville, mada su porobljeni suptilno integrisanim političkim, ekonomskim i kulturnim moćima: neprozirnim operacijama finansijskog kapitala, surovim mehanizmom društvene sigurnosti, sudskog i kaznenog sistema i neprestanim ideološkim uticajem medija i interneta.
Nikada se tako mnogo slobodnih pojedinaca nije osjećalo tako bespomoćno – nikada nisu tako očajnički željeli da povrate kontrolu nad svojim životima od onih koje vide kao krivce za to što su je izgubili. Ne bi trebalo da nas čudi eksponencijalni rast mržnje prema manjinama, glavne patologije koju su izazvali politički i ekonomski potresi. Neskriveni rasisti i ženomrsci očigledno su dugo šutke patili od onog što je Albert Camus nazvao „samotrovanje – zloćudno lučenje dugotrajne nemoći u hermetički zatvorenoj posudi“. Upravo taj gangrenozni resentiman, koji je dugo trulio na mjestima kao što su Daily Mail i Fox News, eksplodirao je sa Trumpovom pobjedom.
***
I bogati i siromašni koji glasaju za serijskog lažova i utajivača poreza opet su potvrdili da ljudske želje ne slijede logiku ličnog interesa – da čak mogu biti destruktivne u tom smislu. Naše političke i intelektualne elite porodile su novi „iracionalizam“ hotimičnom ravnodušnošću prema emocionalnoj pometnji i ekonomskim patnjama koje je izazvao moderni kapitalizam. Nije neobično što one sada ne umiju da objasne njegov uspon. Upravo njihova univerzalna pretpostavka, ojačana događajima iz 1989, da zapadna demokratija i kapitalizam nemaju alternativu – čuveni kraj historije – onesposobila nas je da shvatimo političku pojavu koja danas potresa svijet.
Sada je jasno da je uzdizanje individualne volje oslobođene od društvenih i historijskih pritisaka i tržišta kao nečega jednako fleksibilnog, prikrivalo zapanjujuće neznanje o strukturnoj nejednakosti i psihičkim oštećenjima koje ona izaziva. Savremena opsjednutost individualnim odlučivanjem i ljudskom voljom izgubila je iz vida čak i osnovna otkrića sociologije s kraja 19. stoljeća: da u masovnom društvu životne prilike nisu jednako raspodijeljene, da uvek ima dobitnika i gubitnika, da manjina vlada većinom i da su elite sklone manipulaciji i obmanama.
Čak i teroristički napadi od 11. septembra nisu uzdrmali viziju po kojoj će globalna ekonomija, izgrađena oko slobodnih tržišta, konkurencije i racionalnih individualnih izbora, ublažiti etničke i vjerske razlike i popločati put planetarnom prosperitetu i miru. U toj utopiji svaka iracionalna prepreka širenju liberalne modernosti – na primjer islamski fundamentalizam – na kraju će biti iskorijenjena. Fantazije o besklasnom i post-rasnom društvu aktera koji imaju mogućnost racionalnog izbora cvjetale su sve do 2008-e, godine najteže ekonomske krize poslije Velike depresije.
Danas je srušena osnovna pretpostavka hladnoratovskog liberalizma – poslije decenija intelektualnih napora da se stvori sumnjiva suprotnost između racionalnog zapada i iracionalnog istoka. Politički big bang našeg vremena ne ugrožava samo tašte projekte intelektualne elite već i zdravlje same demokratije. Od poznog 18. stoljeća tradicija i religija su uporno odbacivane u nadi da racionalni pojedinci okrenuti ličnom interesu mogu formirati liberalnu političku zajednicu koja definira zajedničke zakone i osigurava dostojanstvo i jednaka prava svakom građaninu, bez obzira na etničku pripadnost, rasu, vjeru i rod. Tu osnovnu premisu sekularne modernosti, kojoj su nekada prijetili samo vjerski fundamentalisti, sada ugrožavaju izabrani demagozi u samoj njenoj postojbini, Evropi i SAD.
Kuda odavde? Možemo naravno nastaviti da definiramo krizu demokratije utješnim dualizmima: liberalizam naspram autoritarizma, islam naspram modernosti i tako dalje. Možda bi bilo plodotvornije misliti o demokratiji kao napetom emocionalnom i socijalnom stanju koje je, otežano turbo-kapitalizmom, postalo nestabilno. To bi nam možda omogućilo da ispitamo funkcioniranje resentimana u različitim zemljama i klasama i da razumijemo zašto se u Americi i Britaniji etno-nacionalistička suprematija razvila u vrijeme ekonomske stagnacije, dok u Indiji i Turskoj cvjeta u vrijeme ekonomske ekspanzije.
Ili zašto Donald Trump, razmetljivi plutokrata koga muči sopstveni niski status među kultivisanim liberalima na Manhattanu, opsesivno izaziva New York Times i poziva na bojkot predstave Hamilton na Brodveju.
***
Činjenica da će pakosni twitterski zloduh uskoro postati najmoćniji čovjek na svijetu je posljednji od mnogih podsjetnika na to da idealizirani govor zapadnih elita o demokratiji i liberalizmu nikada nije bio saobražen domaćoj političkoj i ekonomskoj realnosti. Bahata javna kultura nipodaštavanja i traženja krivaca ne može sakriti činjenicu da se jaz u senzibilitetu između tehnokratske elite i masa produbio. Većina kojoj je obećan rast jednakosti vidi kako ljudi sa novcem, imovinom, vezama i talentom monopoliziraju društvenu moć; dok se oni osjećaju isključenima iz više kulture i odlučivanja.
Mnogima je lahko da svoj bijes usmjere na navodno kosmopolitsku kulturnu elitu. U vremenima krize objekti mržnje su potrebniji nego ikada, i bogati „građani niotkuda“ – kako ih je nazvala Theresa May – prigodno otjelovljuju očajnički tražene poroke. Tako globalizacija, koja se zalaže za integraciju kulturnih elita, podstiče resentiman među svima ostalima, posebno među ljudima koji su protiv svoje volje gurnuti u opću konkurenciju.
Tražeći lijek za to mnogi intelektualci su prigrlili nostalgične fantazije o iščezlom jedinstvu. Nedavno je kolumnista New York Timesa David Brooks po povratku iz komunističke Kube sa oduševljenjem pisao o Kubancima, njihovoj „jakoj ljubavi prema sopstvenoj zemlji, osjećanju nacionalne solidarnosti i samopouzdanom patriotskom duhu koji danas nedostaje u SAD“. I Simon Jenkins i istoričar Mark Lilla založili su se za odbacivanje „identitetskog liberalizma“ i istakli nužnost nacionalnog jedinstva i zajedničkog identiteta. Kada je objavljena Trumpova pobjeda, Simon Schama je tvitovao da nam je potreban novi Churchill za spas demokratije u Evropi i Americi.
Ovo je odličan primjer iracionalnog busanja u grudi: zahtjeva da sadašnjost ukine sebe samu i vrati se u prošlost, u doba kada su paternalistički beli liberali zauzimali centralne pozicije moći, bez pretjeranog obaziranja na potrebe i želje ljudi koje je istorija zaboravila, ponizila i ušutkala.
Žal za starim, dobrim vremenima – ubjeđenje da nam je samo potreban demokratski lider čvrste kičme, ili racionalna kultura, ili kulturno jedinstvo, ili patriotski duh – gubi iz vida fragmentarnu prirodu naše politike. Ni društveni ni tehnološki razvoj nisu ni liberalni ni konzervativni, ni demokratski ni autoritarni; jednako su skloni da štite prava LGBT+ zajednice kao i da ponovo uvedu torturu i šire lažne vijesti. Čežnja za dobrim starim vremenima nije adekvatan odgovor na tešku krizu legitimiteta sa kojom se danas suočavaju demokratske institucije.
Politički lijek za opake patologije koje su pokrenuli Putin, Erdoğan, Modi, Brexit i Trump zahtjevaju suočavanje sa lošim novim vremenima – nešto mnogo dalekovidije od modela solidarnosti inspiriranih Kubom ili Churchillom, nacionalističkih pedagoga za ugnjetene ili nepokolebljive vjere u to da će gobalizacija na kraju isporučiti obećanu robu.
Neophodno je obaviti posao složene analize pitanja kako je današnji krajolik hiper-racionalne moći proizveo novi, sve moćniji iracionalizam. Takva analiza prije svega zahtjeva bogatiju i raznovrsniju sliku ljudske egzistencije i potreba od one koju nudi model homo economicusa. Taj intelektualni napor – koji su prije više od sto godina prvi put preduzeli ovdje spomenuti mislioci – nužno će nas izvesti iz okvira liberalizma i njegove vjere u ljekovitu moć ekonomskog rasta.
Ono što je Robert Musil nazvao „liberalne krhotine neutemeljene vjere u razum i napredak“ opet je iznevjerilo moderna ljudska bića suočena sa važnim zadatkom razumjevanja sopstvenog iskustva. Još jednom se suočavamo sa mogućnošću, ocrtanom u Musilovom velikom romanu o propasti liberalnih vrijednosti, Čovjeku bez svojstava, da je karakteristično beznađe modernog ljudskog bića – njegova ogromna „usamljenost, njegov nemir, zloba, neuporediva neosjetljivost, pohlepa za novcem, hladnoća i nasilnost – rezultat gubitaka koje je logički precizno mišljenje nanijelo njegovoj duši.“
Gotovo tri decenije diktat tehnologije i BDP-a i grubi račun ličnog interesa poniklog u 19. vijeku vladali su politikom i intelektualnim životom. Danas društvo preduzetnika koji se nadmeću na racionalnom tržištu otkriva nemjerljive dubine bijede i beznađa i rađa nihilističku pobunu protiv samog poretka.
Srušeno je mnogo putokaza i jedva naziremo gdje smo se zaputili, da i ne govorimo o planu puta. Ali čak i za nalaženje osnovnog pravca potrebna nam je prije svega veća preciznost u pitanjima duše. Potresni događaji našeg doba gnjeva i naša zbunjenost pred njima imperativno nalažu da svoje mišljenje ukotvimo u sferi emocija; oni zahtijevaju ulaganje ogromnog truda u razumijevanje pitanja šta za ljudska bića znači težnja ka radikalno protivriječnim idealima slobode, jednakosti i prosperiteta.
Inače bismo u svojoj jalovoj opsjednutosti racionalnim motivacijama i ishodima mogli postati slični bespomoćnim navigatorima koji, kao što je pisao De Tockqueville, „uporno zure u neke ruševine na obali koju smo ostavili za sobom, dok nas struja vuče ka ponoru“.
/Autor eseja je Pankaj Mishra (1969), indijski autor i pisac. Knjige: Temptations of the west: how to be modern in India / Izazovi zapada: modernost u Indiji; Pakistan and beyond / Pakistan i šire; From the ruins of empire: the revolt against the west and the remaking of Asia / Iz pepela imperije: pobuna protiv zapada i rađanje nove Azije./
(TBT, The Guardian)