Rusija prolazi kroz temeljitu unutarnju transformaciju. Ono što je prošlo sasvim neprimjećeno zbog događaja oko Svjetskog prvenstva, Trump – Putin predsjedničkog samita u Helsinkiju te aktuelnog spora Moskve sa UK-om u vezi s aferom Sergei Skripal, je zakon koji je 19. juna usvojila Državna duma i koji će ozbiljno utjecati na status više od stotinu etničkih manjina u zemlji. Prijedlogom zakona je obrazovanje na 34 od 35 zvaničnih jezika u Rusiji – na svakom jeziku, osim na ruskom – neobavezno, ograničavajući časove jezika manjina na dva sahata sedmično. Ranije su časovi maternjeg jezika isključivo bili nadležnost regionalnih vlada u 26 etnički definiranih autonomnih republika i okruga u Rusiji, koje su često u programu imale, barem u prvim godinama, osnovno obrazovanje na zvaničnim jezicima manjina. Ovo se sada treba promijeniti federalnim zakonom.
Prijedlog zakona rezultat je nove politike koju je Putin najavio prošlog jula. Putin je na konferenciji za novinare u Yoshkar-Oli, glavnom gradu republike Marij El (gdje jezik manjine Marijci dijeli zvanični status sa ruskim), započeo neočekivanu harangu o jezicima. On je izjavio da je ruski jezik “duhovni okvir” zemlje, “naš državni jezik” i da ga “ne može ništa zamijeniti”. Nastava iz jezika etničkih manjina bi postala neobavezna, kako bi se izbjegla svaka mogućnost “prisiljavanja nekoga da nauči jezik koji mu nije izvoran.”
Iako je podstrek za ove opaske u to vrijeme bio nejasan, uskoro je postalo jasno da se su one dio novog nastojanja rusizacije brojnih etničkih manjina u zemlji. Otkako je došao na vlast 1999. godine, jedan od glavnih Putinovih prioriteta bio je centralizacija kontrole Moskve nad ruskim regijama. Očiti izuzetak u ovoj kampanji bila je Republika Tataristan, koja je 1994. godine potpisala poseban sporazum o suverenitetu sa ruskim predsjednikom Borisom Yeltsinom kojim joj je dodijeljena jedinstvena moć nad njenim prirodnim resursima i u kojem je sadržan zvanični status tatarskog jezika. Taj sporazum je obnovljen 2007., prije nego što je konačno istekao u julu 2017. godine. Putinov govor u Marij Elu bio je poruka tartarskim vlastima da nije voljan prihvatiti novi sporazum pod istim uvjetima. Nedavni zakon formalizirao je ovu novu politiku.
Pa ipak, zakon nije samo, ni prvenstveno, usmjeren na Tatare. Također je namijenjen suzbijanju manjinskog identiteta u drugoj regiji u kojoj se Putin odavno plaši etničkog nacionalizma: Sjeverni Kavkaz. Nova jezička politika Kremlja eskalacija je bez presedana u njegovoj borbi za podređivanje manjinskog stanovništva te oblasti, koje se dugo odupire centralnom autoritetu Moskve. Međutim, prijeteći osnovi sjevernokavkaskog identiteta, Putin možda riskira povratnu reakciju koju čak ni on ne može kontrolirati.
UMIRIVANJE KAVKAZA
Putinova dugogodišnja vladavina definirana je ponovnim nametanjem stabilnosti, vraćanjem na haos devedesetih. Nigdje se ovo više ne osjeti nego u nesretnim republikama Sjevernog Kavkaza. Putinov prvi potez na mjestu predsjednika bio je pokretanje Drugog čečenskog rata, što je rezultiralo uništavanjem separatističke Čečenske republike Ičkerije. Rat je pokazao svu silu nekontroliranih zločina ruskih oružanih snaga, od neselektivnog bombardiranja urbanih područja do masovnog pogubljenja civila, demonstrirajući bešćutan stav novog ruskog rukovodstva prema autohtonom stanovništvu u toj oblasti. Reakcija Moskve na pobune koje su se proširile na ostatak Sjevernog Kavkaza u narednim godinama bila je slično brutalna.
Od 2014. sigurnosna situacija na sjevernom Kavkazu je u velikoj mjeri stabilizirana. Ipak, Putin je nerusku populaciju u regiji, sa svojim jakim lokalnim kulturama i identitetima, nastavio posmatrati kao potencijalnu prijetnju autoritetu Moskve. Jezici nacionalnih manjina na Sjevernom Kavkazu već su bili ugroženi – suočavajući se sa smanjenjem budžeta i federalnim naporima da se smanji javna uloga neruskih jezika, u zadnjoj deceniji je mogućnost obrazovanja na jezicima manjina smanjena za oko 50% u nekim oblastima – a skorašnje primirje otvorilo je vrata za ambicioznije planove da se u potpunosti potisnu njihovi identiteti.
Kada je u Dumi predložen novi zakon o jeziku, nijedan predstavnik Sjevernog Kavkaza nije glasao protiv njega. Ovo nije iznenadilo budući da je većina njih izabrana po stepenu svoje lojalnosti Kremlju. Ipak, odgovor civilnog društva bio je druga priča. Neposredno prije usvajanja zakona, grupa predstavnika 12 ruskih republika, uključujući pet u Sjevernom Kavkazu, zatražila je blokadu zakona. Kada je zakon prošao bez ijednog sjevernokavkaskog glasa protiv, došlo je do erupcije reakcija korisnika društvenih mreža iz čitave regije, prozivajući svoje predstavnike kao “kukavice” bez hrabrosti da zastupaju volju svog stanovništva. Nastavnici u Čečeniji su mjeru nazvali neprihvatljivom i “početkom kraja” za jezike manjina u Rusiji. Međunarodna čerkeska organizacija pozvala je na ukidanje novog zakona prije nego što stupi na snagu. Predstavnici građanskog društva u Ingušetiji, republici na sjevernom Kavkazu, zakon su označili kao “ciničnu diskriminaciju” i istaknuli posebno licemerje u poređenju sa situacijom etničkih Rusa u baltičkim državama, gdje Kremlj redovno vrši pritisak na ostvarivanje prava manjina. Lider Sjeverne Osetije Vyacheslav Bitarov obećao je da će u svojoj republici zadržati obavezno učenje osetskog jezika. I etnički Kabardinci i Balkari osudili su zakon u glavnom gradu Nalchiku, a jedan balkarski starješina naveo je da njegovi unuci čak ni sada “ne znaju ni jednu riječ” svog maternjeg jezika.
Nije bila iznenađujuća ni ova reakcija sjevernokavkaskih aktivista. Uprkos nedostatku podrške države, grupe civilnog društva u regiji čine brojne napore da očuvaju i izučavaju svoje jezike, gledajući ih kao ključni dio njihove kulture i identiteta. Jedna grupa je prevela interface popularne društvene medijske platforme VKontakte na sedam sjevernokavkaskih jezika. U Ingušetiji aktivisti su započeli projekt sinhronizacije popularnih animiranih filmova na inguški jezik, a prevedena verzija Kralja lavova objavljena je u maju. Čerkeska unija, sa sjedištem u Nalchiku, započela je projekt za usklađivanje zapadnih (adigejskih) i istočnih (kabardinskih) dijalekata jezika u nadi da će to olakšati njihovo učenje. Neki aktivisti su čak predložili napuštanje ćirilice koja nije pogodna za veliki inventar konsonananta i samoglasnika sjevernokavkaskih jezika.
LOŠI SUSJEDI
Pokvaren odnos Rusije prema manjinskim narodima Sjevernog Kavkaza datira od prije više stotina godina. Konačno osvajanje regije Ruskog carstva 1864. godine obilježeno je skoro potpunim uništenjem njihove najveće etničke grupe Čerkeza, od kojih je 90% bilo ubijeno ili prognano. Sličan egzodus se dogodio u manjoj mjeri u Čečeniji i Dagestanu. Ostatak carskog perioda, lokalno stanovništvo je u velikoj mjeri ignorirano, djelujući u scenariju nalik apartheidu u kojem su tretirani kao građani drugog reda i bilo im je zabranjeno da se naseljavaju u većim gradovima, ali su mogli nastaviti svoj tradicionalni način života.
Sovjetski period bio je samo za nijansu obzirniji. Iako je komunistička vlast u teoriji dala autonomiju regijama etničkih manjina, način na koji su to činili često je bivao proizvoljan. Na primjer, 1922. Josif Staljin, tadašnji narodni komesar za nacionalna pitanja, podijelio je Čerkeze u tri grupe: Adigejci, Čerkezi i Kabardinci – potpuno vještačka distinkcija koju karakteriziraju samo male razlike u dijalektu. Najveća tragedija došla je u završnim fazama Drugog svjetskog rata, kada je Staljin naredio deportaciju Čečena, Inguša, Čerkeza i drugih sjevernokavkaskih etničkih grupa u stepe Kazahstana u pokušaju da u potpunosti zatre njihove identitete.
Čak i nakon što im je dozvoljeno da se vrate kući 1957., sjevernokavkaski narodi su se u vlastitim republikama našli marginalizirani od rastuće etničke ruske populacije. Čečeni i njihov jezik posebno su bili stigmatizirani, naročito u glavnom gradu Čečenije, Groznom, gdje su etnički Rusi činili više od polovine stanovništva. Jedan čečenski kolega mi je prenio priču o odrastanju u Groznom ‘80-ih godina: on i njegov prijatelj su razgovarali na čečenskom u tramvaju kada ih je čula jedna Ruskinja, koja im je kazala na ruskom da “govore ljudskim jezikom, a ne tim životinjskim.” Nažalost, ovakve priče su česte, a njihov antičečenski sentiment odraz je tradicionalnog stava Kremlja: za razliku od svih autonomnih etničkih regija, Čečensko-Inguška Autonomna Sovjetska Socijalistička Republika je do 1989. na čelu imala etničkog Rusa.
Međutim, pod Sovjetima, status jezika etničkih manjina i dalje je bio relativno siguran: pored ruskog jezika, obrazovanje je na njima bilo je omogućeno i najmanje u osnovnoj školi. Sa novim zakonom o jeziku, Putin je odlučio ići korak dalje od svojih carskih i sovjetskih prethodnika potpunim uklanjanjem obrazovanja na maternjem jeziku.
OPASNA IGRA
Nažalost, zakon o jeziku je samo najnoviji korak u dugotrajnom procesu udaljavanja Moskve i Sjevernog Kavkaza, pri čemu prvi sve više tretiraju druge kao kolonije. Na kraju sovjetskog perioda, etnički Rusi činili su oko 75% gradskog stanovništva Sjevernog Kavkaza. Ipak, gotovo 350.000 Rusa napustilo je regiju do 1999. godine, a njihov udio stanovništva u Čečeniji od tada je pao na tek 1,5 %.
Kako Rusi odlaze, u skladu s tim opada i važnost Sjevernog Kavkaza Moskvi. Najočitiji primjer ovog novog kolonijalnog načina razmišljanja je u Dagestanu: u septembru je Kremlj imenovao Vladimira Vasilyeva, etničkog Rusa iz okoline Moskve, na poziciju novog guvernera republike. Vasilyev, prvi nedagestanac na čelu republike od 1948. godine, zaposlio je u svoju administraciju još nedagestanaca, eliminirajući svaki izgled političkog učešća ispred lokalnog stanovništva. Ingušetija je možda jedina republika koja odskače od trenda – lokalni lider Yunus-Bek Yevkurov uživa istinsku popularnost pošto se smatra da su mu na prvom mjestu lokalni interesi. Ipak, i on je kritiziran zbog nedostatka napora da razvija i očuva inguški jezik. Prošle godine je bio upleten u skandal u kojem su udžbenici na inguškom, odštampani i poslani u republiku, stajali pohranjeni u skladištu, pošto vlada nije izdvojila sredstva za kupovinu.
Već je prisutan zloslutni model tretmana etničkih manjina pod Putinom. Republiku Marij El, gdje je Putin održao svoj, sada zloglasni, govor o jeziku u julu prošle godine, vodio je etnički Rus Leonid Markelov, od 2001. do 2017. godine. Markelov je, prema riječima jednog lokalnog aktivista, “jednostavno mrzio Marijce”. Pod njegovom vlasti, etnička grupa Marijci, koja govori jezik iz porodice finskih jezika, prošla je kroz skoro dvije decenije politike usmjerene protiv njihovog jezika i identiteta. Tamo gdje su marijska sela nekada imala znakove na ruskom i marijskom, sada su ostali samo na prvom jeziku. U nekim distriktima, marijska djeca već imaju samo jedan čas sedmično na maternjem jeziku, što garantira da neće uspjeti dobro ovladati jezikom. Sada, potpuno rusizirana, lokalni aktivisti kažu da je Marij El “nacionalna republika samo po imenu”, sa kulturnim naslijeđem sistematski uništenim.
Putin se nada da novi zakon može ostvariti slične rezultate na Sjevernom Kavkazu, ali potencijal za povratnu reakciju je alarmantan. Iako Kremlj teži ublažiti svaku mogućnost buduće etničke mobilizacije, njegova politika ima upravo suprotan efekt. Civilno društvo na Sjevernom Kavkazu opstaje, tokom Putinovog trećeg mandata, uprkos skoro potpunom uništenju tokom oružane pobune u regionu. Jasna opasnost po etnički identitet koja dolazi s novim zakonom već donosi val nacionalizma i aktivizma, čak i među grupama, poput Čerkeza, koje su prethodno bile pasivne.
Iako nema direktne veze između ovog porasta nacionalizma i pobuna u regiji, mnogi faktori koji potiču pojedince da učestvuju u prvom, kao što je osjećaj političkog obespravljivanja i bijesa prema neodgovornim vlastima, preklapaju se sa razlozima zbog kojih se uključuju u drugo. Sa kobnim porastom nasilja u regiji početkom ove godine, uključujući sukobe u odavno pokornim republikama, kao što je Karačajevo-Čerkezija, situacija je potencijalno nestabilna. U nastojanju da asimilira narod Sjevernog Kavkaza, Putin igra opasnu igru i ugrožava sigurnost čitave regije.
(Čitajte u printanom izdanju The Bosnia Timesa)
(TBT, Foreign Affairs, Prevela Jasmina S. Drljević)