Mada se u svojoj “evropskoj orijentaciji” bosanskohercegovačkoj javnosti nastojao predstaviti u novom ruhu, dugogodišnji potpredsjednik Stranke demokratske akcije Senad Šepić ostao je, izgleda, duboko vezan za manire partije iz koje je potekao.
Baš kako bi kazali stari kadarovi te stranke – iz SDA me mogu istjerati, ali ne i SDA iz mene.
Država za munafika
Zasigurno je opterećen tim manirima, pored tolikih mladih, obrazovanih i sposobnih, koje će Šepić često spomenuti ovih dana na tribinama po BiH, onih kojima, kakov veli, nije data šansa, onih zbog kojih nam treba “poštena država”, odlučio da narodu ponudi sumnjiva lica iz svojeg komšiluka.
Umjesto čestitih ljudi po kojima su Cazin i Krajina prepoznatljivi, naumio je lider Nazavisnog bloka da građanima podvali notorne seoske varalice, nesoj, kukolj i one koji žive život po modelu “u sto vira za sto lira”.
Jedan od takvih kandidata je lola iz Krakače kod Cazina, a odaziva se na ime Muhamed Mahmutović. “Novinar i humanista”, ma šta to bilo je u samom vrhu Šepićeve liste za, pazi sad, Parlamentarnu skupštinu BiH, tačnije iz izborne jedinice 1A, nivo 511 tj. Bosanske krajine.
Šta je Krajina Bogu zgriješila pa da je nakon umnih Pozderaca, poslije Irfana Ljubijankića, generala Mehmeda Alagića, Atifa Dudakovića i tolikih drugih čestitih ljudi predstavlja notorni Mahmutović, na tribinama će objašnjavati Senad Šepić.
“Nakon mnogo godina društveno angažmana i pokušaja da kao novinar djelujem na političke procese, odlučio sam se uključiti aktivno u politiku i svoje višegodišnje iskustvo iskoristiti za opšte dobro”, neskromno će mesijanskim kompleksom opsjednuti Mahmutović, nastojeći da manirom Sejfudina Tokića, zaogrnut zastavom, pod logom Nezavisnog bloka, odigra ulogu džematlije nurli lica ne bi li valjda za glas prevario još kakvog dedu što i na elham pušta suzu…
Jer, Mahmutović spada u onu sortu ljudi koji svojom ljigavošću i sluganstvom raznim predsjednicima, liderima, vođama, akademicima… dosegli krajnje granice političke prostitucije i lošeg ukusa, a onda nam se počeli predstavljati kao humanisti, politolozi, žurnalisti, uzorni vjernici, džematlije… To su osobe koje će, bez i da trepnu, manirom vještog trgovca, izvući smotuljak s novcem onim istim nanama i dedama što ih lovi od džemata Evrope do džemata u BiH, žureći da im, sve glumeći skromnog duhovnjaka, natrpa ceker svojih somnabulnih “patriotskih” knjiga punih “suze neisplakanih”, raznih “pacijenata” i “bogatih beskućnika”.
Mahmutović će, dok si rekao šlajpek, unovčiti njihove bijele šamije, istovremeno se grliti i fotografirati s majkama šehida, bacati po blatu ispred Haškog tribunala za Florence Hartman, “izginutit” dva-tri puta dnevno “za Bosnu “, sa suzama u očima tražiti Islamsku državu, veličati Ummet, hrabriti nabildanu “braću”, a onda spakovati kofere i nastaviti miran život socijalnog slučaja u “vlaškoj” Švedskoj.
Moglo se Mahmutovića naći svugdje. Legenda kaže da je na osnivačkoj sjednici Saveza za bolju budućnost Farhudina Radončića (!) u sarajevskoj Skenderiji, prije sedam – osam godina, i suzu pustio, nastojeći da se u delirijumu tog historijskog trenutka rukuje s “najvećim liderom Bošnjaka”.
Na put mu je valjda stao Mensur Brdar koji je tada bio u prvim Fahrinim safovima.
Godinama će prije i poslije tog događaja Muhamed bey uzimati novac “najvećeg bošnjačkog dušmanina Fahre” i njegovog “Avaza”, mahati akreditacijom tih novina i pisati pangerike u slavu lista “koji sva vrata otvara “.
A onda ih, kad mu je svanulo, proganjati govnjivim motkama, jer, očito, nisu bili sposobni prepoznati kako je “slobodni i nezavisni novinar” svoje kvalitete spreman staviti u “opšte dobro”.
Kako navode portali za koje je Mahmutović nekada pisao, bio je on i u DNZ-u (pa je iz nje izišao i napadao Rifata Dolića). Nije mu bilo strano ni prizivati Autonomiju i Fikreta Abdića ( ‘Bude čovjek u napasti da žali što Fikret Abdić nije ostvario svoju ideju o autonomiji Krajine!’).
Zaskočio je taj negdje i čestitog rahmetli Aliju Izetbegovića pa mu je ovaj “lično potpisao člansku kartu SDA”. Poslije je “ljubovao” sa Harisom Silajdžićem, “žalio” i za Zlatkom Lagumdžijom (‘vrati se profesore, sve ti je oprošteno’) proklinjao Bakira Izetbegovića, da bi kasnije opet bacao pod noge funkcionerima SDA.
Rado bi taj bio i turski doušnik i progonitelj nedužnih, ali uvijek uz pare, uz vlast, tamo gdje treba nekoga “ukokati, ubiti, otjerati, satirati”… Štaviše, prije godinu dobio je takvu priliku u funkciji “glavnog i odgovornog urednika” izvjesnog pištolj-portala (navodno nastalog uz podršku zakulisnih političko-vjerskih faktora) preko kojeg je odrađivao prljave režimske poslove, nazivajući izdajnicima i murtedima sve koji se usude kritizirati vlast. A onda ovog ljeta, gle čuda, vaskrsnuo u opozicionara, čudnu mutaciju Che Guevara i Hilmije iz popularne serije, spremnog da i “krvi za Bosnu da”…
Naravno, nije Mahmutoviću bilo mrsko da ga babo Zalatana Ibrahimovića “zakiti ” televizorom, uspješno je savladavao puzanje pred nekim bivšim obavještajcima, a nadajući se valjda ambasadorskoj poziciji u kampanji 2014. je hizmetio i reisu dr. Mustafi Ceriću. Ljubio je taj i skute muftiji Zukorliću, sve dok i tamo nije provaljen, a recenzije mu je pisao Ferid Muhić…
Kako je pred najezdom braće, nana i deda u našim džamijama očito sve manje, a vehabije, ruku na srce “golubovi ” i “cvjetovi ” ne zanimaju ni na goblenu, Mahmutović je nesebično ponovo odlučio “sve što ima dati za Bosnu” i uskočio na predizborni plakat, ne bi li glasovima nove “braće” izgurao prvi mandat.
Šepić okružen radikalima
Podilazeći stilu takve publike, u njegovim se oglašavanjima na društvenim mrežama najčešće mogu naći riječi prijetnje i uvrede koje imaju svrhu da dižu bolesni ego.
Kako će Nezavisni blok evropskim, odnosno njemačkim adresama objasniti da njegov kandidat rado očijuka sa vehabijama i drugim radikalima, a onda glumi “Europljanina i intelektualca” koji iz sigurnosti demokratske Švedske na društvenim mrežama prijeti novinarima u BiH i crta na njima vehabijske mete (za što se u ozbiljnim državama teško kažnjava), prepustit ćemo političkom iskustvu Senada Šepića… Nema sumnje da će i Šepić doći pod Hilmijin udar kad prvi put pokuša osujetiti njegove bolesna ambicije.
Da, švedski socijalni slučaj, Mahmutović, samo je ilustracija u kakvoj kaljuži smo zaglavili, ali i višestruka potvrda riječi velikog Samuela Johnsona o “posljednjem utočištu hulja”.
(TBT)