U Kumasiju, na jugu Abidžana, dvorište opštinske srednje škole pretvara se tokom školskog raspusta u teren za vježbu. Ovog aprilskog jutra, fudbalski početnici iz akademije “Metro star” tapkaju loptu na vrelini koja oduzima dah. Suosnivač ove škole, kakvih je na stotine u ekonomskoj prijestonici Obale Slonovače, Aristid B. trenira omladinske timove. Taj nekadašnji profesionalni fudbaler pokazuje svog najboljeg igrača. Približava se dijete od devet godina, u crvenom dresu i šortsu. “Ja želim da igram u Evropi”, kaže samouvjereno. Da li je on svjestan rizika koji sa sobom nosi jedna takva avantura? Zvijezda u usponu iz “Metro stara” klima glavom svom šefu.
Bivši kapiten selekcije Obale Slonovače, Jaja Ture zarađuje skoro milion eura mjesečno u Manchester Cityju(2); Neymar, brazilska zvijezda Paris Saint Germaina, više od tri miliona (3)… Ti igrači pripadaju eliti koja je plaćena više od 720.000 dolara (620.000 eura) godišnje, kada tu uračunamo sve kontinente: to je 2% zaposlenih u fudbalu, prema jednom istraživanju svjetskog sindikata igrača (Fitpro) sprovedenom 2016. godine uz pomoć pedeset četiri nacionalna sindikata. Većina njih živi u Evropi, u zalivskim zemljama ili u Kini. Nasuprot tome, 21% igrača prima manje od 300 dolara (260 eura) mjesečno.
Među tim siromašnim radnicima, mnogi potpisuju za afričke klubove, koji daju najniže plate. I ako, na svjetskoj ljestvici, 41% ispitanih igrača prima različite naknade tokom posljednje dvije sezone, ta proporcija dostiže 55% u Africi. Taj kontinent je daleko najnesigurniji za igrače: tamo ih 15% nema ugovor, nasuprot 3% u Evropi.
Premije za neisplaćene obaveze, kašnjenje zarada, povrede i troškovi bolničke njege koji nisu uračunati: takva je svakodnevica afričkih igrača. Sasvim suprotno od onih rijetkih privilegovanih koji svoj talenat prodaju po visokoj cijeni u evropskim prvenstvima, oni žive vrlo često bez ugovora i u uslovima za rad dostojnim žaljenja.
Svjedočenja Aristida B. i trojice njegovih prijatelja igrača, a koji su kao i on porijeklom iz Kumasija, odslikavaju jaz između snova i sudbine za milione mladih Afrikanaca i surovost podjele rada na planeti fudbala. Uprkos nizu bolnih iskustava u više klubova, 27-godišnji Žistin S. i dalje gaji nadu da će ponovo obuti kopačke. Sa 17 godina, 2007, on je potpisao svoj prvi profesionalni ugovor. Njegova mjesečna nadoknada od 76 eura bila je manja od minimalca u Obali Slonovače (91,50 eura). Premija za angažovanje u igri, od 229 eura, predviđena ugovorom, nije nikada isplaćena. “Predsjednik je igrao na naša osjećanja: ‘Ja sam vaša majka, vaša majka nema novca.’ Pali smo u zamku”, priča on. Nakon neuspješnog probnog perioda u jednom tuniskom klubu, u januaru 2008, on iskušava sreću u Drugoj ligi Obale Slonovače. Bio je to početak pakla: “Bio sam plaćen malo više od 15 eura mjesečno, kada su radnici zarađivali pet eura dnevno.” Da bi podstakla fudbalere da u prvoj postavi daju sve od sebe, uprava kluba je podigla premije za pobjedu na preko 30 eura. Tim je dva mjeseca ostao bez pobjede, a plata je isplaćena sa zakašnjenjem. Što se tiče uslova za stanovanje, to su najgore barake. Igrači su spavali na podu, sa rančevima umjesto jastuka, priča Žistin S.
(TBT, Le Monde)
