Samo se sjećam uzbuđenja. Kombinacije nervoze i pojačane euforije. Nisam bila sigurna kako ću se osjećati kada budem stajala pred Kabom. Čvrsto držeći ruku mog muža dok je more ljudi prolazilo kraj nas; bila sam potpuno zadivljena. Uzimajući u obzir čitavu historiju na ovom istom mjestu, korake mnogih brojnih koji su ranije dolazili na devama, pješice i sada, prelazeći kilometre avionom, bila sam ispunjena radošću i nadrealnim osjećanjem mira.
Bila sam u centru islama, a Kaba označava mjesto jedinstva za muslimane bez obzira na porijeklo ili rasu. Osjećala sam se nevjerovatno blagosljoveno biti među 1,5 milijardi muslimana koji su ovdje došli.
Prvi put sam tada bila na Bliskom istoku i zato je vrućina od 44 stepeni za mene bila novi osjećaj. Zapanjio me muslimanski svijet. Nevjerovatna raznolikost ljudi koji su doputovali izdaleka bila je prizor za sebe. Mnogi su došli s malom, ali bespredmetnom opredjeljenošću sudeći i po odjeći koju su imali na sebi. Hodali su satima po vrućini, neki bosi. Većina njih je također bila mnogo starija; na našem letu iz Beiruta bilo ih je koji su prvi put sjeli u avion! Uživala sam posmatrati dame iz Malezije u svijetlim bojama dok su ispreplitale ruke da se drže zajedno.
Naš obred hadža je počeo u Mini gdje smo boravili u ogromnim bijelim šatorima sa velikim tepisima u perzijskom stilu. Svaki kamp je bio podijeljen po zemljama. Dijelila sam šator sa 70 drugih dama, pa je sve ličilo na kampovanje po velikoj vrućini. Ipak, atmosfera je bila i više nego prijatna – dijelile smo svoje priče i hranu, a svakodnevne brige činile su se tako daleko.
Šetajući kroz kamp, vidjela sam mnoštvo drugih, uglavnom iz Indijskog potkontinenta, kako leže na podu bezbrižni oko jakog sunca. Zapanjilo me koliko su ovi ljudi bili zadovoljni uprkos izazovnim uvjetima u kojima su bili. Kasnije sam saznala da su mnogi od njih došli bez zvaničnog organizatora ili vodiča i bili su dio izuzetno siromašnih. Bilo je ponizno vidjeti kako ovo hodočašće njima toliko znači, nedostatak komfora nije bio bitan. Bili smo u teškim uvjetima, ali smo svi naučili da se prilagodimo i okoristimo.
Glavni obred hadža stajanje na Arafatu, mjestu u kojem je poslanik Muhame s.a.v.s., održao svoj posljednji govor. Naglasio je jednakost svih; dobro postupanje sa ženama, da superiornost rase ne smije postojati već samo po dobrim djelima i pobožnosti.
Svuda oko sebe vidjela sam muškarce i žene duboko u molitvi, upućujući dove za poboljšanje u svijetu i samima njima. Nažalost, tokom ovog vremena sam se jako razboljela (kombinacija vrućine, previše tečnosti i nedovoljno hrane). Ali, zahvalna sam svom mužu i porodici (kao i svim damama u šatoru) zbog ljubavi i njege koju sam dobila. Putovanje na hadž ima i jaku društvenu dimenziju. Čak i ako ste sami, neko će biti tu da vam pomogne, ponudi osvježavajuće piće i osmijeh.
Nakon okrepljenja šoljom čaja, odvezeni smo do Muzdelife, otvorene lokacije sa prašnjavim tlom. Milioni (bez pretjerivanja) nas spavali smo na podu sve do izlaska sunca. Sjećam se da sam bila fascinirana delegacijom svake zemlje, odgovarajućim dokumentima, zastavama i torbama u boji kako se niko ne bi izgubio. Mnogi su rekli da su dobro spavali na Muzdelifi, ali mislim da me je ovo iskustvo učinilo zahvalnijom za sav komfor kod kuće.
U zadnjim danima obavili smo kamenovanje šejtana i to u najtoplijem dijelu dana kada je sunce pržilo. Vidjela sam i stariju gospođu u invalidskim kolicima koja se očito topila na vrućini, ali ostala je mirna i sabrana. Kao mlada osoba, borila sam se, pa ne znam kako su ona i mnogi drugi u njenoj poziciji izdržali.
Kada smo krenuli na dugo putovanje u Saudijsku Arabiju, suprug i ja nismo došli sa našom grupom. Naletjeli smo na još jednog Britanca koji je krenuo na hadž i bio dvaput zadržan na aerodromu bez ikakvih optužbi, izgubio svoju grupu i propustio let. Uznemiren zbog načina na koji su postupali prema njemu, govorio je kako želi završiti put, tako da smo ga mi, kao što je i običaj tokom hadža, primili kao člana naše mini grupe, utješili ga i dali mu čaj.
Tokom hadža je prisutan tako divan osjećaj islama u njegovom iskonskom obliku. Sve što može ličiti na mržnju je u suprotnosti sa onim čemu muslimani teže: kolektivnom poboljšanju i obožavanju jednog Boga. Ali istovremeno, njegovo iskušenje oživjelo je stvarnost s kojom se mnogi muslimani suočavaju u potrazi za duhovnosti.
Za mene, hadž je u život vratio mnogo istina. Sjećam se toliko predavanja prije ovog putovanja o prirodi žrtvovanja i borbe da se sačuva strpljenje. Ono što nisam očekivala je način na koji su se ovi testovi manifestirali i kako ću se ja, već vrlo naviknuta na komfor, redovno buditi u nekim neprijatnim stvarnostima. Postoji mnogo iskušenja u ovom životu, ali u krajnjoj liniji naši stavovi i djela će definirati kako se s njima nosimo. Od svih riječi koje se koriste da opišu hadž, zaista ne postoji nijedan pridjev koji to može učiniti. Hadž je težak, hadž je moćan, hadž je inspirativan, ali na koncu, hadž je promjena.
(TBT, Independent, Autorica Zara Mohammed)