Prije nekoliko ljeta turski vojni oficir me zaustavio da proćaskamo nakon predavanja koje sam držao na konferenciji u Washingtonu. Tokom našeg razgovora, primijetio je da zapadni analitičari pretjeruju u značaju turskog predsjednika Recepa Tayyipa Erdogana, inzistirajući na tome da je “On samo čovjek, ali mi [oružane snage] smo ovdje odavno i ostat ćemo tu kad njega ne bude”. Ustvari je nagovještavao da vojska može nadživjeti Erdogana – ovo je bilo prije neuspjelog pokušaja puča u julu 2016. – i kada turski lider napokon napusti funkciju, Turska će se vratiti na nešto slično statusu quo koji je bio prije AKP-a.
Na ovu ideju da se, kada Erdogan izgubi izbore, ode u penziju ili umre, turska politika automatski mijenja – nisam naišao samo kod oficira kojeg sam upoznao. Znatan broj turskih akademika, novinara i političara izražavaju uvjerenje da će se Turska vratiti sistemu koji je dovoljno demokratski da potakne nadu da će se Turska jednog dana pridružiti klubu demokratija.
Njihovo uvjerenje ima više veze s nadom i vjerom nego analitičkim sudom. Erdogan i njegova stranka nepovratno su izmijenili Tursku; povratka nema.
Turska politička putanja tipičan je slučaj zemlje koja trajno poništava reforme demokratizacije, ali nije jedina. Viktor Orban u Mađarskoj i stranka Jaroslawa Kaczynskog u Poljskoj potkopavaju vladavinu zakona, demokratske vrijednosti i ljudska prava u službi onoga što oni definiraju kao autentičnost i sigurnost. Ti su događaji prethodili migrantskoj krizi koja pograđa Evropu, iako je traženje azila u EU velikog broja ljudi iz Afrike i Bliskog istoka učinilo poruku Orbina i Kaczynskog politički moćnijom, a time i ukidanje demokratskih institucija i liberalnih vrijednosti politički prihvatljivim velikom broju Mađara i Poljaka.
Posmatrači često opisuju načine na koji su ti lideri – uključujući Erdogana – oblikovali nelojalne demokratije, ili u slučaju Turske, izabranu autokratiju, kao demonstraciju politike moći. Ali ti pejorativi nemaju smisla van novinarskog dezinformiranja. Orban, Kaczynski i Erdogan artikulirali su viziju budućnosti svojih društava koja privlače i imaju smisla velikom broju ljudi. Mađarske i poljske vođe to u osnovi čine u suprotnosti s liberalnim principima na kojima je EU izgrađena. U slučaju Turske, program AKP-a najbolje se može sažeti kao pobožnost, prosperitet i moć. Birači u svim trima zemljama uredno su nagrađeni ovim vođama.
Ipak, i pored njihovog očitog uspjeha, turski, mađarski i poljski lideri imaju opoziciju. Tokom proteklih 15 godina, oko polovine biračkog tijela Turske redovno se protivi AKP-u i Erdoganu. 2016. Orban je održao referendum s ciljem sprečavanja migranata od ulaska u Mađarsku. Predložena mjera dobila je 98 posto podrške ljudi koji su glasali, no više od 50 birača ostalo je kući čime je proces poništen. U Poljskoj, stranka Prava i pravde dovela je do zategnutih odnosa sa Zapadom, a zbog postupaka aktuelne vlasti formiran je Komitet za odbranu demokratije koji je u nekoliko navrata na ulicama okupio velik broj ljudi u znak protesta protiv politike Kaczynskoga.
Ali ono što je važno je kako, reagirajući na opoziciju, lideri u Turskoj, Mađarskoj i Poljskoj osnivaju nove institucije, manipuliraju postojećim i potkopavaju druge u suočavanju s političkim izazovima ili ih potpuno lišavaju svih mogućnosti. Formalne institucije dolaze u obliku zakona, pravila, propisa i dekreta; njihovi korijeni se nalaze u političkim raspravama i često reflektiraju interese pobjednika u istim. Neformalne institucije su neuređene, ali to ne znači da su manje moćne od formalnih. Ponekad su ovi standardi, zasnovani na načinu na koji se stvari odavno obavljaju, moćniji od pisanih pravila. Muška mreža koja održava elitističku, bijelu, mušku privilegiranost u SAD-u često odbacuje zakonske i administrativne mjere kojima se izjednačavaju prava žena i manjina.
Jedan od najboljih primjera institucionalne manipulacije je način na koji turski AKP koristi svoju većinu u Velikoj narodnoj skupštini Turske da bi zakamuflirao istragu iz 2014.o optužbama za korupciju protiv četiriju vladinih ministara koji su prijetili da će uhvatiti u zamku Erdogana i njegovu porodicu. Zbog cijelog procesa je ideja parlamentarnog nadzora ostala suštinski nebitnom i turskom lideru je dao priliku da tvrdi da su prvobitne optužbe bile pokušaj puča. Od optužbi za korupciju, Erdogan manipulira institucijama kako bi preokrenuo ishod izbora koji mu se nije svidio 2015., iskušava oponente na sudu krcatom njegovim pristalicama i oslabio je turske izborne zakone kako bi osigurao prolaz referenduma oko ustavnih amandmana koji predsjedniku daju posebne ovlasti.
AKP koristi pravni sistem za zatvaranje novinara – najčešće pod izmišljenim optužbama za terorizam – i nametne promjenu vlasništva u medijskoj industriji. Napadi na novinare, uz premještanje državnog emitera i službe za vijesti pod okrilje AKP-a, potisnuli su neovisno izvještavanje. Na zadnjim izborima je državna agencija Anadolu proglasila Erdogana pobjednikom mnogo prije je Vrhovno izborno vijeće – sačinjeno od delegata AKP-a – moglo izbrojati većinu glasova. Ovo je ohrabrilo Erdogana da se pojavi na televiziji graciozno prihvatajući još jedan predsjednički mandat, čime je postalo nemoguće izbornom vijeću da proturiječi računici Anadolu agencije i tako je vijeće postalo običan rekvizit na izbornoj predstavi u režiji AKP-a.
Institucionalne manipulacije i promjene tokom ere AKP-a koje su se angažirale u svrhu Erdoganovih ciljeva, ostat će i poslije njega. To je zato što institucije imaju tendenciju biti ljepljive – ostaju dugo nakon trenutka kad su potrebne, a često ih iskorištava nova kohorta političara kako bi unaprijedila svoje agende. To ne znači da je institucionalna promjena nemoguća već se izmjene odvijaju u kontekstu postojećih institucija i prethodnih promjena. Na primjer, porijeklo aktuelnih represivnih zakona Egipta koji se tiču štampe i organizacija civilnog društva može se pratiti kroz brojne izmjene do 1950-ih i 1960-ih. Na taj način, autoritarizam se nadograđuje. On naposljetku može popustiti, ali u nedostatku revolucije koja potkopava politički i društveni poredak koji se međusobno jačaju, institucije će imati trajni utjecaj na društvo. Uprkos očiglednoj promjeni u Egiptu od početka 2011., politika u zemlji i dalje se okreće oko sistema koji su Gamal Abdel Nasser i Slobodni oficiri uspostavili 1950-ih.
Podaci koje su sakupili sociolozi ukazuju na to da tranzicije u demokratiju često propadaju: neke zemlje gube svoju demokratiju, a one koje uspiju, vrate je samo u rijetkim i vrlo specifičnim okolnostima. Francuska je ponovo postala demokratska nakon poraza Vichyjeve vlade i nacističke Njemačke. Mađarska i Poljska trebale su biti svijetli primjeri prijelaza u demokratiju. Te zemlje još uvijek mogu ispuniti demokratske ideale koje kao članice EU navodno dijele s drugim demokratijama, ali zbog onoga što Orban i Kaczynski čine, put do tog cilja bit će dug i težak. Što se tiče Turske, vojska će bez sumnje nadživjeti Erdogana, ali nije jasno da li će nadživjeti erdoganizam.
(TBT, FP, Prevela Jasmina S. Drljević)
