Katolička crkva je svakim danom sve dalja od Vatikana, konstantinizma i eurocentričnosti. Sve je manje zapadna i globalna. Najvatreniji zagovornici ideja pape Franje zagovaraju revoluciju koja bi Rimokatoličku crkvu vratila njenim korijenima, raskrstila sa idejom konstantinizma (miješanja svjetovne i duhovne vlasti), vratila je na njenu policentričnost na kojoj je nastala sa pet ravnopravnih biskupija: Rimom, Antiohijom, Jeruzalemom, Aleksandrijom i Konstantinopoljem. Samo što bi ovog puta nekadašnje zamijenile kontinentalne biskupije. Ideja nije nova, kruži još od sedamdesetih godina prošlog vijeka i među zainteresiranim za nju bio je i papa Benedikt XVI.
Emancipacija crkve od Vatikana nije više samo metafora. Rimokatolička crkva pod udarom skandala koji se rastežu od seksualno-homoseksualno-pedofilskih do finansijskih i sa prvim papom iz tzv. Novog svijeta prolazi kroz kontradiktoran period. S jedne strane je izložena trećem raskolu, poslije Velike šizme iz 1054. godine i reforme Martina Lutera iz 1517. godine. S druge, Vatikan i papa nisu odavno imali tako važnu geopolitičku ulogu i težinu u međunarodnim odnosima. Za razliku od pape Jovana Pavla II, koji je bio šraf u borbi protiv komunističkog bloka, papa Franja je prvi poglavar u Vatikanu od Francuske revolucije koji vodi i ambicioznu i nezavisnu vanjsku politiku.
Pulsirajuće srce Rimokatoličke crkve ne nalazi se više u Rimu, čak ni u Evropi, ni na sjevernoj hemisferi planete. Ono se nalazi na jugu: u Južnoj Americi i Africi. Daleka periferija je postala centar, a centar rimokatoličkog svijeta se transformirao u autoreferencijalnu i sve manje važnu enklavu Kristove vjere u sekulariziranoj i prosvećenoj Evropi. Pošto misija crkve nije da slavi samu sebe već da širi Isusovo učenje, jasno je da su se pozicije zamijenile.
Na planeti ima oko milijardu i trista miliona osoba koje su krštene po katoličkom obredu i dobar dio njih, pogotovo u Evropi, ne učestvuje u crkvenom životu. Polovina rimokatolika živi na američkom kontinentu, od toga preko pola milijarde u njegovom južnom dijelu. Iza se nalazi Evropa sa svojih 300 miliona vrlo mlakih i listom nezainteresiranih rimokatolika. U Africi je broj katolika u stalnom porastu, stigli smo do gotovo 250 miliona, dok je u Aziji, na kontinentu gdje je rođeno kršćanstvo, njihov broj pao na 140 miliona, odnosno svega tri posto stanovništva Azije. Na nivou smo statističke greške. Cifre u Aziji su još poraznije ako oduzmemo 85 miliona Filipinaca kršćana.
Srce kršćanstva je udaralo na početku naše ere u Jeruzalemu, početkom 19. vijeka bilo je u Španiji, danas je u Brazilu koji je zemlja sa najviše katolika, a krajem ovog stoljeća Nigerija će biti najmnogoljudnija katolička država.
„Vatikanska Kurija nije nezaobilazna struktura. Papa može otići da stanuje i van Rima, može da ima jedno boravište u Rimu a drugo u Bogoti i da preko internet video-poziva učestvuje u raspravi sa ekspertima za liturgiju čije je sjedište u Njemačkoj. I kardinali mogu da nestanu jer nisu suštinski potrebni crkvi. Nezaobilazni su samo papa i biskupi”, objasnio je teolog blizak papi Bergolju, Viktor Manuel Fernandez.
Američki kontinent je u posljednjih par decenija pretekao po broju vjernika – a da ne govorimo o pobožnosti i odnosu prema Rimokatoličkoj crkvi – Evropu. Prvi papa koji dolazi iz Novog svijeta priprema teren da se centar Rimokatoličke crkve preseli u Latinsku Ameriku. Novi kontinent, gledano sa religijske tačke gledišta, postao je najkatoličkiji dio planete, uprkos padu rimokatolika u posliednjih 50 godina, sa 92 na 69 odsto stanovništva na njegovom južnom dijelu, i to zahvaljujući Washingtonu.
Novo centriranje Rimokatoličke crkve neizbježno vodi u sudar sa SAD-om, nezavisno od Donalda Trumpa. Prve varnice sve intenzivnijeg odmjeravanja snaga već imamo u Brazilu. Washington je iskoristio činjenicu da Brazil ne pripada istoj jezičkoj grupi kao ostatak Latinske Amerike i da nema sentiment prema Simonu Bolivaru da finansira i logistički podržava pentakostalce i protestantske kršćanske zajednice. Nije slučajno da su osim u Brazilu pentakostalci najveći proboj napravili u Gvatemali, Nikaragvi i Čileu gdje je Washington decenijama vodio dvostruke a nekad i trostruke igre.
Cilj argentinskog pape je da ujedini sve južnoameričke zemlje, uključujući i Brazil, stvarajući tako monolitni katolički blok kao odgovor na ekonomsku globalizaciju koja penalizira najslabije slojeve društva i na hedonistički nihilizam koji se već u dobroj mjeri raširio u Evropi i dijelu SAD-a. Taj cilj Bergolja se nikako ne uklapa sa viđenjem Washingtona koji, još od usvajanja doktrine Monro u prvoj polovini 19. vijeka, smatra cijeli američki kontinent svojom sferom ekskluzivnog utjecaja. Zato ne čudi što Washington preko svojih službi finansira i pruža političku i logističku podršku protestantskim i pentakostalskim prozelitima u Latinskoj Americi, s jasnim ciljem da oslabi utjecaj Rimokatoličke crkve i pape južno od Rio Grandea.
Papa Franja je shvatio da nije moguće reformirati Rimokatoličku crkvu stolujući u Vatikanu. Nije slučajno da je nedavno citirao Frederika Fransoa Ksavijera de Meroda, belgijskog nadbiskupa koji je odigrao veliku ulogu u restauraciji Papske države poslije pada Rimske republike 1849. godine: „Sprovesti reforme u Rimu je kao čišćenje Sfinge u Egiptu četkicom za zube.”
Papa Franjo je u manjini u vatikanskim palatama i rimskoj biskupiji. U manjini je i u SAD i Evropi, gdje ga gledaju sa podozrenjem i nepovjerenjem. Američki kardinal Raymond Burke otišao je toliko daleko u raspravi oko pitanja razvoda i pričešća za razvedene bračne drugove sa izjavom koja je imala prizvuk prijetnje i izazova: „Pokazati neposlušnost papi je obaveza ako on svoju vlast sprovodi na grešan način.” Jednako nediplomatski nastup imao je i njemački kardinal Gerhard Muller koji je upozorio da odluke i ponašanje argentinskog pape vode pravo u šizmu crkve: „Historija protestantske šizme Martina Lutera trebalo bi da nam posluži da izbjegnemo greške.” Budući da je Muller Nijemac, pozivanje na luteranski raskol dobija dodatnu težinu.
Međutim, nije neki budući, eventualni, raskol taj koji najviše brine Vatikan. Historija je pokazala da se šizme mogu preživjeti i da se sa njima može živjeti. Opasnost za Rimokatoličku crkvu je njeno usitnjavanje odnosno raspad na galaksiju malih nacionalnih ili eventualno kontinentalnih crkava. Dezintegracija Rimokatoličke crkve bi značila i nemogućnost upravljanja. Nije nigdje zapisano da Rim mora biti centar katoličanstva, a kamoli kršćanstva. Međutim, snaga koju je Rimokatolička crkva crpila i moć koju je pokazivala vjekovima bazirala se upravo na njenoj vertikalnoj ustrojenosti i postojanju centra, gdje se sve slivalo i odakle je sve polazilo. Rimokatoličke crkve može biti bez Vatikana, ali je ne može biti bez pape i centra moći, ma gdje on bio fizički smješten.
„Ubi papa, ibi Roma” je krilatica koja je nastala tokom 13. vijeka, kada su se pape selile konstantno iz jednog u drugo mjesto kako bi utvrdili vlast u Papskoj državi i kako bi izbjegli da budu uvučeni u razmirice moćnih rimskih porodica.
Danas bi se moglo reći da je potrebno da papa krene na „veliki put” učvršćivanja kršćanstva noseći sa sobom „Rim” gdje god da zastane. Papa Franja izgleda da je spreman krenuti tom stazom ili barem je pripremiti za svoje nasljednike. Argentinski papa je čvrsto riješen da katoličanstvo vrati njegovim korijenima, crpeći inspiraciju i ideale prvih kršćanskih zajednica. Jednostavno, papa Franja pošto je skinuo sve simbole tzv. konstantinizma želi da njegova crkva postane globalni, univerzalni misionar.
U crkvenim krugovima se kaže da je papa Franjo prvi papa koji se odrekao naslijeđa Konstantina Velikog. Praktično od momenta kada je Konstantin pripisao novoj vjeri svoju pobjedu kod mosta Milvio 312. godine, preko njegove falsificirane želje da rimski biskup ima primat i u četiri preostale historijske biskupije, pape su miješale svjetovnu i duhovnu vlast često imajući predstavu o sebi kao novim Cezarima, Karlima ili Aleksandrima Velikim.
Papa Bergoljo nije samo ostavio po strani „cezarovsko-konstantinovska” obilježja i pravac razmišljanja već je i prvi papa kojem Evropa nije centar svijeta i koji ne vodi eurocentričnu politiku Rimokatoličke crkve. To se najbolje vidi u odnosu prema Rusiji, pravoslavnim crkvama uopće, Kini, na Bliskom i Srednjem istoku. Franja nije ni zapadnocentrični papa pošto je u direktnoj koliziji na više frontova sa Sjedinjenim Državama. Ruku na srce, bio bi i da nije u Bijeloj kući Donald Trump, ali sa The Donaldom sudar je suštinski. Trump i Bergoljo su dva antipoda. Da ne govorimo o različitim pozicijama oko Ukrajine, Rusije, Izraela i Palestine, Sirije, Kine, odnosa na američkom kontinentu i samim Sjedinjenim Državama.
Od nastanka SAD, Wasington i Vatikan su bili u idiličnim odnosima samo tokom stolovanja pape Vojtile. Nije čudno da je prvi američki predsjednik koji je stegao ruku jednom papi bio Woodrow Wilson poslije Prvog svjetskog rata a da je do sada samo jedan američki predsjednik bio katolik, John Kennedy. U Bijeloj kući i State Departmentu su vidjeli papu Ivana Pavla II kao „udarnu pesnicu” u razbijanju „komunističke imperije”. Do Vojtile, rimokatolički poglavari su vjerovali da će SSSR trajati dugo i tražili su kanale kako da se prilagode novonastaloj situaciji. Poljski papa je bio vatreni antikomunista i čvrsto je vjerovao da komunistička diktatura može da padne kao kula od karata.
Međutim, sa dolaskom eurocentričnog Benedikta XVI a zatim antiglobalističkog Franje, odnosi između SAD-a i Vatikana su ponovo postali zategnuti. Na domaćem planu sudar se konzumira kroz rivalstvo progresivnog krila Rimokatoličke crkve u SAD-u i njenog konzervativno-rigidnog ogranka koji je dio tvrdog evangelističko-katoličkog bloka koji podržava Trumpa. Osim oko borbe za duše Latinoamerikanaca, Washington i Vatikan nemaju kompatibilne stavove oko Kine.
Relacije sa SAD-om su još napetije zbog Rusije. Donald Trump može biti prijatelj Vladimira Putina i Rusije, ali CIA, Pentagon i State Department nisu i vjerovatno to neće biti nikada. Papa Bergoljo se drži diplomatski neopredijeljeno u pogledu Krima, a stalni diplomatski predstavnik Svete Stolice u Kijevu je jedini strani ambasador u glavnom gradu Ukrajine koji održava odnose sa separatistima u Donbasu.
Odnosi Svete Stolice i Kremlja nisu bili nikada tako dobri i otvoreni kao u posljednjih par godina. Osim što je papa Bergoljo jezuita i samim tim sklon da ima blagonaklon stav prema Rusiji – carica Katarina dala je utočište jezuitima kada ih je papa Klement XIV u 18. vijeku ekskomunicirao i proganjao po cijeloj Evropi – to što je Argentinac u dobroj mjeri je relaksiralo odnose između Vatikana i Moskve. Bergoljo je prvi papa koji se sreo sa ruskim patrijarhom (Kirilom, prije dve godine u Havani) i već je dva puta primio u Vatikanu Vladimira Putina, a šef ruske diplomatije sa svojim vatikanskim kolegom Paulom Richardom Galagherom se redovno sreće dva ili tri puta godišnje. Američke diplomate otvoreno apostrofiraju papu Franja kao „papu pro Putin”.
Papa Bergoljo sa izborom imena Franjo je u startu dao do znanja šta će biti njegov program. Rimokatolička crkva je prije osam vjekova da bi apsorbirala i spriječila novu šizmu imajući u vidu revolucionarne ideje Franje Asiškog, proglasila Franju svecem dajući legitimitet njegovim idejama. Kada je Martin Luter tri vijeka kasnije okačio 95 teza na vrata katedrale u Vitenbergu, nije imala istu vrstu mudrosti ni snage. Naravno, Gutenbergov izum i ambicije njemačkih velikaša da skinu jaram Vatikana s vrata doprinio je da dođe do raskola u crkvi. Nije rečeno da će Franja argentinski završiti kao asiški, ni kao Martin Luter. Sigurno je samo da Rimokatolička crkva, poslije pape Franje, neće biti ono što je bila 1.700 godina.
(TBT)