Za razliku od velike većine građana Rusije, analitičari ruskih sigurnosnih službi i njima pridruženi eksperti koji idejno opslužuju Kremlj, dakle svi oni dobro znaju da je Rusija zagazila u epohu konačne propasti ruske imperije koja će se bez obzira na sve ovo „predraspadno“ koprcanje završiti raspadom države. Osim toga oni shvataju da Rusija ne može računati na spasonosni rezultat čak ni u uvjetima nečasne konkurencije, čak ni na mjestima gdje ima određene prednosti i dugo sticano iskustvo. I zato je po njihovim predodžbama jedini izlaz iz ove situacije preduzimanje očajničkog pokušaja razaranja osnova zapadne civilizacije, njenih bazičnih institucija, ne obazirući se na gotovo izvjesne katastrofalne žrtve.
Logika ovog stava je prosta: kad ih već ne možemo stići, jedino što nam ostaje je da pokušamo da ih sputamo i na silu spustimo na svoj nivo. Nikakvu drugu mogućnost za opstanak imperije oni ne vide. I to ne zato što su „slijepi kod očiju“, već zato što drugih mogućnosti zapravo i nema. Za ostvarenje te svoje sakralne misije, glavni ako ne i jedini instrument koji Rusija ima je ničim ograničeno štetočinstvo, i to na svakoj tački planete gdje ne nailazi na ozbiljan otpor.
U prvi mah se može činiti da Kremlj pokušava zaustaviti točak historije, da ga pokrene unazad. Ali to je mišljenje pogrešno, kao što je na primjer pogrešno misliti da je najezda varvara pokrenula točak historije unazad i tako izazvala pad rimske imperije. Ako se uključe svi za historiju relevantni faktori, taj nejasni put je zapravo kretanje točka historije unaprijed. Rimsku imperiju je do propasti dovelo udruženo djelovanje varvara, malodušnih rimskih vladara bez političkog elana i apatičnog društva koje je u svojoj tuposti negdje zaturilo instinkt samoodržanja.
A današnji varvari nisu nikakvi došljaci. To su ljudi odgajani i difuzno raspoređeni unutar današnje razvijene civilizacije. To su široki segmenti društva sačinjeni od poluobrazovanih ljudi, to jest od najreakcionarnijih, najaktivnijih i sugestiji najpodložnijih dijelova stanovništva. Na ovaj poluobrazovani živalj propagandom se vrši krajnje moćan uticaj vlasti. I ova činjenica neizbježno utiče i na sam kvalitet vlasti. Ako prihvatimo klasifikaciju koju je jednom izrekao Winston Cuhrchill, sasvim spokojno se može tvrditi da na vlast po pravilu dolaze samo političari, to jest ljudi koje interesiraju isključivo rezultati na predstojećim izborima, a ne odgovorni državnici koji razmišljaju o budućim pokoljenjima. U takvoj situaciji je teško očekivati da će se vladajuća elita odjednom pretvoriti u dalekovidi, strateški misleći društveni subjekt. Ona će se prećutno prilagođavati svom, u značajnom stepenu poluobrazovanom biračkom tijelu, a društvo će biti osuđeno da živi bez svijesti o tome šta mu se zapravo događa. Na primjer, nedavno se jedan savremeni varvarin u SAD dokopao čak predsjedničke fotelje.
Tako se sada Rusija ima na koga osloniti, koga da koristi za realizaciju svojih destruktivnih ciljeva. „Glavna odlika našeg doba je zamjena svjesnog djelanja pojedinaca, nesvjesnim djelovanjem gomile“. Ako su ove reči Gustava Le Bona bile istinite krajem 19, one su još istinitije danas, početkom 21. stoljeća. Za to vrijeme je masa poluobrazovanog stanovništva na planeti porasla do neuporedivih razmjera.
Na kraju krajeva, Rusija može izabrati jedan od dva izlaza, oba krajnje žalosna za nju. Prvi – optimističniji – da pokuša realizirati proročanstvo Konstantina Leontijeva (1831-1891): „Rusiji je predodređeno da dokrajči historiju – ujedno i cijelo čovječanstvo“. Da, Rusija će biti uništena, ali (što posebno veseli) s njom i čitavo čovječanstvo. I to je u punoj saglasnosti s našim kredom: nama ništa ne treba ili, nema toga bez čega mi ne možemo. Upravo to je nedavno i sam Putin otvoreno objelodanio. „Šta će nam svijet bez Rusije?“, rekao je on. A ranije, još 2004. Putin je u svom godišnjem obraćanju federalnoj skupštini Ruske Federacije, uz pomoć svojih „stratega“ koji su mu napisali taj govor, ovako pripremao svoje podanike, savremenim rječnikom rečeno stanovništvo Ruske Federacije za budući rat: „Očuvanje zemlje na ovako širokom prostranstvu, države koja je stekla moćne pozicije u svijetu, kao i očuvanje jedne ovakve unikatne zajednice naroda je ne samo ogroman trud. To su još i ogromne žrtve, ogromna odricanja našeg naroda. I to je ono glavno što karakterizira hiljadugodišnji historijski put Rusije. To je način kojim Rusija sebi osigurava reproduciranje svojih resursa i svih neophodnih elemenata za potrebe očuvanja snažne države.“
Dakle, ogromne žrtve i ogromna višestoljetna odricanja, sve radi reproduciranja čovjekomrzilačke državne strukture pod nazivom Rusija. Obratite pažnju: nije riječ o nekoj vanrednoj situaciji kada je zemlja na primjer izložena spoljnoj agresiji ili se našla u nekakvoj užasnoj prirodnoj ili ekološkoj katastrofi. Ne. Riječ je o svakom božjem danu naših sugrađana, i to za sva vremena jer Rusija se bez toga ne reproducira. Situacija se usložnjava i time što je Rusija višenacionalna država, i što možda kod ostalih naroda postoji ideja o drugačijem, manje varvarskom načinu reproduciranja svojih resursa.
Često se čini da Putin, crpeći svoja znanja i misli iz raznoraznih izvještaja i savjetničkih sugestija, ne razumije do kraja njihov smisao, te prilikom njihovog obznanjivanja javnosti nije uvijek jasno o čemu se zapravo radi. Na primjer, šta on ima u vidu kad kaže „Rusija ne može da mjenja suverenitet za bolji kvalitet života. Rusija bez suvereniteta ne postoji. Ona će se bez suvereniteta raspasti“? I zašto bi se bolji kvalitet života morao mjenjati za suverenitet? Sudeći po svemu, suverenitet i bolji kvalitet života u njegovoj glavi su nespojivi.
Kada se dogodila dugo čekana „najveća geopolitička katastrofa 20. stoljeća“ (Putinova omiljena definicija raspada SSSR-a), najšira svjetska javnost je iz naivnosti i neznanja očekivala da će se sad, kada se najzad izbavila zagrljaja zle sudbine, pred Rusijom otkriti zanosna perspektiva izgradnje slobodne i uspješne države koju će ona objeručke prihvatiti. Ali Rusija je ovaj događaj primila sasvim drugačije. Pojam „nema imperije“ za nju je jednak pojmu „nema Rusije“. Revitalizacija imperije je za Rusiju postalo pitanje života ili smrti. Prvi njen korak u tom pravcu je bio stvaranje neprijateljskog okruženja, emitiranje svađalačke i džangrizave retorike i neprestanih provokacija uperenih prema susjedima, a potom je slijedila i čitava serija prestupničkih ratova – što unutarnjih što spoljnih. Shvativši da je niko nema namjeru napasti, Rusija je drsko provjeravala granice tolerantnosti zapada, a naivni svijet je stidljivo i suzdržano molio Rusiju da se mane svojih susjeda, da se okrene sebi i da se bavi svojim sopstvenim razvojem i blagostanjem. Međutim, za razliku od razvijenog svijeta, Rusija vrlo dobro zna da je to za nju pretežak, apsolutno nemoguć zadatak. A uloga patološkog hemoroida u analnom kanalu naprednog čovječanstva (i to ni manje ni više nego u prvoj četvrtini 21. stoljeća), njoj u potpunosti odgovara. Ona se u toj ulozi odlično osjeća. Pritom se još dosjetila da u tome vidi svoje najviše dostignuće, svu svoju veličanstvenost. I ne daj Bože da nekome padne na pamet da taj hemoroid pokuša liječiti. Rusija istog trenutka može pristupiti realizaciji svog „optimističnog“ scenarija.
Ali postoji i onaj drugi, manje optimističan izlaz. To je relativno dugo (ali ne predugo) tavorenje u bespovratnoj degradaciji svega što Rusija ima, da bi na kraju, kao prirodan rezultat tog procesa stigla i definitivna propast imperije. Za takozvanu rusku svijest, slika takvog finala je apsolutno nesnosna. Razlog tome je čak i general de Gol umio uočiti: „Ljudi u Rusiji nikada neće biti sretni, znajući da negdje u svijetu neki drugi ljudi žive bolje od njih. I budući da su za progres nesposobni, zloba i frustracija su konstante koje definiraju duševno stanje ruskog čovjeka“. Život u imperiji takođe nije bio sladak, ali je ona narod štedro hranila iluzijom o njenoj veličanstvenosti. I kako jednom reče naša savremenica Natalija Zubarevič: „Rusija je zemlja koja je spremna da trpi ogromnu bol u ime svoje veličanstvenosti“. A šta je to što „ruski čovjek“ (русский человек), polazeći od stvarnih činjenica smješta u taj pojam, ostaće verovatno zauvijek velika tajna. Uostalom, gdje piše da se mora polaziti od stvarnih činjenica?
U svakom slučaju, šahid Putin se aktivno sprema svijet gurnuti u novi veliki rat. „Stratezi“ iz njegovog generalštaba su mu napunili uši idejom da mogu da pobjede, a ako im se posreći, da unište i cijelo čovječanstvo. Istina, pljačke kosmičkih razmjera s kojima je savremena Rusija suočena, u znatnoj mjeri su podlokale resurse zemlje. No realizacija optimističke varijante i ne zahtjeva neke naročite resurse. Evo, ministarstvo odbrane je već pripremilo plan o konfiskaciji privatnih automobila u slučaju rata.
A sad, budimo na trenutak ozbiljni: zar zaista nije moguće zaustaviti tog manijaka koji u svojoj glavi nosi tako nevjerovatne količine mržnje?
(TBT, Kasparov.ru, Autor Abraham Majvin)