REGIONAL
Šta nedostaje svim srpskim političarima kad
je u pitanju otvaranje dijaloga sa Bošnjacima? Niko od njih, od Tomislava Nikolića, Vučića,
Dačića itd., do Mladena Ivanića, Bosića i Dodika, ne može da pređe rubikon
zvani genocid u Srebrenici.
FOTO: (Agencije)
Posjeta Bakira Izetbegovića sa preostalom
dvojicom članova Predsjedništva BiH, Draganom Čovićem i Mladenom Ivanićem,
završila se pravom feštom. Da je brinuo o svemu pa i o živoj muzici, premijer
Srbije Aleksandar Vučić pokazao je jučer u Knez Mihajlovoj ulici, kada je izveo
na piće goste iz Predsjedništva BiH. Vučić je sa gostima iz Sarajeva u jednom
beogradskom kafiću zapjevao čuvenu pjesmu poznatog narodnog pjevača. Neki
mediji navode da se pjevala pjesma “Nije život jedna žena”, drugi su objavili
video na kojem se pjevalo “Sarajevo ljubavi moja.”
Feštanje nije strano političarima u ovakvim
prilikama. Ivica Dačić je kao bivši premijer Srbije posjetio Sarajevo i negdje
u nekom restoranu na Ilidži skupa sa Halidom Bešlićem pjevao “Miljacku”. Pio je
i bosansku kahvu itd. Niti ko više pamti Dačića kao premijera niti njegovu
posjetu i feštanje po Sarajevu. Al’ eto, takva vrsta relaksacije odnosa među
političarima treba poslužiti i za relaksaciju i među narodima.
Ali
u ovom slučaju ovakva atmosfera među političarima treba anulirati ružne poruke
nakon napada na Aleksandra Vučića u Potočarima. Iako su obećali, k’o pravi
političari, da će nastaviti u takvoj atmosferi raditi na poboljšanju odnosa
Srbije i BiH, te da će uskoro dvije vlade imati zajedničku sjednicu, ništa osim
dobre volje ne govori da će stvarno dvije države doći do razine prijateljskih
dobrosusjedskih odnosa.
Dva velika problema su između Srbije i BiH.
Oba su historijsko naslijeđe agresije Srbije na BiH. Prvi primarni problem je
separatistička politika Milorada Dodika, predsjednika RS-a, a drugi problem je
u nedostatku dijaloga između bošnjačke i srpske inteligencije.
Možda, jedina nada zbog koje vrijedi uopće
tretirati ovaj problem je entuzijazam koji je premijer Vučić pokazao u
otvaranju dijaloga sa Bošnjacima. Jasno je proklamirao da su Srbima najvažniji
odnosi sa Bošnjacima. Vučić uz to pokazuje i rezolutnost i energičnost, što je
njegov politički imidž, i što ga izdvaja od dosadašnjih srpskih lidera. Neke on
podsjeća i na Zorana Đinđića.
Vrlo slično Vučiću i Đinđić je posjetio
Sarajevo. Prošetao je ulicom Ferhadijom do Baščaršije. Bilo je dobacivanja i
negodovanja jer su građani Sarajeva znali da je Đinđić pekao vola na ražnju sa
Radovanom Karadžićem na Palama dok su srpske horde granatirale Sarajevo.
I Vučić je prilikom prve posjete Sarajevu
prošetao istom ulicom i posjetio Begovu džamiju. Radikalniji muslimani
zamjerali su mu da nije izuo cipele što je izraz njegove prepotentnosti.
I Đinđić i Vučić su iskazali kajanja za
svoje stavove u vrijeme opsade Sarajeva, ali , očito, narod teško prelazi preko
“pročetničkih” stavova i djela.
Đinđižev domaćin je bio Zlatko Lagumdžija,
postkomunistički bošnjački lider, koji nije imao političkog kapaciteta da krene
ozbiljnije sa Đinđićem u otvaranje dijaloga i međunacionalnog pomirenja Srba i
Bošnjaka.
Toga je Đinđić bio svjestan i poslao je emisare
Aliji Izetbegoviću sa porukom da sa njim želi ostvariti kontakt radi pokretanja
međunacionalnog dijaloga.
Izetbegović poučen lošim iskustvom
posljednjih pokušaja takvog dijaloga kojeg su inicirali Muhamed Filipović i Adil
Zulfikarpašić, kao i on osobno sa Dobricom Ćosićem, ovlastio je svog budućeg
nasljednika Sulejman Tihića da se odazove na Đinđićev poziv i prvom zgodom
otputuje u Beograd.
Izetbegović je vjerovao u dobre političke
namjere Zorana Đinđića jer je znao da je Đinđić rođen na njegovom imanju u
Bosanskom Šamcu.
Nije poznato da se Tihić sastajao sa
Đinđićem, ali je jednom izjavio da mu je stizala ponuda iz Beograda za
pregovore. Navodno je Đinđić tražio da Bošnajci odustanu od Tužbe protiv Srbije
za agresiju na BiH, a zauzvrat bi Beograd radio na tome da se Banja Luka više
podredi Sarajevu.
Najbolje odnose između BiH i Srbije razvio
je Boris Tadić. I to je bila primarno njegova inicijativa i zalsuga. Tadić je
rođeni Sarajlija i nije koketirao sa Karadžićem kao svi drugi srpski
političari. On se izvinio za “srpske zločine u Srebrenici” i tako sebi
priskrbio kakvu takvu lentu kakvu je ponio Vili Brant koji se izvinio Jevrejima
zbog nacističkih zločina nad njima.
Tadićev partner je bio Haris Silajdžić.
Zbog tadašnje vrlo ofanzivne politike Ankare na Balkanu dobrosusjedski odnosi
Srbije, Bosne i Turske su rezultirali Istanbulskom deklaracijom koju su
potpisali Abdulah Gul, Tadić i Silajdžić.
To “balaknsko proljeće” je trajalo samo do
kvara na jednom avionu zbog kojeg Haris Silajdžić nije mogao odletjeti u
najavljenju posjetu Beogradu!
Kad je Bakir Izetbegović zamijenio
Silajdžića, kao da je otklonjen “kvar na avionu”, odletio je u Beograd i
prisustvovao trojnom sastanku u Karađorđevu sa Abdulahom Gulom i Borisom
Tadićem. Na sastanku se više demonstrirala turska regionalna politika nego bilateralni
odnosi Sarajeva i Beograda.
Za razliku od Tadića, koji je sigurno bio
dobronamjerniji prema Sarajevu, Vučićeva inicijativa i “pružanje ruke
Bošnjacima” je više izraz njegove osobne politike nego asistencija i tutorstvo
neke regionalne sile.
Šta nedostaje svim srpskim političarima kad
je u pitanju otvaranje dijaloga sa Bošnjacima?
Niko od njih, od Tomislava Nikolića, Vučića,
Dačića itd., do Mladena Ivanića, Bosića i Dodika, ne može da pređe rubikon
zvani genocid u Srebrenici. Tako da njihova izlika, kad je Britanska rezolucija
bila u pitanju, da se takvim stavovima želi okriviti Srbe da su genocidan
narod, je kukavički lažni spin u kojeg ni sami ne vjeruju. Niko ne smije ijedan
narod na svijetu nazivati i tretirati genocidnim! Takvo ponašanje i pravdanje
srpskih političara, pa i Vučića, daje za pravo drugima da ih smatraju
licemjerima sa kojima se ne može voditi i ostvariti zdrav i iskren dijalog. Oni
sa takvim svojim odbranaškim pogledima daju za pravo da ih se sumnjiči da žale
što je Slobodan Milošević izgubio sve “ratove za sprske zemlje” i što Ratko
Mladić i Radovan Karadžićč nisu do kraja završili svoj posao. A to znači
etnički očistili Bosnu od Bošnjaka!
Tako da dok god se sprski političari ne
odrede o svojoj prošlosti i akterima te svoje (nedavne) prošlosti ne mogu
očekivati da će ih drugi razumjeti i sa njima povesti ozbiljan međunacionalni
dijalog. Ko garantira da bez osude genocida u Srebrenici, na najvišim državnim
i nacionalnim razinama u Srbiji, neće sutra neka nova srpska politika
rehabilitirati egzekutore politike genocida kao što su rehabilitirali Dražu
Mihajlovića?!
Stoga Vučićevu “ispruženu ruku prema
Bošnjacima” neće niko stisnuti u Sarajevu. Osim, možda, naivnog i situaciji nedoraslog
Bakira Izetbegovića!