Piše: Stephanie Savell, thebosniatimes.ba
U ime borbe protiv terorizma SAD vode „ratove na kredit“ u Afganistanu, Iraku, Siriji i drugim mjestima. Amerika se nikada nije u tolikoj mferi oslanjala na deficitarno finansiranje svojih sukoba. Očekuje se da će posljedice takvog pristupa dugoročno narušiti fiskalno i svako drugo zdravlje nacije. Ogromni ratni dugovi ostavit će različite trajne posljedice. Nedavna studija predviđa da će jedan od potencijalno razornih efekata biti i sve veća društvena nejednakost.
Drugim riječima, otplata basnoslovnih troškova najdužeg rata u američkoj historiji – prošlo je gotovo 17 godina od početka invazije na Irak u oktobru 2001 – odlaže se za budućnost. Vlada na taj način doprinosi ogromnom rastu dohodovne nejednakosti.
Sjedinjene Države su od 9. septembra 2001. potrošile 5,6 milijardi dolara na rat protiv terorizma. Do te brojke smo došli u okviru projekta Troškovi rata / Costs of war project, čija sam jedna od rukovoditeljica na Watsonovom institutu za međunarodne i javne poslove na Brown univerzitetu. S druge strane je Pentagonova mnogo niža procjena od 1,5 milijardi dolara. Pentagon u nju uključuje samo troškove „spoljnih kontingentnih operacija“ (overseas contingency operations), to jest dodatni novac potrošen mimo redovnog godišnjeg budžeta za finansiranje ratnih operacija. Nasuprot tome, naša brojka od 5,6 milijardi dolara uključuje ne samo troškove američkih vojnih operacija u Iraku, Afganistanu, Pakistanu i Siriji, nego i dio troškova državne sigurnosti koji se tiču antiterorističkih mjera na američkom tlu, kao i buduću obavezu da se brinemo o ranjenim i traumatiziranim ratnim veteranima iz sukoba započetih nakon 9. septembra. Finansijski teret tih ratova u široj oblasti Bliskog istoka, koji su se proširili i na Afriku i ostale regione, mnogo je veći od procjena prosečnih Amerikanaca.
Amerika je nekada povećavala svoj vojni budžet u uvjetima rata, između ostalog povećanjem poreskih stopa i tako plaćala svoje sukobe. Međutim, otkad je predsednik George W. Bush 2001. poveo „globalni rat protiv terorizma“, takvo finansiranje je ukinuto. Umjesto toga država je nagomilala ogromne dugove. Čak i ako bi Washington ovog časa prestao trošiti na ratove, samo kamate duga napravljenog prethodnim sukobima do sredine 21. vijeka bi iznosile preko 8 milijardi dolara.
Teško je predvidjeti posljedice ogromnog nivoa duga na našu ekonomiju i društvo. Nova studija projekta Troškovi rata politikologinje i historičarke Rosele Kapele Zielinski daje prve indicije o tome. Ona razmatra kako su Sjedinjene Države finansirale svoje prethodne sukobe – od rata iz 1812. preko dva svjetska i Vijetnama do današnjeg rata protiv terorizma. Amerika je koristila niz dodatnih poreza, prodaju mjenica i druge mehanizme da sakupi novac za ove sukobe, ali se prije 21. vijeka nijedna njena finansijska strategija nije oslanjala isključivo na pozajmice. Studija Kapele Zielinski istražuje i to kako su različite vrste ratnog finansiranja utjecale na nivo nejednakosti u periodima nakon sukoba.
Implikacije po današnju situaciju bolno su jasne: aktuelna kombinacija deficitarnog finansiranja i smanjenja poreza ne ostavlja nikakvu nadu u opadanje strahovite nejednakosti u Americi. Naprotiv, ratovi na kredit već sada dovode do dramatičnih nivoa imovinske nejednakosti, što je neke posmatrače navelo da doba u kome živimo nazovu novim „pozlaćenim dobom“, jer ogroman jaz između raskošnog životnog stila elita i bezizlaznog siromaštva većine Amerikanaca podsjeća na stanje društva iz kasnog 19. vijeka.
Kapela Zielinski pažljivo analizira utjecaj pojedinačnih metoda finansiranja ratova na potonje nivoe društvene nejednakosti. Tokom Američkog građanskog rata vlada se prvenstveno oslanjala na pozajmice privatnih donatora. Poslije rata američki građani su te pozajmice morali otplatiti s kamatom, što je bio raj za finansijske elite, posebno one na pobjedničkom Sjeveru. Bogati zelenaši postali su još bogatiji, a svi ostali, čijim su uvećanim porezima otplaćene zelenaške kamate, još siromašniji.
Za razliku od toga, u Prvom svjetskom ratu vlada je pokrenula kampanju za prodaju ratnih mjenica koja je bila usmjerena na građane s niskim primanjima. Specijalne ratne štedne markice prodavale su se za svega 25 centi, a ratni štedni certifikati za samo 25 dolara. Ko god je mogao da priušti omanju kaparu mogao je da kupi ratnu mjenicu za 50 dolara, a ostatak duga je otplaćivao na rate. Mobilizacija društva za vrijeme rata odvijala se putem promoviranja štednje. Po završetku rata ogroman broj slabo plaćenih Amerikanaca je isplaćen uz kamatu, što je smanjilo tadašnji nivo nejednakosti.
I poreske strategije su se znatno razlikovale u različitim ratnim periodima. Vlada je za vrijeme Drugog svjetskog rata 5 puta povećavala poreske stope, progresivno namećući sve veću stopu onima u višem dohodovnom pojasu (na prihode veće od milion dolara plaćalo se i do 65 posto poreza). Državni dug je nakon završetka tog globalnog sukoba vođenog na više frontova bio znatan, ali je zahvaljujući progresivnoj poreskoj politici njegov utjecaj na slabo plaćene Amerikance bio znatno manji nego što bi inače bio. Za razliku od toga, za eru Vijetnamskog rata karakteristično je smanjenje poreza, a period nakon tog katastrofalnog sukoba bio je obilježen dotad neviđenom stopom inflacije. Domaćinstva s nižim primanjima podnijela su najveći dio tereta ratnih troškova, što je produbilo nejednakosti.
Današnji ratovi se gotovo u cjelosti plaćaju iz pozajmica – 60 posto od bogatih pojedinaca i vladinih agencija poput Federalnih rezervi, a 40 posto od stranih zajmodavaca. Kada je Washington u oktobru 2001. započeo rat protiv terora, vlada je uvela niz poreskih smanjenja i to je trend od kojeg se ne odustaje do danas. Strategije finansiranja ratova koje je uveo George W. Bush nastavile su se pod Obamom i Trumpom. (Obama jeste uvećao neke poreze, ali nije suštinski promijenio tendenciju njihovog smanjenja.) Ekstremni paket poreskih „reformi“ predsjednika Trumpa – Kongres je taj poklon iz snova za jedan posto društva odobrio u decembru 2017 – samo je doprinio daljem smanjenju poreza.
Drugim riječima, u 21. vijeku Wasington kombinira obrasce domaćih pozajmica viđene u Američkom građanskom ratu sa smanjenjima poreza karakterističnim za Vijetnamski rat. Rezultat je predvidiv: dohodovna nejednakost uskoro će dostići rekordan nivo i to će dovesti do porasta opće nejednakosti.
Da stvari budu još gore, ovo je prvi put da se državne pozajmice za vođenje ratova u tolikoj mjeri oslanjaju na strani dug. Iako ne možemo predvidjeti dugoročne efekte takvog pristupa na stopu domaće nejednakosti, jedno je već sad izvjesno: naše bogatstvo će se doliti van zemlje.
Ekonomistica Linda Bilms tvrdi da postoji još jedan novi faktor koji Washington uzima u obzir pri donošenju današnjih ratnih budžeta. U svim ostalim velikim američkim sukobima, nakon početnog perioda ratni troškovi su priključivani redovnom budžetu za odbranu. Međutim, od 2001. rat protiv terorizma se uglavnom finansira dodatnim izdvajanjima (iz fondova već pomenutih „spoljnih kontingentnih operacija“) koja nisu podložna ozbiljnijem nadzoru. Fondovi spoljnih kontingentnih operacija funkcioniraju poput mita. Njihova upotreba nam garantira da će se istinski efekat finansiranja današnjih ratova osjetiti tek mnogo kasnije, zato što dodatna izdvajanja nisu podložna ograničenjima, niti moraju biti usaglašena sa ostatkom budžeta.
Prema Lindi Bilms, „takav proces je manje transparentan, računi se nikom ne polažu, a troškovi rata su gotovo nevidljivi“. Kao mjeru nevidljivog utjecaja ratnih finansiranja u Washingtonu i drugdje, ona je izračunala da je Pododbor Senata za odbrambene aproprijacije tokom Vijetnamskog rata vodio raspravu o ratnom finansiranju u 79 posto slučajeva, dok se nakon 9. septembra o takvim temama razgovaralo u svega 17 posto rasprava. Finansijski odbor Senata detaljno je raspravljao o strategiji finansiranja ratova samo jednom u skoro 17 godina.
Efekat dosad neviđenih budžetskih mjera u ovom vijeku je takav da većina Amerikanaca ne osjeća finansijski teret ratova koje vodi njihova vlada – u stvari, oni taj teret osjećaju, ali ga ne vide u pravom svjetlu. Ta logika savršeno odslikava logiku samih ratova koje danas vode plaćeni vojnici u dalekim zemljama i na koje više niko ne obraća pažnju (još od završetka masovnih javnih demonstracija povodom predstojeće invazije Iraka u proljeće 2003). Negativne posljedice vođenja tih ratova i ružna istina o njima također se ignoriraju u finansijskom i svakom drugom smislu.
Iako javnost to možda ne shvata, Amerikanci već snose troškove ratova započetih nakon 9. septembra. Na kraju krajeva, ti troškovi su već uvećali osnovni budžet Pentagona, kao i količinu novca koji se sliva u sve veći budžet za nacionalnu sigurnost. S druge strane, preostalo je manje novca za mnoge druge oblasti, od infrastrukturnih ulaganja do nauke. U deceniji nakon 11. septembra 2001, vojna potrošnja je uvećana za 50 posto, dok je budžet predviđen za sve ostale programe vlade uvećan za samo 13,5 posto.
Kako tačno funkcionira taj kompromis? Projekat za nacionalne prioritete to dobro objašnjava. Federalna vlada se svake godine dogovara o nivou diskrecione potrošnje. Ta potrošnja je različita od obavezne koja se uglavnom sastoji od socijalnog i zdravstvenog osiguranja. Prije 17 godina je za programe odbrane korišteno manje diskrecionih fondova nego za ostale programe, ali je rat protiv terorizma dramatično uvećao vojnu potrošnju u odnosu na ostale dijelove budžeta. Prošle godine je vojna i sigurnosna potrošnja iznosila 53 posto diskrecione potrošnje. Opći paket potrošnje koji je Kongres odobrio ove godine namenio je 700 milijardi dolara za vojne i 591 milijardu dolara za ostale svrhe, čime je procentualni odnos ostao isti. (Imajmo na umu da te cifre ne uključuju sav onaj novac koji se sliva u fondove spoljnih kontingentnih operacija.) Ako Kongres bude usvojio prijedlog predsednika Trumpa o budućoj potrošnji, do 2023. godine taj procenat će skočiti na 65 posto.
Drugim riječima, povećanje ratnih troškova dovest će do stvaranja rupa u drugim oblastima federalnih finansija. Odakle da počnemo? Mostovi koji samo što se nisu srušili, rasna nepravda, stambena politika, zdravstvo, obrazovanje, klimatske promjene – sve su to oblasti na koje utječe finansiranje ratova.
Zahvaljujući finansiranju ratova na kredit, vlada je praktično odložila za budućnost većinu finansijskih troškova svojih neprestanih sukoba. Zato većina Amerikanaca više nije svjesna činjenice da je njihova zemlja u neprestanom ratu. Politikologinja i politička analitičarka Sara Kreps tvrdi da Amerikance zanima kako se neki rat vodi samo kada im se zatraži da ga plate. U svojoj analizi historije finansiranja američkih ratova, ona piše: „Upravo vidljivost i intruzivnost poreza skreću pažnju građana na pitanje za šta se troši njihov novac“. Kad bi danas postojali ratni porezi, njihova nepopularnost bi nesumnjivo navela Amerikance da postavljaju pitanja o cijeni i posljedicama ratova koje njihova vlada vodi. Takva pitanja danas nedostaju u javnim raspravama.
Zahtjev za realnim ratnim budžetom nije tek mehanizam kojim ćemo Amerikance upozoriti na posljedice vođenja ratova na njihov život. To je i potencijalna poluga kojom građani mogu utjecati na spoljnu politiku svoje zemlje i izvršiti pritisak na izabrane predstavnike da ratove privedu kraju. Pojedine civilne grupe i aktivisti sa svih strana političkog spektra već neko vrijeme zahtijevaju smanjenje budžeta Pentagona koji od vođenja ratova, korupcije i politike zastrašivanja već puca po šavovima. Međutim, oni se bore ne samo protiv sve moćnijeg vojno-industrijskog kompleksa, već i protiv ratova koji su zamišljeni kao neprimjetni, ne samo u pogledu finansiranja nego i na mnoge druge načine.
Oni kojima je stalo do ekonomske budućnosti ove zemlje moraju shvatiti da je sadašnja strategija finansiranja ratova jedan od najhitnijih fiskalnih izazova pred nama. Ko god je zainteresiran za unapređenje američke demokratije i blagostanje njenih građana morao bi da sabere dva i dva. Što više novca ova zemlja potroši na vojne aktivnosti, to će više novca iz javne kase morati da se potroši na otplatu ratnih kamata, a manje će preostati za bilo šta drugo. Ukratko, vrijeme je da Amerikanci koje brine to što žive u zemlji gdje će nejednakost uskoro prevazići onu iz „pozlaćenog doba“ 19. vijeka zaista obrate pažnju na naše ratove na kredit.
(TBT, TomDispatch)