KABUL, Afganistan – Posljednji put kada je Zahir Ahmad Zindani pomislio da može da vidi, imao je 17 godina i ležao je u bolničkom krevetu ranjen šrapnelima talibanske bombe.
Zatražio je ogledalo od ljekara.
“Ljekar mi je rekao: ‘Sine, nemaš oči, kako misliš da vidiš svoje oči”, prisjetio se Zindano. “Podigao sam ruke da opipam oči – pretvorile su se u pepeo pošto su izgorjele u vatri.”
To je bilo prije pet godina. Iako je zbog sljepila bio prepun tuge, nešto drugo ga je dotuklo: njegova ljubav prema drugarici iz djetinjstva bila je već dovoljno teška jer ga njena porodica nije smatrala dostojnim. Sada je sasvim sigurno nemoguća.
“Da sam izgubio oči a imao njenu ruku, bio bih sretan. Sada nemam ni oči ni nju”, rekao je on.
Zindani je jedan od pokretača marša za mir koji je stigao do Kabula, glavnog grada Afganistana, u junu poslije gotovo 40-dnevnog prelaska 640 kilometara od juga zemlje po ljetnjoj vrelini i preko ratom razorene teritorije. Protestovao je zbog rata koji mu je do sada progutao oca, strica, sestru, oči i ljubav.
Zindani, koji sada ima 22 godine, nepismen je ali je pjesnik. Kod kuće čuva 50 stranica svojih pjesama koje je diktirao rodbini, uključujući i ove stihove:
“Čak i kada sam umro, oči mi se nisu zatvorile
Čekam te i zurim u vrata.”
Kada je imao sedam godina, njegova porodica živjela je u Gerešku, u provinciji Helmand. Gajili su opijum, pšenicu i grožđe duž glavnog puta koji su koalicione snage koristile za snabdijevanje jedinica koje su išle u tadašnju talibansku teritoriju.
Jednog dana, otac i stric su pripremali polja kako bi posijali luk, kada su nastradali u američkom bombardovanju, rekao je Zindani.
“Ništa od njih nismo našli, čak ni krv. Samo ogroman krater i prašinu”, rekao je on.
Njegov otac Gulam Vali imao je 29 godina kada je ubijen.
Poslije vazdušnog napada, Zindanijeva porodica se preselila u Kandahar u blizini daljih rođaka koji su imali mladu kćerku. I ona je imala sedam godina i dvoje dece se zbližilo. Kada su se igrali žmurke, Zindani se namjerno krio sa njom.
“Volio sam kako priča, kako hoda, njen miris, sve u vezi sa njom”, rekao je on. “Kud god da bi otišla, i ja sam bio tamo. Nisam to planirao – samo bih se tu našao.”‘
Kako su se njih dvoje približavali jedno drugom, Zindani se sa preostalim članovima svoje porodice preselio u drugi dio grada, gde je postao šegrt u jednoj mehaničarskoj radnji. Ali svaki put kada je njegova majka išla u posjetu rođacima, on bi krenuo s njom, samo da bi vidio djevojku.
Kada je shvatio da je to ljubav? Kada su oboje imali 12 godina. Išli su do radnje.
“Sjećam se da sam je uhvatio za ruku”, rekao je on. I ona je stisnula njegovu i onda su se oboje nasmijali.
Njena majka nije bila protiv njihove romanse, kaže Zindani.
“Šta god da je njena sudbina”, sjeća se da je rekla uz osmijeh.
Ali to nije tipičan stav prema braku u Afganistanu i njen otac, koji je iz bogate porodice, nije smatrao da je on dovoljno dobar za njegovu kćerku.
Zindani je znao da ima jedan adut: djevojčino srce. Ona ga je voljela.
Ali to se sve promijenilo kada je ostao bez očiju.
Noć prije, Zindani je rezervisao dve autobuske karte u Kandaharu. Pred zoru, on i njegova sestra Ahmadija (15) krenuli su u posjetu rodbini u Heratu. Bili su bliski – ona je čuvala njegovu tajnu i često je prenosila poruke zaljubljenih.
Sjedili su u četvrtom redu, preko puta vozača, prisjetio se on, kada je autobus naletio na minu koju su postavili talibani. Sjeća se vatre i da su ili on ili Ahmadija dozivali majku.
Ona nije preživjela.
“Kada smo stigli do bolnice, sjećam se da sam je dozivao”, ispričao je Zindani. “Niko mi ništa nije rekao.”
Poslije eksplozije, porodica njegove dragane jasno je stavila do znanja da se protivi braku. Ne samo da je iz druge provincije i plemena, već je sada sliep i ne može da izdržava porodicu. Udali su je i ona sada ima bebu, kaže.
Zindani kaže da i dalje ponekad priča sa njom, tajno, preko telefona.
Slike nisu prošlost za Zindanija. One rastu i drže ga zaposlenim.
“U mom umu, na mjestu sam gdje nema nikog. Šetam sam sa sobom. Počnem sa jednom pjesmom i idem do kraja druge”, rekao je Zindani. “Bilo je trenutaka kada je u mojoj mašti ona bila moja i mi smo bili negdje daleko.”
Šuti na trenutak.
“Onda, kao što kažu, ‘Podignem glavu i nema ničega’.”
Nije siguran da li je bolje voljeti nesretno ili ne voljeti uopšte.
“Nisam došao do odgovora”, kaže.
(TBT, NYT)