GEOPOLITIKA
Generalno, bitka za utjecaj na Balkanu još nije završena. Region postaje ključno mjesto sukoba
geostrateških interesa velikih sila, a samim time i tačka previranja. Trenutno izgleda da je prva
runda pripala tandemu SAD-EU, ali se još uvijek čini da Rusi nisu rekli svoju zadnju riječ.
Autor: Tim za
geopolitičke analize, thebosniatimaes.ba
Od
početka ove godine sve više je uočljivo da se Zapad i Vašington zalažu za
privlačenje zemalja Zapadnog Balkana u njihovu orbitu interesnih sfera. Balkan će izgleda ponovo biti mjesto gdje će se lomiti koplja Rusije, s jedne, i NATO-a,
SAD-a i EU sa druge strane. Čini se da čak u posljednje vrijeme konfliktne regije kao što su Bliski Istok, sjeverna Afrika, Afganistan itd., idu u drugi plan, a da se javna i tajna diplomatija pomenutih strana
koncentriše na „Balkansko bure baruta“ s ciljem njegovog čvrstog privlačenja u sferu utjecaja jedne ili druge strane. Pa da krenemo
redom u predstavljanju takvih
težnji svjetskih geopolitičkih igrača.
Bugarska
Kada
je u pitanju Bugarska do nedavno su mnogi smatrali da je ova zemlja jedan od
najvažnijih ruskih „trojanaca“ u EU i jedan od glavnih sljedbenika ruske
politike i utjecaja u regiji Jugoistočne Evrope. Možda su i u jednoj mjeri bili
u pravu, ali sadašnja situacija ukazuje da su stvari izmakle ruskoj kontroli i
utjecaju. Poslije bugarskog „ne“ gasovodu „Južni tok“ sve je vidljivije zahlađenje odnosa između Sofije i
Moskve. Posmatra se i sve veće američko vojno prisustvo u Bugarskoj, a čak se i
bugarski predsjednik Rosen Plevneliev
nekoliko puta javno oglasio s anti-ruskim stavom. Međutim postoji i jedna velika neusklađenost
politike između vladajućih partnera u
Bugarskoj. S jedne strane predsjednik vodi pro-zapadnu i
pro-američku politiku, a s druge strane Predsjednik
Vlade Bojko Borisov uporno uvjerava bugarsku javnost da su u toku stalni
pokušaji poboljšavanja odnosa između dvije zemlje – Rusije i Bugarske. Generalno Bugarska pokušava
držati kakav-takav balans između EU i Rusije obzirom na svoju
golemu zavisnost od dotoka ruskog gasa u ovu zemlju. Vjerovano bugarski
političari pokušavaju igrati duplu igru – da budu dobri sa Vašingtonom, ali da
ipak pokušaju izgraditi na bugarskom teritoriju gasni centar (hub) za raspodjelu
gasa balkanskim zemljama i dalje, što bi Bugarsku učinilo strateškim gasnim
čvorištem u Jugoistočnoj Evropi. Moskva troši bar 10 miliona eura za rusku propagandu u Bugarskoj i oslanja se
najviše na bivše komuniste i njihove nasljednike u Bugarskoj,
uglavnom iz redova Bugarske socijalističke partije. Nezvanično se smatra da
ruska obavještajna služba raspolaže sa više od 120 njenih oficira u Bugarskoj,
a njena mreža u ovoj zemlji veoma je široka i seže i do najviših centara moći u državi. Ali
američki odgovor nimalo nije zakasnio. Razmještanjem
američkih snaga u Bugarskoj i početak
izgradnje komandnog centra NATO u zemlji svjedoče da Vašington neće tek tako
pustiti Sofiju da (ot)pliva ruskim vodama. EU je također
započeo veliki investicioni program u sferi gasnog prijenosa i očekuje se do
kraja sljedeće godine da gasne veze između Bugarske i Grčke budu završene što
bi dalo realnu mogućnost za diversifikaciju energetskih izvora i smanjivanje
bugarske zavisnosti od ruskog gasa.
Rumunija
Za
razliku od Bugarske koja još uvjek ima neka svoja lutanja, Rumunija je čvrsto
prepoznala svoj pro-američki interes. SAD je svugdje u Rumuniji pa čak i pod
američkom ingerencijom je formiran i funkcioniše Antikorupcijiski centar u
Rumuniji koji je u zadnjih nekoliko meseci bio u prilici da maltene sruši aktuelnu
rumunsku Vladu Premijera Viktora Ponte. Generano to ne bi moglo biti ostvarivo
bez američke podrške i direktne umješanosti Vašingtona u rumunskoj unutrašnjoj
politici. Već davno u Rumuniji su situirane snage NATO-a i sasvim skoro će biti
izgrađen i komandni centar Alijanse.
Do
nedavno se smatralo da Grčka ima određene pro-ruske
težnje i postoji vjerovatnoće da zemlja upadne u rusku orbitu utjecaja. Ali je
to bilo samo u teoriji. Željeznim finansijiskim zahvatima EU (čitaj SAD) je
pokazala grčkom Premijeru Ciprasu da svaki pokušaj usmjeravanja prema Moskvi je
preliminarno osuđen na neuspjeh. Što se tiče grčke finansijske krize može se
izvući i zaključak da Cipras nije ni smio tražiti rusku finansijsku pomoć zato
što bi ga takav potez bukvalno koštao glave i bez daljih koraka se usmjerio
prema Briselu i bez dodatnih rizičnih pro-ruskih poteza.
Ex-Jugoslavija
Zemlje
Zapadnog Balkana – a uglavnom su to države nastale iz ex-Jugoslavije; Srbija, Bosna i Hercegovina,
Makedonija i Crna Gora – odavno su postale objekti američkog
i evropskog interesovanja. U zadnjih nekoliko nedjelja
postali smo svjedoci neviđenog interesa
prema ovim zemljama sa svih strana; pomoćnica Državnog sekretara
SAD-a Viktorija Njuland je tek završila svoj obilazak Srbije, Crne Gore i
Makedonije, njemačka Kancelarka Angela Merkel tek prije nekoliko dana je
posjetila Beograd i Sarajevo, predsjednik Evropskog Parlamenta
Martin Šulc je bio u Beogradu, a i u BiH, te tokom svoje posjete Njemačkoj crnogorski Premijer Milo Đukanović
je dobio uvjerenje od ministra vanjskih poslova Njemačke Štajnmajera da do
kraja godine Podgorica mora dobiti poziv za članstvo u NATO… Sve u svemu viši
međunarodni emisari iz SAD i EU obilaze zemlje Zapadnog Balkana ali se čini da
uglavnom koriste politiku „štapa i šargarepe“ sa akcentom na štapu… Nikako nije slučajno da se Vlada Crne
Gore odjednom priključila sankcijama protiv Rusije,
uvedenim od strane EU. Rusi su najveći investitori u
Crnoj Gori i posjeduju skoro 30% crnogorske obale. Bivšem komunisti Đukanoviću nije bilo teško shvatiti da je „Bog visoko, a Rusija – daleko…“. Ali mu najvjerovatnije nije potpuno jasno da je Zapad dobro obaviješten o svim njegovim djelatnostima
u prošlosti. On već veoma dugo vlada ovom zemljom i ne bi bilo iznenađenje ako poslije priključenja Crne Gore u NATO odluči (ili bude primoran) da napusti političku scenu
u državi. Tako da možda nisu sasvim za
odbaciti pretpostvake da bi članstvo Podgorice u Alijansi bio ujedno i “vijenac” Đukanovićeve političke karijere.
Posljednjih
dana se čini da se Makedonija više ne trese. Po drugi put u zemlji je bio
Evropski komesar za proširenje Johanes Han s ciljem rješavanja duboke političke
krize u ovoj državi. Postignut je dogovor između Vlade i opozicije za prijevremene parlamentarne izbore za 24. april
2016. godine. Izbore će pripremiti službena Vlada bez učešća vladajuće
VMRO-DPMNE, a od 01.09. ove godine opozicija će se vratiti u makedonsko
Sobranie. Zbog pro-ruskih poteza aktuelnog makedonskog premijera Nikole Grujevskog, odjednom, kao s neba
su počele „padati bombe“ od strane lidera opozicije Zorana Zaeva i objelodanjeni
su podaci o korupciji i malverzacijama u
vrhu Vlade u Makedoniji. Zaev ne bi mogao dobiti takve podatke bez tuđe pomoći.
A da li ta pomoć „slučajno“ nije od strane američke ANS?… Makedonija također
ostaje još uvijek kao najsiromašnija od bivših jugorepublika i pokazatelji o korupciji djeluju više nego sumorno na makedonsko društvo. Rusi nisu makli prstom da
zaštite Grujevskog osim sa nekim deklaracijama koje nisu davale skoro nikakve rezultate za aktuelnog makedonskog premijera. Stoga Makedonija
može lahko biti zahvaćena nemirima.
Ali Albanci Menduha Tačija i Alija Ahmetija su pod čvrstom kontrolom Tirane (čitaj Vašingtona) i
bez signala ne bi smjeli učiniti nepromišljen potez. Sve u svemu Grujevski i društvo učinit će sve da se vrate na vlast poslije aprila
slijedeće godine, ali se čini da je aktuelni premijer politički mrtvac i najozbiljniji kandidat za Tužilaštva i sudove ove zemlje. Nije isključeno
da Grujevski kao i mnogi drugi lideri i političari iz bivše Jugoslavije pokušaju pronaći utočište u Rusiji i prije aprilskih izbora. On
je definitivno izgubio povjerenje Zapada.
Srbija
je također veoma interesantan slučaj. Nije velika tajna da sadašnji Premijer
Aleksandar Vučić ima izuzetno dobre veze u SAD, a pored toga je dobro primljen i
u EU. Rusi takođe koketiraju i sa njim, ali najviše sa srpskim predsjednikom Tomislavom Nikolićem. Događaj u
Srebrenici od 11.07.2015. godine je još više povećao njegov kredit povjerenja
na Zapadu i učinio mu PR za koji Vučić nije ni maštao da će sebi besplatno
napraviti. Slično Bugarskoj, Beograd pokušava da balansira između EU (SAD) i
Moskve i Rusi nesporno daju pozitivne signale Srbiji (slučaj sa ruskim vetom
Rezolucije UN o Srebrenici). Ali ima i veoma ozbiljnih razlika između Sofije i
Beograda – Bugarska je članica EU i NATO, dok Srbija ima još mnogo posla prije
nego dobije članstvo u Uniji i još više dok nekako (ako ikako uspije) da
preskoči prije toga učlanjenje u NATO. Nevjerovatnije će se desiti da Srbija
dobije članstvo u EU bez toga da je zemlja članica NATO-a. A još više bi bio interesantan
scenarij da Kosovo dobije članstvo u NATO i samim tim i „brži put“ za pregovore o članstvu u EU i na taj način da pretekne
Srbiju. Nije daleko trenutak kada će Rusi u zamjenu za veto dobiti neke
ekonomske povlastice u Srbiji, dok će Amerikanci u zamjenu za to povećati svoj
utjecaj u ovoj zemlji.
Najkomplikovanija
ostaje situacija u Bosni i Hercegovini. Političari u ovoj državi su već mnogo
puta pokazali da se ne mogu dogovoriti čak i za najmanje stvari i dok Srbi i RS
gledaju šta će Beograd učiniti po bitnim pitanjima, Hrvati se spremaju da
stvore treći entitet, a Bošnjaci da naprave pokušaj za stvaranje unitarne BiH i
jačanja državnosti i svoga identiteta. U BiH zbog strukture zemlje postoji
interesantan fenomen – SAD „drže
bank“ u Federaciji BiH, dok u RS tu ulogu ispunjavaju Rusi. Zbog
njihovog veta Milorad Dodik prije nekoliko dana je ruskoj naftnoj kompaniji
Njeftgazinkor oprostio dug od oko 30 miliona eura.
Oproštena je i investicija za izgradnju pruge od Broda do Modriče od oko 45 miliona
eura, a također je dodijeljeno bosansko zemljište u luci Ploče za izgradnju
ruskog naftnog terminala (sumnjivo obećanje uglavnom zato što se Ploče nalaze
na teritoriji Hrvatske – zemlja članica NATO i EU). Ali ipak su Rusi dobro
naplatili svoj veto, a odnosi između RS i Federacije BiH su još jednom (i po ko zna koji put?) opterećeni. Amerikanci to neće oprostiti tako lahko Dodiku koji se još uvijek čini nedodirljivim
u RS-u.
Koban potez?
U BiH
osim EU i SAD je bitan još jedan geopolitički činilac. A to je Turska. Ankara je
prisutna na svim nivoima u društveno-političkom životu Bošnjaka i veoma je
važan investitor, vjerski i ekonomski faktor u BiH. Tako da i zbog ove
činjenice situacija u Bosni postaje još komplikovanija.
Generalno bitka za utjecaj na Balkanu još uvijek nije završena. Region postaje ključno mjesto za sukob
geostrateških interesa velikih sila, a samim time i tačka previranja.
Ono od čega
svijet strahuje i zbog čega je nervoza kako kod domaćih tako i kod stranih
političara je porast ekstremizma, kao i ostrašćena retorika u bilateralnim relacijama
među liderima na Balkanu.
Trenutno izgleda da je prva runda pripala tandemu SAD-EU, ali se čini da Rusi još uvijek nisu rekli svoju zadnju riječ. Ruski
glavni adut je energetska zavisnost svih zemalja Balkana od ruskih energenata,
a osim toga ruske naftne kompanije do velike mjere diktiraju cijene u tom
tržišnom segmentu i na taj način imaju veliki utjecaj na lokalne slabe i
nekonkurentne ekonomije. Članstvo u NATO i EU je veoma dobar potez (kao što su
slučajevi sa Bugarskom, Rumunijom, Hrvatskom itd.), ali ne daje nezavisnost od
ruskih energetskih izvora i preko njih ruski utjecaj još će se dugo osjećati u
cijelom regionu. Rusi generalno drže i tržišta naftnih derivata u Bugarskoj,
Srbiji, BiH, dok su američki pokušaji za diversifikaciju tog segmenta za sada
neuspješni.
