U ljeto 2016. kada je ženski remake „Istjerivača duhova“ stigao u bioskope, iznervirani ljubitelji originala su na novi film gledali kao na politički motivisano ubistvo.
Zamijenivši njihove omiljene komičare iz djetinjstva ženama bilo je neka vrsta narativnog ubistva koje su počinili holivudski moguli i feministkinje bez humora.
Ovogodišnji razmetljivi ženski hit „Oceanovih 8“ nudi simpatično bukvalan obrt. Dok Debbie Ocean (Sandra Bullock) pokušava da se pričom izvuče iz zatvora – u sceni koja je preslikana uvodna scena uslovnog saslušanja Danny Ocean (George Clooney) iz „Oceanovih 11“ – otkriva da je Danny njen brat i da je mrtav.
Dok Debbie organizuje svoju pljačku – krađu 150 miliona dolara vrijednih cartier dijamanata od jedne poznate ličnosti na večeri Met Gala u New Yorku – napola očekuje da se vrati. I gledaoci cijeli film očekuju da će se Danny ipak pojaviti.
Iako je filmska franšiza ponovo pokrenuta oko žena, ona se i dalje vrti oko muškaraca – priča koje su napisali, likova koje su stvorili, svijetova koje su izgradili.
Ovo ljeto nudi tri filma gdje su uloge zamijenjene. Uz „Oceanovih 11“ je i film Melisse McCartney „Life of the Party“ koji premisu za priču o sredovječnom roditelju koji se pridružuje svom djetetu na koledžu pozajmljuje od komedije „Povratak u školu“ Rodneya Dangerfielda iz 1986. Tu je i „Preko palube“ sa Annom Faris kao samohranom, zaposlenom majkom (u originalu iz 1987. tu ulogu je igrao Kurt Russell) koja se sveti plejboju koji pada sa jahte i zaboravlja ko je (Eugenio Derbez u ulozi koju je igrala Goldie Hawn).
Ženski remke filma „Šta žene žele“ sa Taraji P. Henson stiže u decembru. Prerađeni „Matori pokvarenjaci“ i „The Hustle“ sa Anne Hathaway i Rebel Wilson u ulogama koje su igrali Michael Caine i Steve McQueen stižu sljedećeg leta. A u planu je još njih, uključujući adaptacije „Gospodara muha“, „Splash“ i „What About Bob“, gdje su rodne uloge zamijenjene.
Ovakvi filmovi zadovoljavaju trenutne imperative industrije zabave: Hollywood može da reanimira unosne stare filmove („Oceanovih 11“ je i sam remake) uz raznolik kasting i politiku. To je rezultiralo ekspanzijom komičnih uloga za glumice, ali one dolaze uz prtljag.
Ovakvo oživljavanje filmova zahtijeva od žena da prežive muške priče umjesto da imaju svoje. A od njih se očekuje i da poprave ove stare filmove, neutralizuju seksizam i ubace im malo feminističkog šmeka, da ih prerade u dobre filmove sa dobrom politikom. Moraju da urade sve što su muškarci uradili ali bez zaostalosti i sa idealima.
Holivudske komedije sa najneprijatnijim seksizmom u posljednjih sedam decenija mogu se lijepo ispeglati zamjenom uloga. Sama ideja da se ovi filmovi ponovo napišu kao ženski film je uzbudljiva. One rijetke ženske uloge u ovim filmovima bile su uloge djevojaka (Julia Roberts u „Oceanu“ je bila glavni dragulj Dannyeve pljačke) ili pomoćnika (Annie Potts kao recepcionerka u „Istjerivačima duhova“). Ali u poređenju sa muškim gikovima i davežima koji su imali sporedne uloge u mnogim od ovih filmova, žene se bolje uklapaju u uloge oštećenih, bilo da se bore za poštovanje naučnog establišmenta („Istjerivači duhova“), pokušavaju da se obrazuju („Life of the Party“) ili imaju slabo plaćen posao a samohrani su roditelji („Preko palube“).
„Oceanovih 8“ predstavlja korporativno-feministički imperativ žena koje imaju kapital, u vidu iste plate za kradljivice. Debbie priprema svoju žensku bandu noć uoči pljačke ovako: „Tamo negdje je osmogodišnja djevojčica koja leži u krevetu i sanja da postane kriminalac. Uradimo ovo za nju.“
A onda je tu i seks. Komedije osamdesetih rutinski su se oslanjale na muškarce koji zaskaču, progone i seksualno ponižavaju žene. Sada kada žene imaju seksualnu prednost, ovi remakeovi neutrališu najgore aspekte originala. Kada Russell kidnapuje Hawn koja pati od amnezije i ubijedi je da mu je supruga u originalu „Preko palube“, on joj prijeti i zabavlja se dok gestikulira silovanje. U remakeu je plejboj Derbez taj koji pokušava da se uvuče u krevet nezainteresovane Faris.
Ovi filmovi kao da su simbolične korekcije holivudskog tretmana žena. Ali društvena prihvatljivost često dolazi nauštrb priče. Kada naučnice iz „Istjerivača duhova“ besramno uznemiravaju zgodnog recepcionera (Chris Hemsworth), to djeluje nategnuto. A kada samohrana majka Kate (Anna Faris) na prevaru primora ženskaroša koji ju je nedavno fizički natjerao da živi sa njom i njene tri kćerke, to djeluje sumanuto.
Iako se o ovim remakeovima govori kao o „kompletno ženskim“, postoji jedna ključna uloga koja pripada muškarcima – uloga antagoniste. (Iz nekog razloga, muškarci i režiraju sve ove filmove.) „Oceanovih 8“ ima protivnika u Claudeu Beckeru (Richard Armitage), zgodnom dileru umjetnina koji uvlači Debbie u prevaru (i vezu) a onda se okreće protiv nje.
Koliko god ovi filmovi oslobađaju žene od starih holivudskih očekivanja, oni im nameću druga. Žene moraju da budu dostojne divljenja. Tako nešto se nije očekivalo od likova Billiea Murrayja ili Dangerfielda kojima su se divili zbog potpune posvećenosti da vrijeđaju.
Za žene taj zahtjev se često manifestuje kroz tipično žensko ponašanje – lijepo ponašanje i lijep izgled. U „Life of the Party“ McCartney odlazi na tretman uljepšavanja; u „Oceanovih“ žene oblače haljine kako bi prošetale stepenicama Meta.
Ali kako novitet bude prolazio, ovim filmovima će se suditi ne po njihovoj politici već po zaslugama. Muškarci u „Oceanovih 11“ su mogli da urade nešto što žene u „Oceanovih“ nisu: da glume u dobrom filmu. Organizacija Debbine navodno briljantne pljačke je toliko loša a jedno jedino pravilo koje je postavila, da nema muškaraca u ekipi, bez problema se zaobilazi na vrhuncu filma kada glumac iz franšize povuče glavni potez.
Poruka Hollywoodu: Kada se žene žale da ne dobijaju iste uloge kao i muškarci, one ne misle bukvalno.
(TBT, NYT)
