Početkom jula, nekoliko sati poslije smrti utjecajnog američkog filozofa Stanleyja Cavella, vodeće novine i magazini objavili su nekrologe koji naglašavaju eklekticizam njegovog djela. Times, na primjer, piše da je Cavell „pronalazio zanimljive ideje ne samo u radovima velikih mislilaca iz prošlosti, već i u holivudskim romantičnim komedijama“. Washington post ga naziva „nekadašnjim jazz pijanistom koji je muziku zamijenio filozofijom, ali je zadržao interesiranje za umjetnost, baveći se screwball komedijom, Shakespearovim dramama i poslijeratnom ‘novom muzikom’ u potrazi za filozofskim idejama.“
Opseg Cavellovih interesiranja je zaista bio širok. On je filozofiju – impuls da se pronađe smisao ljudskog iskustva – razumio kao raznoliku i demokratsku aktivnost, koja se ne može ograničiti samo na univerzitet i koja prirodno teži širenju na sve aspekte kulture kroz koju učimo da, kako on to formulira, „neometano mislimo o stvarima o kojima ljudska bića ne mogu da ne misle“. Ovaj pristup ga je načinio jednim od najčitanijih i najvoljenijih mislilaca svoga doba.
Ono što nedostaje u ovim nekrolozima je centralni značaj pitanja koje se provlači kroz skoro sve što je Cavell napisao tokom svoje 50-godišnje karijere: šta znači biti građanin Sjedinjenih Američkih Država – šta podrazumijeva ovaj status zasnovan istovremeno na svetosti principa slobode i pravde, ali i na genocidu izvršenom nad domorodačkim zajednicama i prihvatanju ropstva. Taj dio našeg naslijeđa nas posramljuje od osnivanja Amerike do danas, kada trpimo katastrofalne posljedice vladavine Trumpove administracije.
Cavell je veći dio svoje karijere proveo na odsjeku za filozofiju na Harvardu i razlikovao se od svih drugih profesionalnih filozofa. Nije se čvrsto držao nijedne tradicije, ni škole mišljenja, nije se ograničavao na samo jednu oblast filozofije, niti se filozofskim pitanjima bavio na već oprobane načine. Umjesto toga, pomagao je svojim čitateljicama i studenticama – uključujući i nas tri – da zamisle šta bi mogla da znači misao „ono što je najdublja istina u vašem srcu, istina je za sve ljude“ – iz Emersonovog eseja „Samodovoljnost“. Cavellova zamisao nije se sastojala u tome da je sve ono što je istina za vas objektivno i potpuno istinito, već da je obraćanje pažnje na ono što je za vas bitno neophodan uvjet za ozbiljno mišljenje kao takvo.
On je ovu zamisao sprovodio i u sopstvenim filozofskim istraživanjima, iako je znao da je filozofirati na ovaj način samo po sebi riskantno. Može se ispostaviti da reflektiranje o sopstvenim interesiranjima nije ništa drugo do ono što Emerson naziva „hirom“ – ili nešto još gore od toga.
Cavell svojim čitaocima nikada nije nalagao šta treba da misle – to je bio pedagoški stav, ključan za njegov način bavljenja filozofijom. Smatrao je da je za uspjeh demokratije neophodno učiniti mišljenje privlačnim. Sopstvenim primjerom je pokazivao šta znači misliti svojom glavom i ohrabrivao svoje čitaoce da otkriju i razviju sopstvene senzibilitete: po njemu, ovo je bio preduvjet za razvoj one vrste individualnosti neophodne za demokratsko blagostanje.
Također, on je tumačio američku demokratiju kao zahtjevan ideal, koji u svom najboljem izdanju uzima oblik razgovora u kojem učesnici jedan drugom predstavljaju mogućnosti građanstva. Ova preokupacija predstavlja nit koja povezuje njegove diskusije o međusobno tako različitim figurama kao što su Wittgenstein, Katharine Houghton Hepburn, Platon, Thoreau, Frank Capra, Kierkegaard, Samuel Beckett, Lady Macbeth i John Stewart Mill, i eklektičnom skupu tema kao što su filozofski skepticizam, moć ljudskog glasa, naš odnos prema prirodi i ono što je nazivao ontologijom filma.
Ova preokupacija se razvija na različite načine u mnoštvu Cavellovih knjiga, uključujući i one o filmovima iz „zlatnog doba“ Hollywouda, poput knjige Potrage za srećom, kao i one koje se bave djelom Ludwiga Wittgensteina i J. L. Austina, uključujući i Cavellovu prvu zbirku eseja Moramo li misliti ono što kažemo?. Mnogi oduševljeni čitaoci Cavella bili su toliko opčinjeni njegovim jedinstvenim rasponom interesiranja da su ih i sami usvojili. Međutim, Cavellov cilj je bio da njegovi čitaoci primijete stvari koje sami prepoznaju kao zanimljive, a zatim razviju načine da misle o njima i kroz njih. Ovo bavljenje stvarima koje nas zanimaju Cavell je video kao našu dužnost, ljudsku i građansku, bez obzira na to koju od nesavršenih država na svijetu nazivamo svojom.
Cavell je vjerovao da demokratija cvjeta samo onda kada svaka osoba u njenom djelokurugu posjeduje slobodu i resurse da prihvati, razvije i izrazi svoje ukuse i aspiracije, kao i da iskaže poštovanje prema ukusima i aspiracijama (koji zaslužuju poštovanje) svojih sugrađana, i tako ostane otvorena za mogućnost novih verzija sebe same. Iznad svega, Cavell nas je podsticao da mjerimo uspjehe svojih vlada njihovom sposobnošću da podrže ovakvu viziju ljudskog blagostanja, koju je nazivao „moralnim perfekcionizmom“, pod kojim nije podrazumijevao potragu za savršenim konačnim stanjem, već kontinuiranu posvećenost mogućnosti blagostanja demokratske zajednice.
Cavell je vjerovao ne samo u to da funkcionalna demokratija mora promovirati vrijednosti slobode i jednakosti, već i da ona to mora činiti zato da bi stvorila uvjete u kojima možemo koristiti riječi kako bismo osmislili svoje živote. Njegovo cjeloživotno interesiranje za Wittgensteina „Filozofska istraživanja“, u velikoj je mjeri zasnovano na činjenici da nam ovaj filozof skreće pažnju na to da naše baratanje riječima zavisi od naše spremnosti da prepoznamo značaj sličnosti između konteksta u kojima ih koristimo. Trebalo bi da uvidimo da korištenje jezika nije samo suho intelektualni poduhvat, i da naša sposobnost da govorimo sa autoritetom zavisi od vještine beskonačnog projektovanja naših koncepata u nove kontekste.
Ovo je poenta čuvenog pasusa iz eseja „Dostupnost Wittgensteinove nove kasnije filozofije“, u kojem Cavell kaže da je naš zajednički život u jeziku zasnovan na tome što „dijelimo puteve interesiranja i osjećanja, načina reagovanja, smisao za humor, za značaj, za ispunjenost, za ono što je skandalozno, za to šta je slično čemu drugom, za to šta je prijekor a šta opraštanje, za to kada iskaz predstavlja tvrdnju, kada zahtjev, a kada objašnjenje – cijeli vrtlog postojanja koji Wittgensteina naziva ‘oblikom života’.“
Iako svako od nas učestvuje u stvarima koje Cavell spominje u ovom pasusu, svaki put kada mislimo ili govorimo mi se neizbježno vraćamo na sopstveni sud o tome šta je značajno. Birajući određene riječi koje koristimo u ovoj ili onoj situaciji mi zapravo iznosimo tvrdnje o tome šta je kada prikladno reći. Cavell naglašava da ova lekcija ima i svoje političke posljedice: ona implicira da je mišljenje aktivnost koju ne možemo prebaciti na nekog drugog. Bez materijalnih i političkih uslova koji podstiču pojedince da izraze sopstveno mišljenje o onome što je značajno u opasnosti smo da se srozamo na nivo nemisleće rulje koju Heideger naziva „das Man“, i u stanje koje predstavlja smrt demokratskog razgovora, a koje Emerson, Amerikanac zaokupljen slabošću i nesavršenošću američke vjere u „genija“ svakog pojedinca, naziva „pukim konformizmom“.
Uviđanje prirode ove opasnosti od ključnog je značaja u vremenu poput našeg kada se javnost na dnevnoj bazi suočava sa besramnim lažima i povicima o „lažnim vijestima“ od strane Donalda Trumpa i njegove zlokobne kamarile. Poenta ovih propagandističkih izmišljotina je pokušaj da nas pretvore u nemisleće krdo, da unište sposobnost nezavisnog mišljenja koja je žila kucavica demokratije. Protivotrov za ovaj toksin je stvaranje društvenih uvjeta koji će svakom građaninu omogućiti da učestvuje i istraje u sokratskom zadatku – tako uporno naglašavanom u Cavellovom djelu – kontinuiranog upoznavanja sebe, prepoznavanja puteva osjećanja i mišljenja o onome što mu je bitno i – ovo je presudno – testiranja ovih senzibiliteta u javnom suočavanju sa senziblitetima naših sugrađana.
Izazovi ovog poduhvata prevazilaze prosto nalaženje retoričkih i materijalnih resursa kojima bi se mogla odstraniti obmana. Biti učesnik u dovoljno dobrom demokratskom polisu predstavlja kontinuirani projekat koji zahtijeva da svoje uporne i stalno razvijajuće ukuse i interesovanja uzmemo za ozbiljno i da neprekidno radimo na stvaranju sve šireg društvenog i jezičkog prostora u kojem će svaka osoba koja dospije na naše obale, ili na naše granice, imati slobodu da traga za sopstvenom srećom.
/Autorice su bivše studentkice Stanleyja Cavella i profesorice filozofije: Nancy Bauer na Tuftsu, Alice crary na Oxfordu, a Sandra Laugier na Univerzitetu u Parizu 1 Panthéon-Sorbonne/
(TBT, NYT, Autori Nancy Bauer, Alice Crary, Sandra Laugier)