„Bob Dylan je rekao da se neće vratiti na scenu ako ga odmah ne vidim“, prisjetila se Françoise Hardy. Tog 24. maja 1966, na svoj 25. rođendan, Dylan je imao prvi koncert u Parizu i najviše od svega je želio da se upozna sa tada 22-godišnjom francuskom pjevačicom kojoj je posvetio pesmu ali je nikad nije sreo.
„Otišla sam i on je pristao da izađe na scenu“, rekla je ona. Nekoliko mjeseci kasnije, dok je bila u Londonu, Françoise je zaludjela Micka Jaggera, Keitha Richardsa, Georgea Harrisona, Paula McCartnyja, Jonha Lennona i Briana Jonesa. Ova stidljiva ljepotica i talentirana francuska kantautorica koja je pjevala na francuskom, engleskom, italijanskom i njemačkom, opčinila je mnoge savremenike – i to čini već 60 godina.
Hardyjeva je sada objavila memoare The Despair of Monkeys and Other Trifles (Očaj majmuna i druge tričarije) i objavila novi album Personne d’Autre (Niko drugi). To je pjevačicin 28. album i prvi poslije šest godina pauze tokom koje se teško razboljela. Saznala je da ima rak limfnih žlijezda 2004, zdravlje joj je propadalo i 2006. je pala u komu iz koje su se ljekari bojali da se nikada neće izvući.
Uprkos takvim šansama, umjetnica se vratila i povratila svoj senzualno adolescentski glas i ljubav prema pisanju.
Françoise Hardy je 1968. imala 24 godine i bila je na prvom mjestu francuskih i britanskih pop lista sa pjesmom “It Hurts to Say Goodbye” koju je napisao Serge Gainsbourg. Od tada je francusko nacionalno blago, poznata po androgenoj silueti, svedenoj eleganciji, melanholičnim pjesmama, duhovitosti i inteligenciji.
U svojim memoarima, pjevačica se prisjeća kako je bilo postati slavan sa 17 i šest decenija biti francuska ikona. Knjiga je surovo iskrena priča o uspjesima i neuspjesima.
Rođena 1944. u Parizu, Hardyjeva je bila kćerka mlade žene iz radničke klase i njenog starijeg i bogatog ljubavnika, oženjenog muškarca koji je u poznim godinama otkrio da je gej.
Sa 16 godina dobila je gitaru za uspjeh u školi i počela da piše pjesme. Godinu dana kasnije, poslije časova sviranja i nekoliko audicija, izdavačka kuća Vogue joj je ponudila ugovor. Uzbudljive šezdesete, koje je provela u Parizu i Londonu, uradile su sve ostalo.
Françoise je oduševila i publiku i kritiku. Glumila je u filmovima uključujući “Grand prix” Johna Frankenheimera iz 1966. “Više sam, ipak, voljela muziku od filma”, kaže. “Muzika i šansone vam dozvoljavaju da zavirite duboko u sebe i to kako se osjećate, dok je film igranje uloge, lika koji može da bude potpuno suprotan od vas.”
Sada guta knjige i druži se sa provokativnim piscem Michelom Houellebecqom. “Ono što odvaja pisca od velikog pisca jeste originalnost i stil, a Houellebecq ima oba”, rekla je ona.
Voli pisce koji mogu ogoliti sve a da ne izgube smisao za humor. U svojim memoarima, piše o majčinoj eutanaziji, sestrinoj šizofreniji i ocu koga je ubio njegov mladi ljubavnik.
“Pisanje mi je uvijek bilo način da duboko zaronim u sebe”, kaže Françoise Hardy.
(TBT, NYT)
