Piše: Nejra Latić Hulusić, thebosniatimes.ba
Pa, mazgo, konju, kriminalče, gnjido! Smrade! Sram da te bude ko god da si! Šta god da si, jer ljudsko biće nisi! Ko je i u kakvom protokolu odobrio i kako i zašto da tabuti Srebreničana budu prevezeni u kamionu sa printom peleta na ceradi?! Peleta. Ogrjeva! Je li moguće da u državi ne postoji drugi kamion za iznajmiti? Je li moguće da se neko nije mogu potruditi da zamjeni ceradu iz nekog budžeta ako već neko nije mogao da posudi svoju neku na dan! Je li moguće da je nekome bio posao da organizuje kamion i da je taj neko kosti žrtava genocida strpao pod ceradu sa peletom i brojem za narudžbe!
Ostalo mi je još toliko nade u ovaj svijet da se nadam iz petnih žila da je neko poklonio kamion. Takvom insanu, ako postoji, aminam za svako dobro na oba svijeta. Ali, kako se može desiti da je taj veliki tabut koji kruži zemljom neko otpremio zalijepivši komad tapete preko broja telefona za narudžbe peleta ?! Nije se moglo skupiti crkavice iz budžeta nekog da se sašije velika zastava ove nesretne zemlje? Jeste li mogli posuditi onu sa Huma kojom se inatite? Da ste nazvali navijače kakvog poštenog fudbalskog kluba ili reprezentacije, ja vam garantujem da bi vam momci sašili jednu od svog novca dovoljno veliku da pokrije kamion.
Da ste se sjetili pa upitali, naše žene bi ga isheklale od svojih uplakanih trepavica pa pokrili tabut!
I ne. Nismo svi krivi. Ne možemo svi biti zaduženi za prevoz tabuta. Istina, neko se trebao sjetiti, a evo sjetite se sada, da smo čemu ljudi dženazu bismo prenijeli na rukama od Viskog do Srebrenice. Ostalo nas je toliko da napravimo lanac i sa ruke na ruku ih spustimo u Potočarima. Nisu oni više teški. U tabutima je ostala samo pokoja koščica. Jedna majka je jedne godine samo vrh kažiprsta sina ukopala.
Je li moguće da od tolikih udruženja, organizacionih odbora, cirkusa i protokola kojima sam svjedočila, neko nije mogao zadužiti jednu osobu da osmisli preseljenje kostiju do Potočara kako dolikuje? Moguće je. Zato što se bave slanjem pozivnica na dženazu, sazivanjem i dočekivanjem povorke orangutana koji onda bez ikakve mjere i stida kreče satima u mikrofon pred ukop dok hude majke u nesvijest ne popadaju. Dženaza od Visokog do Srebrenice se vozi bez protokola, a svaki maloumnik sa budžeta sa sobom voda cijeli kordon protokolista i savjetnika koji se brinu da im glave stanu u hlad na dženazi, da ne izgube papir sa govorom od pola sata i na kraju, da smisli gdje će janjetinu putem do Sarajeva pojesti.
Ne prosipam ovu žuč zato što sumnjam da je tako, nego zato što sam nekom nesrećom to gledala svojim očima nekoliko puta.
I, ne! Nije nam savjetovano od Boga da ovakvu sramotu krijemo. Znam da vas ima koji će kazati da od tuge i suza nismo smjeli vidjeti pelet na ceradi. Ali, dosta je više! Naučili smo mi i kroz suze gledati! Nije sramota nas koji to vidimo, nego na vas koji to odobravate! Ne dam, ne može i neće bajka o jedinstvu naroda i pokrivanju tuđih sramota biti vaš argument za svaku kritiku vašeg bezobrazluka. Nismo izdajice Bosne i Hercegovine mi koji vam govorimo da je car go! Da je na ceradi pelet! Izdajice su vam ti mutavi uhljebi koji su dopustili da se ovakve stvari dešavaju svaki dan.
Niste se sjetili sve ove godine da dženazu provedete kako treba, ne zato što nemate oči, nego zato što nemate savjest. Zato što vam to nije važno. Zato što vam Jul dođe taman pred izbore.
Zato što vozate ove svete kosti od nemila do nedraga i ložite ovim svetim kostima predizborne kampanje kao peletom. To vama očito dođe isto. Ove kosti su vama postale pelet i zato ste ga i ostavili na kamionu.
(TBT)
