Zagonetke prava čovjekā
Deklaracija o pravima čovjeka potkraj osamnaestog stoljeća bila je prekretnica u povijesti. To je značilo ni manje ni više nego da od tada Čovjek, a ne Božja zapovijed ili povijesni običaji, treba biti izvor Zakona. Neovisno o povlasticama koje je povijest dala određenim društvenim slojevima ili određenim nacijama, Deklaracija je naznačila čovjekovu emancipaciju od svakog tutorstva i obznanila da je sada punoljetan.
Osim toga postojala je još jedna implikacija koje su sastavljači Deklaracije bili samo napola svjesni. Proglašenje ljudskih prava zamišljeno je i kao prijeko potrebna zaštita u novom dobu u kojem pojedinci više nisu vezani uz staleže u kojima su se rodili ili sigurni u svoju jednakost pred Bogom kao kršćani. Drugim riječima, u novome sekulariziranom i emancipiranom društvu ljudi više nisu bili sigurni u ona društvena i ljudska prava koja su do tada bila izvan političkog poretka i koja nisu jamčili vlada i ustav nego društvene, duhovne i vjerske sile. Stoga je u cijelome devetnaestom stoljeću vladala suglasnost da se treba pozvati na ljudska prava kad god je pojedincima potrebna zaštita od nove suverenosti države i nove samovolje društva.
Budući da su prava čovjeka proglašena “neotuđivima”, nesvodivima na druga prava ili zakone i neizvedivima iz njih, nije se za njihovu uspostavu pozivalo na neki autoritet; njihov izvor kao i njihov krajnji cilj bio je sam Čovjek. Osim toga držalo se da nije potreban nikakav poseban zakon za njihovu zaštitu jer se smatralo da na njima počivaju svi zakoni. Čovjek je postao jedini suveren u pitanjima zakona kao što je narod proglašen jedinim suverenom u pitanjima vladavine. Suverenost naroda (različita od suverenosti vladara) nije proglašena po milosti Božjoj, nego u ime Čovjeka, pa se činilo posve prirodnim da “neotuđiva” prava čovjeka nađu svoje jamstvo i postanu neotuđiv dio prava naroda na suverenu samoupravu.
Drugim riječima, čovjek je postao potpuno emancipirano, potpuno izolirano biće koje dostojanstvo nosi u sebi i ne poziva se na neki viši, obuhvatan poredak – tek kako bi se opet utopio u narod kao njegov pripadnik. Paradoks sadržan u proglašenju neotuđivih ljudskih prava od početka je bio u tome što je ono računalo s “apstraktnim” ljudskim bićem koje, čini se, nigdje ne postoji, jer čak i divljaci žive u nekoj vrsti društvenog poretka. Ako neka plemenska ili druga “zaostala” zajednica ne uživa ljudska prava, to je očito zato što kao cjelina još nije došla do tog stupnja civilizacije, stupnja narodne i nacionalne suverenosti, nego je tlače strani ili domaći despoti. Tako je cijelo pitanje ljudskih prava bilo brzo i zamršeno izmiješano s pitanjem nacionalne emancipacije; činilo se da ih može osigurati jedino emancipirana suverenost naroda, vlastitog naroda. Kako je čovječanstvo od vremena Francuske revolucije bilo zamišljeno kao slika obitelji nacija, postupno je postalo očito da je slika čovjeka narod, a ne pojedinac.
Puna implikacija tog poistovjećivanja pravā čovjeka s pravima narodā u europskom sustavu nacionalnih država izišla je na vidjelo tek kada se iznenada pojavio sve veći broj ljudi i naroda čija su osnovna prava bila toliko malo zaštićena uobičajenim funkcioniranjem nacionalnih država usred Europe kao da su u srcu Afrike. Uostalom, prava čovjeka bila su definirana kao “neotuđiva” jer su trebala biti neovisna o svim vladama; no ispostavilo se da u trenutku kada ljudi nemaju svoju vladu i kada moraju spasti na svoja minimalna prava, nema više nikakva autoriteta da ih zaštiti i nijedna ih institucija nije voljna jamčiti. Ili kada je, kao u slučaju manjina, jedno međunarodno tijelo bespravno prisvojilo nevladinu ovlast, njegov je neuspjeh bio očit i prije no što su se njegove mjere potpuno provele; ne samo što su se vlade manje ili više otvoreno suprotstavile tom zadiranju u svoju suverenost nego i same dotične nacionalnosti nisu priznale nenacionalno jamstvo, bile su nepovjerljive prema svemu što nije bila jasna podrška njihovim “nacionalnim” (nasuprot samo “jezičnim, vjerskim i etničkim”) pravima i radije su, poput Nijemaca ili Mađara, bile za zaštitu “nacionalne” matične zemlje ili, poput Židova, za neku vrstu međuteritorijalne solidarnosti.
Kao i manjine, ljudi bez državljanstva bili su uvjereni da je gubitak državljanskih prava jednak gubitku ljudskih prava, da prvo neizbježno povlači drugo. Što su više bili isključeni iz prava u bilo kojem obliku, to su više težili reintegraciji u nacionalnu zajednicu, u vlastitu nacionalnu zajednicu. Ruski izbjeglice bili su samo prvi koji su inzistirali na svojoj nacionalnosti i žestoko se branili od pokušaja da ih se trpa u isti koš s drugim ljudima bez državljanstva. Nakon njih je svaka skupina izbjeglica ili raseljenih osoba razvila vatrenu, žestoku grupnu svijest i odlučno zahtijevala prava kao – i samo kao – Poljaci, Židovi, Nijemci itd.
Još gore bilo je to što su sva društva osnovana radi zaštite pravā čovjeka, sve pokušaje da se dođe do nekoga novog zakona o ljudskim pravima, potpomagale marginalne figure – nekolicina stručnjaka za međunarodno pravo bez političkog iskustva ili profesionalnih filantropa podržanih nesigurnim osjećajima profesionalnih idealista. Grupe koje su osnovali, deklaracije koje su izdavali, bile su jezikom i kompozicijom neobično slične onima društava za sprečavanje okrutnosti prema životinjama. Nije ih mogao ozbiljno shvatiti nijedan državnik, nijedna iole važnija politička figura; i nijedna liberalna ili radikalna stranka u Evropi nije smatrala potrebnim ugraditi u svoj program neku novu deklaraciju o ljudskim pravima. Ni prije ni poslije Drugoga svjetskog rata same se žrtve nisu nikada pozvale na ta temeljna prava, koja su im tako očito bila zanijekana u mnogim pokušajima izlaska iz labirinta s bodljikavom žicom u koji su ih gurnuli događaji. Naprotiv, žrtve su dijelile s tadašnjim silama prezir i ravnodušnost prema svakom pokušaju marginalnih društava da u bilo kakvom elementarnom ili općem smislu primijene ljudska prava.
Razlog neuspjeha svih odgovornih osoba da na nesreću sve većeg broja ljudi prisiljenih živjeti izvan obuhvata svakoga opipljivog zakona odgovore proglašavanjem nekoga novog zakona o pravima svakako nije bila loša namjera. Prava čovjeka, koja su kao nov temelj za civilizirana društva svečano proklamirale Francuska i Američka revolucija, nikada prije nisu bila praktično političko pitanje. Tokom devetnaestog stoljeća pozivalo se na ta prava prilično površno, da bi se pojedince obranilo od sve veće moći države ili da bi se ublažila nova društvena nesigurnost izazvana industrijskom revolucijom. Tada je značenje ljudskih prava dobilo novu konotaciju: postala su standardna parola zaštitnika neprivilegiranih, neka vrsta dodatnog zakona, pravo iznimke potrebno za one koji nisu imali ništa bolje na što bi se oslonili.
Razlog zašto je politička misao devetnaestog stoljeća tretirala koncept ljudskih prava kao svojevrsno pastorče i zašto nijedna liberalna ili radikalna stranka u dvadesetom stoljeću, čak i kada je nastala žurna potreba za provedbom ljudskih prava, nije smatrala da ih valja uključiti u svoj program čini se očitim: građanska prava – to jest različita prava građana u raznim zemljama – trebala su utjeloviti i u obliku opipljivih zakona formulirati vječna prava čovjeka, a ona su imala biti neovisna o državljanstvu i nacionalnoj pripadnosti. Sva ljudska bića bila su građani neke vrste političke zajednice; ako zakoni njihove zemlje ne ispunjavaju zahtjeve pravā čovjeka, od njih se očekuje da ih izmijene putem zakonodavstva u demokratskim zemljama ili revolucionarnom akcijom u despocijama.
Pokazalo se da su prava čovjeka, navodno neotuđiva, zapravo neprovediva – čak i u zemljama čiji se ustavi na njima temelje – kad god su se pojavili ljudi koji više nisu bili državljani nijedne suverene države. Toj već dovoljno uznemirujućoj činjenici treba dodati zbrku koju su stvorili mnogo noviji pokušaji sastavljanja neke nove povelje ljudskih prava, koji su pokazali kako, čini se, nitko ne može ni s kakvom sigurnošću odrediti što su zapravo ta opća ljudska prava za razliku od prava građana. Premda se, reklo bi se, svi slažu kako je nevolja tih ljudi upravo u tome što su izgubili prava čovjeka, čini se kako nitko ne zna koja su to prava izgubili kada su izgubili ta ljudska prava.
Prvi gubitak koji su pretrpjeli obespravljeni bio je gubitak njihovih domova, a to je značilo gubitak cijeloga društvenog tkiva u kojem su rođeni i u kojem su za sebe stvorili posebno mjesto u svijetu. Nije ta nesreća nešto dotad neviđeno; u dugome povijesnom pamćenju prisilne migracije pojedinaca ili cijelih skupina ljudi iz političkih ili ekonomskih razloga doimaju se poput svakodnevnih pojava. Nije gubitak doma ono što povijest ne pamti, nego nemogućnost nalaženja novog. Iznenada više nije bilo mjesta na svijetu kamo bi migranti mogli otići bez najstrožih ograničenja, zemlje u kojoj bi bili asimilirani, teritorija gdje bi mogli zasnovati novu vlastitu zajednicu. Nadalje, to nije imalo gotovo nikakve veze s bilo kakvim materijalnim problemom prenapučenosti; nije to bio problem prostora, nego političke organizacije. Nitko nije bio svjestan da je čovječanstvo, koje se tako dugo doživljavalo kao obitelj nacija, došlo do stupnja na kojem je svatko tko je bio izbačen iz jedne od tih čvrsto organiziranih zatvorenih zajednica bio potpuno izbačen iz obitelji nacija.
Drugi gubitak koji su pretrpjeli obespravljeni bio je gubitak zaštite vlade, a to nije značilo gubitak pravnog statusa samo u vlastitoj zemlji, nego u svim zemljama. Recipročni ugovori i međunarodni sporazumi ispleli su mrežu oko zemaljske kugle koja državljaninu svake zemlje omogućuje nositi sa sobom svoj pravni status bez obzira na to kamo ide (tako, primjerice, zbog Nirnberških zakona njemački državljanin pod nacističkim režimom ne može u inozemstvu sklopiti mješovit brak). Ipak, svatko tko u tu mrežu više nije uhvaćen, bit će potpuno izvan granica legalnosti (tako su tijekom prošlog rata ljudi bez državljanstva uvijek bili u slabijem položaju nego stranci iz neprijateljske nacije, koje su njihove vlade i dalje neizravno štitile putem međunarodnih sporazuma).
Gubitak zaštite vlade sam po sebi nije bez presedana više nego gubitak doma. Civilizirane su zemlje doista nudile pravo azila onima koje su njihove vlade progonile iz političkih razloga, i premda ta praksa nikada nije službeno uvrštena ni u koji ustav, dobro je funkcionirala tijekom devetnaestog stoljeća i čak u našem stoljeću. Nevolja je nastala kada se pokazalo da je tih novih kategorija progonjenih previše da bi se s njima moglo postupati prema jednome neslužbenom običaju namijenjenom za iznimne slučajeve. Osim toga većina se i nije mogla kvalificirati za pravo na azil, koje je implicitno pretpostavljalo politička ili vjerska uvjerenja koja u zemlji izbjeglištva nisu stavljena izvan zakona. Novi izbjeglice nisu bili proganjani zbog onoga što su učinili ili mislili, nego zbog onoga što su nepromjenjivo bili – rođeni u pogrešnoj rasi ili pogrešnoj klasi ili unovačeni od pogrešne vlade (kao u slučaju španjolske republikanske vojske).
Što je obespravljenih ljudi bilo više, veća je postajala kušnja da se obrati manje pažnje djelima vlada koje su proganjale nego statusu progonjenih. A prva upadljiva činjenica bila je da ti ljudi, premda proganjani pod nekim političkim izgovorom, nisu više – kao u slučaju proganjanih u povijesti – bili odgovornost i slika srama za progonitelje; da ih se više nije smatralo aktivnim neprijateljima, a to nisu ni pretendirali biti (nekoliko tisuća sovjetskih građana koji su dobrovoljno napustili sovjetsku Rusiju nakon Drugoga svjetskog rata i našli azil u demokratskim zemljama naudili su ugledu Sovjetskog Saveza više nego milijuni izbjeglica u dvadesetima koji su pripadali pogrešnoj klasi), nego da su bili i pokazali se tek kao ljudska bića čija je upravo nevinost – sa svakoga gledišta, a osobito s gledišta vlade koja ih proganja – njihova najveća nesreća. Nevinost, u smislu potpune odsutnosti odgovornosti, bila je znak njihove obespravljenosti kao što je bila i pečat gubitka njihova političkog statusa.
Stoga se potrebe za učvršćivanjem ljudskih prava samo naizgled dotiču sudbine autentičnoga političkog izbjeglice. Politički izbjeglice, kojih je nužno malo, u mnogim zemljama još uvijek uživaju pravo azila i to pravo na neformalan način djeluje kao istinska zamjena za nacionalni zakon.
Jedan od iznenađujućih aspekata našeg iskustva s ljudima bez državljanstva koji imaju pravnu korist od počinjenja kaznenog djela jest to što je, čini se, lakše uskratiti zakonitost potpuno nedužnoj osobi nego nekome tko je počinio prekršaj. Slavna dosjetka Anatolea Francea: “Ako me optuže da sam ukrao kule Notre Damea, mogu samo pobjeći iz zemlje”, poprimila je užasnu realnost. Pravnici su toliko naviknuti o zakonu misliti u smislu kazne, koja nas zapravo uvijek lišava izvjesnih prava, da im je možda još teže nego laicima priznati da lišavanje zakonitosti, to jest svih prava, više nema veze s određenim kaznenim djelima.
Ta situacija ilustrira mnoge nedoumice svojstvene konceptu ljudskih prava. Bez obzira na to kako su nekada bila definirana (kao život, sloboda i potraga za srećom, prema američkoj formuli, ili kao jednakost pred zakonom, sloboda, zaštita imovine i nacionalna suverenost prema francuskoj); bez obzira na to kako pokušavali popraviti dvosmislenu formulaciju poput potrage za srećom ili zastarjelu poput neograničenog prava na vlasništvo; stvarna situacija onih koje je dvadeseto stoljeće istjeralo s područja zakona pokazuje da su to prava građana čiji gubitak nužno ne donosi apsolutnu obespravljenost. Vojnik je u ratu lišen prava na život, kriminalac prava na slobodu, svi građani u izvanrednim okolnostima prava na potragu za srećom, ali nitko ne bi nikada tvrdio da je u ijednom od tih slučajeva posrijedi gubitak ljudskih prava. Ta se prava, s druge strane, mogu dati (premda teško i uživati) čak i pod uvjetima temeljne obespravljenosti.
Ne sastoji se nesreća obespravljenih u tome što su lišeni života, slobode i potrage za srećom ili pak jednakosti pred zakonom i slobode mišljenja – formule koje su trebale riješiti probleme unutar danih zajednica – nego u tome što više ne pripadaju baš nijednoj zajednici. Nije njihova nevolja to što nisu jednaki pred zakonom, nego to što za njih nema nikakva zakona; nije u tome što su potlačeni, nego u tome što ih čak nitko ne želi tlačiti. Tek u posljednjem stadiju prilično dugog procesa ugroženo je njihovo pravo na život; životi im mogu biti u opasnosti jedino ako ostanu potpuno “suvišni”, ako se ne može naći nitko tko ih “potražuje”. Čak su i nacisti počeli istrebljivanje Židova tako što su im prvo oduzeli svaki pravni status (status građana drugog reda) i odsjekli ih od svijeta živih tjerajući ih u geta i koncentracijske logore; a prije nego što su pustili u pogon plinske komore pomno su ispitali teren i na svoje zadovoljstvo ustanovili da te ljude neće tražiti nijedna zemlja. Poanta je to što je stanje potpune obespravljenosti bilo stvoreno prije nego što je osporeno pravo na život.
To čak do razine ironije vrijedi i za pravo na slobodu, za koje se katkada smatra da je sama bit ljudskih prava. Nesporno je da oni koji su izvan granica zakona mogu imati veću slobodu kretanja nego zakonito zatvoren kriminalac ili da uživaju veću slobodu mišljenja u internacijskim logorima demokratskih zemalja nego što bi je imali u bilo kojemu običnom despotizmu, da totalitarnu zemlju ne spominjemo.4 Ali ni fizička sigurnost – da ih hrani neka državna ili privatna socijalna agencija – ni sloboda mišljenja ni najmanje ne mijenjaju njihov temeljni položaj obespravljenosti. Životi im se produljuju zahvaljujući milosrđu, a ne pravu jer ne postoji zakon koji bi nacije mogao prisiliti da ih hrane; sloboda kretanja, ako je uopće imaju, ne daje im pravo naseljavanja koje čak i kriminalac u zatvoru ima kao nešto samorazumljivo; a njihova je sloboda mišljenja sloboda lude jer ništa što oni misle ionako nema nikakvu važnost.
Te su posljednje tačke ključne. Fundamentalno lišavanje ljudskih prava očituje se ponajprije lišavanjem mjesta u svijetu koje čini da mišljenja budu značajna, a djelovanja učinkovita. U opasnosti je nešto mnogo temeljnije od slobode i pravde, koje su prava građana, kada se pripadnost zajednici u kojoj smo rođeni više ne smatra samorazumljivom, a nepripadnost pitanjem izbora, ili kada je čovjek stavljen u situaciju u kojoj način na koji ga drugi tretiraju, osim ako počini kazneno djelo, ne ovisi o tome što čini ili ne čini. Ta krajnost, i ništa drugo, situacija je u kojoj se nalaze ljudi lišeni ljudskih prava. Oni nisu lišeni prava na slobodu, nego prava na djelovanje; ne prava na to da misle što god žele, nego prava na mišljenje. U nekim slučajevima povlastice, u većini nepravde, stvari povoljne i nepovoljne, dodjeljuju im se slučajno, bez ikakve veze s onim što čine, što su činili ili mogu činiti.
Postali smo svjesni postojanja prava na imanje pravā (a to znači na život u okviru u kojem se čovjeka sudi prema njegovim djelima i uvjerenjima) i prava na pripadanje nekoj vrsti organizirane zajednice tek kada su se pojavili milijuni ljudi koji su ta prava izgubili i nisu ih mogli ponovno steći zbog nove globalne političke situacije. Problem je u tome što ta nesreća nije nastala ni zbog kakva pomanjkanja civiliziranosti, zbog natražnosti ili puke tiranije, nego, naprotiv, u tome što se nije mogla popraviti zato što na svijetu ne postoji više nijedna “necivilizirana” točka, zato što smo, sviđalo nam se to ili ne, doista počeli živjeti u Jednom svijetu. Gubitak doma i političkog statusa mogao je postati isto što i potpuno protjerivanje iz čovječanstva tek s potpuno organiziranim čovječanstvom. […]
(TBT, Nacional)