Odbor za pomilovanja i uvjetne kazne Alabame je mjesto gde ljudi preuzimaju odgovornost za svoje zločine i izražavaju kajanje. Svega nekoliko metara dalje niz ulicu nalazi se drugačiji centar za rehabilitaciju zemlje koja nije poštovala iste standarde.
Nedavno otvoreni Nacionalni memorijal za mir i pravdu, koji se prostire na dva i po hektara, zahtijeva suočavanje sa zločinima o kojima se u Americi rijetko priča: linčovanjima hiljada crnaca tokom decenija rasističkog terora.
U centru je prolaz sa 800 čeličnih stubova koji vise sa krova, a na svakom je ime okruga i ljudi koji su tamo linčovani, većina je spomenuta po imenu a mnogi su i “nepoznati”. Stubovi su u početku u liniji oka, ali kako se pod postepeno spušta, do kraja hodnika vise iznad, tako da se nađete u položaju posmatrača linčovanja.
Neka linčovanja su opisana u zvaničnim bilješkama: Parks Banks, linčovan u Mississippiju 1922. jer je imao fotografiju bjelkinje; Kaleb Grady, obješen u Kentuckyju 1894. jer je “hodao iza žene svog bijelog poslodavca”, Merry Turner, koja je zbog protivljenja linčovanju svog supruga, obješena naglavačke, spaljena i potom rasporena, a njeno nerođeno dijete je palo na zemlju.
“Samo treba da vidite imena svih ovih ljudi”, kaže Brin Stevenson, osnivač “Inicijative za jednaku pravdu”, organizacije koja je podigla memorijal. Stevenson i manja grupa njegovih kolega godinama su u arhivima i okružnim bibliotekama tragali za podacima o linčovanjima. Napravili su katalog od gotovo 4.400.
Inspirisan Memorijalom Holokausta u Berlinu i Muzejom aparthejda u Johanesburgu, Stevenson je procijenio da je memorijal najmoćniji način da se opiše veličina krvoprolića. U okviru spomenika su i duplikati svakog stuba koji će biti poslati u okruge gdje su linčovanja organizovana. Ljudi iz tih okruga mogu da ih traže – a mnogi i jesu – ali moraju dokazati da su se lokalno potrudili da se “suoče sa rasnom i ekonomskom nepravdom”.
Za Stevensona, čiji su pradeda i prababa bili robovi u Virginiji, planovi za memorijal i muzej potiču poslije decenija provedenih u sudnicama Alabame gdje je iz prve ruke vidio kako pravosuđe sa izrazitom surovošću ili nezainteresiranošću tretira Afroamerikance.
Stevenson je pisao o “pravednoj milosti”, vjerovanju da onima koji su počinili zločin treba pružiti šansu da se iskupe. Za to uvjerenje borio se tokom cijele karijere u ime svojih klijenata i vjeruje da se ono može primijeniti i na bijelu Ameriku čiju brutalnost memorijal čuva.
“Vjerujem da svakog od nas ne definira najgora stvar koju smo uradili. Vjerujem da je to tačno za sve”, rekao je on.
Ali, dodaje, historija se mora priznati i moramo se suočiti sa svojim destruktivnim naslijeđem.
Ne govorim o američkoj historiji kako bih kaznio Ameriku. Želim osloboditi Ameriku i mislim da je za nas kao organizaciju važno to da uradimo, da stvorimo identitet koji je koliko je god moguće udaljen od kažnjavanja”, rekao je on.
Nekoliko blokova dalje, u zgradi koja je nekada bila tržnica robova u Montgomerryju, nalazi se Muzej naslijeđa, partner memorijalu.
To nije konvencionalan muzej. Možda se najbolje može opisati kao prezentacija argumenata, podržana izvještajima iz prve ruke i savremenim dokumentima, da sistem ropstva nije okončan već da je napredovao.
Među svjedočenjima je i ono Anthonyja Raya Hintona koji je 28 godina proveo čekajući izvršenje smrtne kazne u Alabami jer ga je potpuno bjelačka porota pogrešno osudila za dva ubistva.
Hinton iz prve ruke zna koliko tvrdoglava pravda može biti, ali je iskren: da su se ljudi samo predali, on bi bio mrtav.
“Odbijam vjerovati da nema nade jer sam ja proizvod onoga što se može dogoditi ako se borite. Ako se mi ne borimo, ko će se onda boriti?”
(TBT, The New York Times)