SREBRENICA 20
Slavna novinarka Christiane Amanpour
osvrnula se u četvrtak u velikom tekstu objavljenom na CNN-u
na genocid u Srebrenici.
FOTO: Amanpur (CNN)
Slavna novinarka Christiane Amanpour
osvrnula se u četvrtak u velikom tekstu objavljenom na CNN-u
na genocid u Srebrenici. Amanpour nas u priču uvodi s generalom Rupertom
Smithom, inače zapovjednikom Zaštitnih snaga UN-a u Bosni, koji je u proljeće
1995. godine počeo upozoravati kako će bosanski Srbi ubrzo početi s pokušajem
da vrati kontrolu nad zonama koje su Ujedinjeni narodi proglasili ‘sigurnima’.
Skoro pa niko generala Smitha nije doživljavao ozbiljno.
Ali, njegova su se upozorenja počela
ostvarivati, a 11. juli 1995. godine zauvijek će ostati upamćen. Zbog masakra
u Srebrenici. “Nakon godina ravnodušnosti, svijet više nije mogao okretati
glavu”, piše slavna novinarka. Srebrenica je bila najgori zočin na
europskom tlu još od Drugog svjetskog rata, a brojevi su, čak i do danas,
zapanjujući.
Više od sedam hiljada muškaraca i dječaka
zaklano je iz jednostavnog razloga – jer su bili muslimani. Tokom rata, biti
će ubijeno oko 100 hiljada muslimana, u sklopu kampanje etničkog čišćenja,
pojašnjava. Ratko Mladić, vojni vođa bosanskih Srba, neposredno prije masakra,
viđen je kako se smije sa svojim vojnicima, te dijeleći slatkiše civilima
poručio da se ne brinu. Amanpour priznaje kako je to jedna od najjezivijih
videosnimki koje je vidjela u životu.
Pokolj hiljada ljudi, genocid u srcu Europe,
trebao je kako bi američke i europske vlade ozbiljno shvatile ultimatum
Slobodana Miloševića, srpskog vođe koji je bosanske Srbe koristio kao vlastiti
smrtonosni instrument. Konačan okidač bio je minobacački napad na sarajevsku
tržnicu mjesec dana kasnije. Dvije je sedmice trebalo da NATO bombardira srpske
položaje. Clintonova administracije zadužila je pokojnog doplomata Richarda
Holbrookea da sukobljene strane dovede u Dayton i dogovore mir, koji je na
snazi do danas.
Najbolje i najgore od čovječanstva
Amanpour, koja je izvještavala o ratu,
napominje kako je taj rat promijenio sve. “Vidjela sam najbolje i najgore
od čovječanstva”, piše. Najgori prizori bili su oni u kojima bosanski
Srbi, naoružani i potpomognuti Miloševićem, kolju civile – žene, starce, malu
djecu. Amanpour i dalje podsjeća kako to nije bio rat dviju vojski, već namjerni pokolj civila. “Cilj bosanskih Srba bio je terorizirati i ubijati
te etnički očistiti civile sa teritorija na kojem su željeli izgraditi sviju
etnički čistu državu. Čak su imali snove i o pridruživanju Srbiji”, sjeća
se.
Omjer snaga bio je potpuno neravnopravan.
Smješteni na planinama koje okružuju Sarajevo, snajperima i granatama su gađali
muslimansko stanovništvo Sarajeva, Srebrenice i ostalih opkoljenih gradova.
Ništa im nije bilo sveto – opskrba hljebom, vodom, bolnice, škole, ceste. Svi su
bili mete. “Bilo je teško, Sarajevo – taj etnički mješovit, sofisticiran i
liberalan grad samo je deset godina ranije bio domaćin Zimskim Olimpijskim
igrama”, piše.
Amanpour se sjeća stadiona na kojima su se
osvajale zlatne medalje, a taj je stadion te 1995. godine bio groblje. Umjesto muzike koja je pratila Olimpijske igre, tada su se mogli čuti samo hici iz
minobacača i snajpera. Ali, napominje Amanpour, rat iz nekih donosi i ono
najbolje.
Najbolje je izvukao iz onih koji su
preživjeli, koji su se držali vjerovanja da će se moći vratiti starom životu u
multikulturnom gradu kada sve završi, koji su zadržali dostojanstvo, ljudskost
i nadu. “Bila je privilegija i velika lekcija svjedočiti herojskoj borbi i
svijetu ispričati ovu priču”, kaže Amanpour.
Prava objektivnost
U vrijeme rata u Bosni Amanpour je bila
mlada novinarka i tamo je, kaže, pronašla svoj glas. “Kao osoba koju su
učili vrijednostima slobode, demokracije, ljudskih prava, vjerske i etničke
toleracije – vidjeti sve to umotano u smrtnu prijetnju u Bosni – Sarajevu,
Srebrenici i svim ostalim selima – bilo je oblikujuće. Odlučila sam da ću
napraviti ono što mogu. Boriti se – svojim riječima, slikama, na ogromnoj
platformi”, piše.
Naglašava kako je borba značila jasan
pogled – znati što je vidjela i izvještavati o istini o tome što se oko nje
događalo. “Kristalno sam vidjela zlatno novinarsko pravilo: objektivnost.
Tada sam shvatila da objektivnost znači svim stranama pošteno suditi, ali to ne
znači prema svim se stranama ponašati jednako”, kaže Amanpour.
Objektivnost, ističe, ne znači
izjednačavati žrtvu i agresora, pripisivanje lažne moralne ekvivalencije.
“Ali, to je ono što naše Vlade pokušavaju učiniti”, dodaje.
Konfrontacijski trenutak
Godinu dana prije Srebrenice, sjeća se,
prisustvovala je konferenciji za novinare predsjednika Billa Clintona, koji je
istaknuo kako je velik posao Amerika radi po pitanju humanitarne pomoći.
“Okrenuo mi se želudac”, kaže Amanpour koja je Clintona upitala zašto
se ne suprostave ‘srpskom ratnom stroju’, te nije li ga strah da će postaviti
vrlo opasan presedan.
To je pitanje Clintona prilično naljutilo.
Taj je susret, sjeća se Amanpour, odjeknuo cijelim svijetom. “Bilo je to
ozbiljno i dramatično pitanje zašto svijet nešto ne neparavi kako bi se
zaustavio genocid”, zaključuje.
(The Bosnia Times)