Piše: Paul Mason, thebosniatimes.ba
„Njemački koncentracioni logor“, piše na tabli u Majdaneku: to je nezvanični znak postavljen na prikolicu parkiranu ispred ulaza. On poručuje posjetiocima da su u tom logoru na obodu poljskog grada Lublina Nijemci ubijali Jevreje, Poljake, Bjeloruse, Ukrajince i Ruse. „Nije moj posao da objašnjavam šta tu piše“, kaže naš vodič i okreće glavu na drugu stranu. Sve što piše na tabli je istina. Ali govorenje cijele istine o Holokaustu je danas u Poljskoj kriminalno djelo.
Tablu su postavili aktivisti da bi podržali zakon koji je desničarska poljska vlada donijela u januaru 2018. godine. Po tom zakonu nije dozvoljeno reći da su „poljska država ili poljski narod“ učestvovali u Holokaustu. Prekršioci mogu biti osuđeni na tri godine zatvora. Usvajanje zakona izazvalo je veliko diplomatsko negodovanje Izraela i Sjedinjenih Država i uplašilo jevrejsku zajednicu u Poljskoj koju čini 20.000 ljudi.
Zašto? Zato što je činjenica, brižljivo dokumentovana novim istraživanjima tokom posljednjih 10 godina, da su neki Poljaci hrabro branili Jevreje za vrijeme Holokausta, ali da su ih drugi ubijali, denuncirali ili se pridruživali lovu na njih koji su organizovali nacisti. Za vladajuću stranku Zakon i pravda, koja nastoji da izgradi crno-bijeli nacionalistički narativ o Poljskoj kao žrtvi, to je – pretjerivanje.
U svojoj knjizi Lov na Jevreje / Hunt for the Jews Jan Grabowski je izveo sljedeću računicu: od 286 Jevreja koji su ubijeni u jednom okrugu, 115 je ubila poljska „Plava policija“, 98 su ubili Nijemci po dojavi lokalnih stanovnika, a samo sedmoro je ubila njemačka policija bez ikakve pomoći sa strane. Preostalih 59 su ubijeni u nepoznatim okolnostima. U opširnijoj studiji objavljenoj prošlog mjeseca tim Grabowskog je zaključio da su dvije tećine Jevreja koji su potražili utočište kod Poljaka nejevreja stradali.
Konstanty Gebers, ugledni jevrejski novinar i veteran pokreta Solidarnost, demonstrativno je prekršio novi zakon prvog dana po njegovom stupanju na snagu. Nije bio optužen iako je telefonom pozvao mnoge javne tužioce i obavijestio ih o svom zločinu. Na osnovu brojeva koje navodi Grabowski, Gebers je izveo zaključak da su Poljaci tokom Drugog svjetskog rata ubili i denuncirali između 62 i 200 hiljada Jevreja. Po njegovom mišljenju, novi zakon je politički signal koji je vladajuća partija uputila svojim glasačima sa ekstremne desnice; cilj je, kaže on neuvijeno, da se „zabiberi ješama“. „Stranka Zakon i pravda zavisi od svojih fašističkih birača kojih ima oko 8 odsto“, kaže on. „Fašisti su glasali za tu stranku zato što ona polako ali sigurno sprovodi ono što oni žele. Ako bi vlasti povukle taj zakon – ‘ako bi kapitulirale pod jevrejskim pritiskom’ – ode podrška i stranka ne bi mogla da osvoji većinu.“
Svađa oko zakona je pogodovala biznisu poljske otvoreno antisemitske ekstremne desnice. Na kiosku na lublinskoj željezničkoj stanici, gdje svake godine pristižu hiljade Jevreja iz inostranstva da posjete muzej u Majdaneku, prodaju se mnogi antisemitski i ekstremno desni magazini, sa Gazetom Warszawom u prvom redu. „Historija po Jevrejima“, glasi udarni naslov na njenoj naslovnici, a nešto manjim slovima poljski premijer se prokazuje kao izraelski agent. Sve to na naslovnoj strani. Među koricama je reprint stranice Wikipedie o porodici Rothschild; svuda su posijane negativne priče o Jevrejima.
U magazinu Polska Niepodległa, historičari koji su dokumentovali ulogu poljskih nejevreja u Holokaustu nazvani su „fantastima“. Novi zakon se opravdava kao preventivni udar na navodne planove Jevreja da otmu poljsku imovinu. „Tokom prvih 25 godina poslije pada komunizma antisemitizam je bio u sporom ali postojanom opadanju. U posljednjih 10 godina primjetan je sistematski porast klasičnih antisemitskih stavova“, kaže Gebert.
Po Centru za istraživanje predrasuda, u proteklih 10 godina postotak Poljaka koji vjeruju da Jevreji kidnapuju kršćansku djecu porastao je sa 11 na 25 odsto, a onih koji vjeruju da Jevreji „žele da zavladaju svijetom“ ima 43 odsto. Oko 56 odsto ispitanika se složilo s tvrdnjom da „Jevreji žele da dobiju kompenzaciju od Poljaka za ono što su im zapravo uradili Nijemci“.
Preživjeli logoraši u Poljskoj imaju utisak da se poslije decenija napredovanja smjer obrnuo. Sreo sam Mariana Turskog u poljskom muzeju posvećenom životu Jevreja u Varšavi, u čijem osnivanju je i sam učestvovao. „U Aušvicu je bilo tako hladno, minus 20 ili 25 stepeni“, sjeća se Turski. „Isjekao sam vreću od cementa da bih napravio potkošulju, ali me je jedan esesovac vidio i gotovo na smrt premlatio“. Upire prstom u mene dok oživljava taj trenutak od prije 75 godina i kaže: „Du hast Deutsches Vermögen gestholen“ – ukrao si njemačku imovinu.
Gospodin Turski koji je preživjelo geto u Lođu, Aušvic i marševe smrti do Buhenvalda i Terezijenštata sada ima 91 godinu; kaže da razumije zašto poljske vlasti žele da razjasne njemačku odgovornost za logore smrti, ali žali zbog atmosfere koju je taj zakon stvorio. „Pitam se da li je novi zakon smišljen tako da izazove antisemitizam. Jer upravo to je uradio. Ne zato što je sam zakon opasan, već zbog onoga što se oko njega događa – on doprinosi buđenju demona, čudovišta: to uznemirava“. On vjeruje da će zakon odvratiti istraživače od proučavanja događaja u Poljskoj za vrijeme Holokausta, jer neće željeti da sebi unište karijeru.
Kad sam upitao Turskog šta bi poručio mladim Poljacima, prisjetio se zakona protiv Jevreja koje su nacisti donijeli 1933: po tim zakonima Jevreji nisu smjeli da sjede na nekim klupama u parku ni da plivaju u nekim jezerima. „Mogli biste pomisliti – to je neprijatno. U redu, ne možete da plivate na nekim mjestima, pa šta? U Berlinu ima mnogo mjesta za plivanje. Ne možeš da sjediš na ovoj klupi, ali ima drugih na kojima možeš. Tako su se žrtve, počinioci i posmatrači navikavali na novo stanje. A to je vodilo u geto, koncentracioni logor, logor smrti… Aušvic nije pao s neba. Ljudi su se na njega navikavali i postajali ravnodušni. Zato je poruka: ne vičite ‘nikada više’. Razmislite šta je uzrok svemu tome. Kako se to dogodilo. I spriječite ga u začetku“.
***
Tokom posjete logoru Majdanek začudio sam se što on, po modernim standardima, izgleda prilično neindustrijski iako je služio za ubijanje u industrijskim razmjerama. Postoje samo dvije dobro očuvane gasne komore: ona u kojoj se koristio Ciklon B je veličine željezničkog vagona i na zidovima se još vide plave fleke od hemikalija; ona u kojoj se koristio ugljen monoksid nije veća od prosječne dnevne sobe. Stotine Jevreja su istovremeno satjerivani u te niske prostorije da bi bili ubijeni gasom. Kada su željeli da pobiju hiljade ljudi, nacisti bi ih prosto otjerali do jarka i otvorili vatru: 3. novembra 1943, poslije ustanka u obližnjem logoru Sobibor, u Majdaneku je ubijeno 18.000 ljudi.
Majdanek je bio mjesto za surovost „jedan na jednoga“. Počinioci su decenijama pripremani govorom mržnje, medijskim rasizmom i slabim zakonskim zabranama. Jevreji su tu, iz zabave, na smrt šutirani; korišteni kao bokserski džakovi; surovo premlaćivani zbog najmanjeg prestupa. Pravilni redovi baraka, ogromna zbirka cipela i sjajne peći u krematorijumu su spomenici koji nam pomažu da zamislimo atmosferu mržnje u tom logoru.
Da bismo razumjeli odakle je potekla ta atmosfera dovoljno je da doživimo sitne mržnje, stereotipe i narative kojih je danas puna poljska štampa, a koji drugog prikazuju kao suštinski drugačijeg i tuđeg. „Prije mjesec dana sam se strašno uplašila“, kaže Marysia Swietlik, ljevičarska aktivistkinja. „Prvi put sam bila sretna što u školi koju pohađaju moja djeca postoji obezbjeđenje. [Novi zakon] je bio jasan signal ekstremnoj desnici: da je to još jedna tema o kojoj se može otvoreno govoriti. Već su otvoreno govorili protiv imigranata, a sada mogu i protiv cionizma“.
Zahvaljujući diplomatskom pritisku Sjedinjenih Država, kaže Swietlik, vladajuća stranka je pokušala da postepeno potisne tu temu. Međutim, dodaje ona, „prilično strahujem od izbora jer će ti ljudi sigurno opet voditi ksenofobičnu kampanju. To je jedina stvar koja zaista radi za njih“. Naspram takvog stanja poljska ljevica je slaba. Ona može da organizuje velike proteste u vezi sa abortusom ili ustavnom reformom, ali cijeli spektar partija ljevice koje su se za izbore 2015. okupile u Ujedinjenu ljevicu, nije uspio da osvoji nijedno poslaničko mjesto. Savez demokratske levice, nekad komunistički, danas je pao na oko 7 odsto.
Zakon i pravda je, naprotiv, najuspješnija desna nacionalistička stranka u Evropi. Prema istraživanjima javnog mnijenja, podržava je više od 40 odsto građana, što nije samo posljedica ekonomskog rasta: prihod radničkih porodica se povećao zahvaljujući sistemu galantne podrške za djecu. Ipak, ona stalno ulijeće u sukobe – sa ženama oko abortusa, sa Angelom Merkel oko raspodjele sirijskih izbjeglica, sa Evropskom unijom oko nezavisnosti sudstva, a sada i sa jevrejskim stanovništvom oko uloge Poljaka u Holokaustu.
Svi pripadnici jevrejske zajednice u Varšavi s kojima sam razgovarao isticali su da najveća opasnost od zvaničnog rasizma i nacionalizma prijeti muslimanima, migrantima i Romima. „Svake nedjelje čujemo da je neko od njih napadnut“, kaže Swietlik i dodaje: „Svi islamofobični narativi izgrađeni su na starim antisemitskim – isti izrazi, isti stereotipi koji su ukorijenjeni u poljskoj i evropskoj kulturi. Antisemitizmu je urađen veliki fejslifting“.
(TBT, New Statesman)
