Piše: Tim Colebatch, thebosniatimes.ba
Koja zemlja ima najsnažniju ekonomiju na svijetu: Kina ili SAD? Niko vam neće zamjeriti ako nemate spreman odgovor. Kada pitate eksperte, jedni tvrde da Kina već jeste broj jedan i da je pretekla Sjedinjene Države još 2014. Drugi odgovaraju da to nije tačno, da Amerika i dalje ima ogromnu prednost i da će je Kina sustići tek 2030. ili kasnije.
Jedan od takvih eksperata je strateg i analitičar Alan Dupont. U članku koji je objavio u časopisu Australian, kao vrijedan doprinos debati o Kini, udaljio se od svog polja ekspertize i iznio tvrdnju da je ideja o Kini kao najvećoj ekonomiji na svijetu zabluda i proizvod „kineskog mitotvorstva“. Dupont piše: „U istraživanju koje je prošle godine sproveo istraživački centar Pew Research Center, većina ispitanika u 7 od 10 obuhvaćenih evropskih zemalja, kao i dvije trećine Australaca potvrdili su da vjeruju da Kina već jeste vodeća svjetska ekonomija. Zapravo, istina je da Kina i dalje zaostaje za SAD-om po većini ključnih ekonomskih indikatora i da ima drugu najveću ekonomiju na svijetu (14.000 milijardi dolara), poslije američke (20.400 milijardi dolara), kao što pokazuju podaci Međunarodnog monetarnog fonda.“
Dupont, savjetnik australske koalicione vlade, spada među uvažene stručnjake i njegov članak sadrži brojna korisna zapažanja. Ali on nije ekonomista. Njegov nesretni obiter dictum pogrešno prikazuje tvrdnje MMF-a i ekonomsku stvarnost, što je veliki propust u ponuđenoj strateškoj analizi.
Srećom, rezultati spomenute ankete pokazuju da je procjena većine Australaca i Evropljana ispravna: osim ako BDP nije još manje pouzdano mjerilo nego što većina kritičara tvrdi, Kina jeste prva ekonomija svijeta.
Uprkos tome i dalje čitamo članke koji najavljuju da će Kina prestići SAD za desetak godina. Ako pametni i inače dobro informirani ljudi kao što je Alan Dupont ne shvataju kako se porede obimi različitih ekonomija, onda vjerovatno i mnogim čitaocima treba objašnjenje zašto dobijamo dvije sasvim različite verzije iste priče.
***
Uzmimo za primjer dvije zemlje. Dat ćemo im imena Australija i Indonezija.
MMF prognozira da će ukupna produkcija dobara i usluga u Australiji – ono što nazivamo bruto domaćim proizvodom (BDP) – iznositi 1,87 hiljada milijardi australijskih dolara. S druge strane Timorskog mora, MMF očekuje da Indonezija proizvede dobra i usluge u vrijednosti od 14.776 biliona rupija. Kako ćemo uporediti te dvije brojke?
Postoji jednostavan način: možemo da pogledamo kursne liste i pretvorimo gornje iznose u istu valutu. Tako obično rade Dupont i ljudi sa finansijskih tržišta. U nekim slučajevima takav način poređenja je koristan i u nekim zemljama ga rado primjenjuju. MMF publikuje svoje podatke u tom obliku, ali ih rijetko koristi u sopstvenim analizama.
Australski dolar je precijenjen. Iako je danas kurs znatno niži nego prije pet godina, Australija je i dalje najskuplja zemlja za život u proširenoj grupi G20, jedina u kojoj dobra i usluge često koštaju više nego u SAD-u. Indonezija je, s druge strane, tek nedavno uspjela povratiti kreditni status kod agencija za rejting. Takođe, rupija nije popularna valuta. Turisti se vjerovatno sjećaju da se za 1 australski dolar dobija 10.000 rupija.
Otuda slijedi da ako za poređenje dvije ekonomije koristimo samo kurseve valuta, onda je australska ekonomija veća i snažnija. MMF procjenjuje da će australski BDP ove godine iznositi 1.500, a indonezijski, prema važećem kursu, 1.075 milijardi dolara.
Šta nam to govori? Ako ste izvoznik iz drugog dijela svijeta, to znači da je Australija veće tržište, u smislu potencijalnog obima prodaje izražene u globalnoj valuti. Ako radite u finansijskom sektoru, to je koristan podatak za mjerenje dugovanja koja se moraju otplaćivati i servisirati u globalnoj valuti. U transakcijama koje uključuju devizne operacije kurs je korisno mjerilo. Ali to nije mjera učinka jedne ekonomije. To je mjera koja pored produkcije uključuje i cijene.
Pretpostavimo da želite otići u kino u Australiji. Cijene variraju, naravno, ali kartu ćete vjerovatno platiti oko 20 dolara. Ako isti film pogledate u Indoneziji u tipičnom indonezijskom tržnom centru, karta će koštati oko 3 dolara, svakako ne više od 5. U pitanju je isti film, a ni kina se mnogo ne razlikuju. Najveća razlika je, zapravo, u cijeni.
Ako se u poređenju BDP-a dvije zemlje čvrsto držimo kurseva, to bi trebalo da znači da za kino-kartu u Australiju dobijate četiri puta više nego što dobijate u Indoneziji. To je besmislica. Mjerenje na osnovu valutnih kurseva liči na dvoranu krivih ogledala na kojima možete biti visoki i mršavi ili niski i debeli – zavisno od toga kako tržišta u datom trenutku rangiraju vašu valutu.
Zato su ekonomisti izumili pouzdaniji metod mjerenja: prvo moramo ispitati cijene određenog skupa roba i usluga u svakoj od zemalja koje se porede, a onda upotrebiti te podatke kao referentnu tačku za utvrđivanje relativnih veličina svake od ekonomija. Britansko-australijski ekonomista Colin Clark je to prvi pokušao još 1940, ali tek u posljednjoj generaciji ekonomista taj metod je šire prihvaćen.
To je paritet kupovne moći (ili PPP). U pitanju je gruba mjera koja zahtijeva donošenje sudova o relativnom kvalitetu dobara i usluga. Ali i to je neuporedivo bolje od mjerenja prostom konverzijom valuta. Na taj način se ne mjeri samo koliko dolara ste potrošili, već i šta ste za potrošene dolare dobili.
I to je mjera koju MMF koristi u svojim analizama. Evo spiska 20 najvećih ekonomija mjereno metodom pariteta kupovne moći i 20 najvećih ekonomija na osnovu valutnih kurseva:
20 najvećih ekonomija svijeta (prema podacima MMF-a)
Nepobitna je činjenica da u nekim zemljama za 100 dolara dobijate znatno više nego u nekim drugim, kao i da ste, u najvećem broju slučajeva, za 100 dolara prije 20 godina mogli kupiti znatno više nego danas. Nije moguće porediti obim proizvodnje roba i usluga u različitim zemljama ili u različitim periodima, a da ne uzmete u obzir i razlike u cijenama.
Sadašnje referentne tačke utvrđene su u okviru Međunarodnog programa poređenja 2014. godine. U pitanju je projekt detaljnog globalnog pregleda nivoa cijena za sve zemlje svijeta koji su pokrenule Ujedinjene nacije, a koji sprovodi Svjetska banka. Australija je imala važnu ulogu u širenju metodologije pariteta kupovne moći sa zapadnih zemalja na ostatak svijeta. Bivši šef Australske statističke službe Ian Castles bio je među inicijatorima, jedan od njegovih nasljednika, Dennis Trewin, predsjedavao je projektom od 2005. do 2008, a visoki službenik Australske statističke službe Paul McCarthy imao je ključnu ulogu u posljednjem krugu.
Kao što tabela pokazuje, zapadne zemlje imaju nešto viši BDP kada se ovaj izrazi u stvarnoj (PPP), a ne u nominalnoj vrijednosti (na osnovu kursa); izuzetak je Australija. Velike razlike se javljaju kod zemalja u razvoju. Brazilski BDP je u ovakvom prikazu za polovinu veći, kineski je gotovo udvostručen, ruski BDP je veći dva i po puta, indonezijski tri puta, a indijski gotovo tri i po puta u odnosu na vrijednost dobijenu nominalnom metodom.
Zamislite da na raspolaganju imate 1.000 dolara. U Kini ćete za taj novac dobiti robe i usluge za koje biste u Americi morali platiti 1.790 dolara. U Indoneziji za isti iznos možete kupiti robe i usluge koje po američkim cijenama vrijede skoro 3.250, a u Indiji čak 3.650 dolara. U Americi za 1.000 dolara dobijate tačno 1.000 dolara, a u Australiji korpu roba i usluga za koje biste u Americi platili 875 dolara.
Ovo je stvarni, a ne nominalni svijet. Mjerilo vrijednosti je kupovna moć, a ne kursna lista. Takvim mjerenjem se uvažava činjenicu da najveći dio novca trošimo za kupovinu usluga, a većina usluga se ne kupuje na globalnim, već na lokalnom tržištu.
Poređenje Australije i Indonezije daje veoma različite slike zavisno od toga da li baratamo stvarnim ili nominalnim iznosima. Stvarna indonezijska ekonomija je znatno veća od australijske: MMF prognozira da će za pet godina biti čak tri puta veća – što nas ne iznenađuje, jer Indonezija ima deset puta više stanovnika.
Slične rezultate daje i poređenje Kine i Amerike. Američka ekonomija je nominalno 44 posto veća od kineske. Ali prema stvarnoj vrijednosti, procjenjuje MMF, kineska ekonomija je već 24 posto veća od američke, a očekuje se da će za pet godina biti 50 posto veća. Produžimo li tu projekciju do 2030, kao što je učinjeno u prošlogodišnjoj analizi australijskog ministarstva vanjskih poslova, možemo očekivati da kineska ekonomija bude i dvostruko veća od američke.
Projekcije BDP-a do 2030.
Prema ovom scenariju, Indija bi mogla preteći SAD 2030. i tako postati druga najveća ekonomija, a sa daljim rastom broja stanovnika, dok se broj stanovnika u Kini smanjuje, počela bi da pristiže i Kinu. Ali moguće je da ulazimo u dug period u kojem će kineska ekonomija biti ne samo najveća, već i dominanta – to jest, najveća sa veoma velikom prednošću u odnosu na prvog konkurenta.
Vojni eksperti kao što je Dupont uvjeravaju nas da će SAD ostati najveća svjetska vojna sila – bar zasad. Ali ako su izložene prognoze tačne, onda će se kineska ekonomska superiornost vremenom pretočiti i u vojnu superiornosti. Ona će i prije toga postati dominantna vojna sila u našem dijelu svijeta, ako to već nije, dok će američka vojna moć i dalje biti rasuta širom planete.
Implikacije su ozbiljne. Ako Kina može porinuti brod ili proizvesti raketu po znatno nižoj cijeni nego SAD, onda poređenje relativne ekonomske moći ove dvije zemlje na osnovu kurseva valuta navodi na suštinski pogrešne zaključke. (Zato je Kina, suprotno Dupontovim tvrdnjama o širenju PPP „mitova“, godinama insistirala da Svjetska banka nastavi da koristi stara mjerila zasnovana na valutnim kursevima. Kinezi su se držali Deng Sjaopingovog savjeta da „treba sačuvati hladnu glavu i ne isticati se previše“.)
Kakvu vrstu uprave bi Kina pokušala da nametne ukoliko njena dominacija u regionu postane nesporna, čak i za SAD?
***
Ovdje treba naglasiti da podaci MMF-a i projekcije ministarstva vanjskih poslova podrazumijevaju da su kineski podaci o BDP-u ispravni i da u doglednoj budućnosti Kina neće doživjeti ekonomski brodolom.
Rekao bih da nijedna od tih pretpostavki nije utemeljena na činjenicama. Već sam pisao o svom skepticizmu prema kineskim podacima o BDP-u, o čemu su govorili i drugi autori. Ti podaci su bili i ostali u funkciji političke propagande. Na to upućuju historijski podaci koje je Kina dostavila MMF-u, a prema kojima je 1980. godine, približno u vrijeme kada su reforme inicirane, Kina bila druga najsiromašnija zemlja na svijetu, siromašnija od Mozambika (u kojem je tada bjesnio građanski rat). Ako vjerujete kineskim podacima, onda je tadašnja Kina – nuklearna sila sa ogromnom vojskom, zemlja sa velikim gradskim centrima i vrijednim ljudima, tehnološki gotovo samodovoljna – bila siromašnija od Bangladeša ili Malija i gotovo upola siromašnija od Indije (koja je tada bila veoma siromašna). Da li neko vjeruje u to?
Ali pravo pitanje glasi: kakvu sliku nam ti podaci daju? Prema podacima MMF-a, stvarni kineski BDP je sada nešto veći od globalnog prosjeka, u istom razredu sa Brazilom, Meksikom, Iranom i Tajlandom. Možda nisam najbolje obaviješten, ali ne sjećam se da sam čuo mnogo glasova koji tvrde da Kina ne pripada toj grupi. Njen stvarni stvarni BDP je vjerovatno nešto niži od prikazanog, ali ne mnogo.
Također, malo je vjerovatno da će Kina uspjeti da izbjegne probleme koje će donijeti veliko zaduživanje u posljednjoj deceniji bez ozbiljnog posustajanja ekonomije. Australija se suočava sa sličnim prijetnjama, ali rizici u Kini su mnogo veći. Napravljen je znatno veći dug za znatno kraće vrijeme – a novac je distribuiran na osnovu političkog utjecaja, a ne vjerovatnoće da bude vraćen. Kina nije imuna na ekonomske zakone. Kampanja kineskog predsednika o smanjenju zaduženosti na svim nivoima ekonomije je pokrenuta prekasno.
***
Po mom mišljenju, utvrđivanje kakva bi trebalo da bude naša politika prema Kini je najvažnije pitanje sa kojim se Australija danas suočava – zapravo, to je najvažnije pitanje za Australiju u čitavom mom životu.
Problem nije samo u nagađanju šta bi Kina mogla uraditi pod sadašnjim rukovodstvom, već i šta bi mogla postati i šta bi mogla učiniti pod budućim generacijama rukovodilaca odgajanih na doktrini da partija treba upravljati svim oblastima života, da je samo interes Kine važan, a ako joj se male zemlje nađu na putu, treba ih natjerati na poslušnost.
Ne želimo da nam Kina bude neprijatelj, iako se čini da ona to želi – doduše zasad su to samo sitnice koje su više neprijatnost nego prijetnja. Ne tvrdim da sam ekspert za Kinu i rado čitam one koji to jesu, kao što su to stručnjaci iz Instituta Lauvi, Foruma za istočnu Aziju, Australskog nacionalnog univerziteta i Instituta za stratešku politiku.
Veoma je važno da pri donošenju odluka koristimo ispravne podatke, a ne svoje fantazije.
Prije 50 godina australski BDP je iznosio nešto manje od 30 milijardi australskih dolara. Danas iznosi oko 1.800 milijardi. Da li to znači da danas živimo 60 puta bolje nego onda? To je logika koju koriste Dupont i ostali kada porede zemlje i njihov BDP metodom prostih valutnih konverzija.
U ekonomskim mjerenjima cijene su važne. Kina je kontrolirala kurs svoje valute, ograničila rast plata i cijena i prikazivala se kao zemlja sa niskim dohotkom dok je sazrijevala u tehnološki razvijenu zemlju višeg srednjeg dohotka. To se ne smije potcijeniti. Ne smijemo potcijeniti snagu njene ekonomije, jer ona je sada ekonomski najmoćnija zemlja na svijetu.
(TBT, Inside Story)