Nikita Zaharov je vođa navijača fudbalskog tima u ovom prostranom, sporom provincijskom gradu, ali je svjestan njegovog mjesta u širem nogometnom svijetu.
“Ne možemo se baš pohvaliti uspjehom u nogometu”, kaže on uz žaljenje. Tim “Baltika” igra u drugoj ruskoj ligi. Tokom svoje 64-godišnje historije osvojio je titulu jednom – 1995, “zlatna godina”, uzvikuje Zaharov – i završio je drugi 1959. i 1961.
Njihova najveća pobjeda međutim nije toliko na terenu koliko sa terenom. U nerazvijenoj, močvarnoj oblasti grada ove godine podignut je ogroman, blistavi stadion vrijedan 280 miliona dolara, jedan od šest koje je Rusija izgradila za Svjetski kup.
Novi stadioni čak i po standardima Svjetskog kupa djeluju nesrazmjerno u odnosu na malu publiku koju privlače lokalni timovi poput “Baltike”, koji će stadion koristiti poslije šampionata.
Njihova izgradnja, sa kumulativnom cijenom od 11 milijardi dolara uz prateću infrastrukturu, pokazuje koliko je ovaj sport, uz rudarski i naftni biznis, važan za način na koji Kremlj i ultrabogati finansijeri, poznati ko oligarsi, sarađuju.
Stadioni za Svjetski kup postali su način da se nagrade dobro povezani biznismeni, kaže Ilija Šumno, zamjenik direktora antikorupcijske grupe Transparency international.
“Autoritarni režimi obožavaju sportske mega projekte”, kaže. “Ogromne sume novca se daju iz budžeta. To su i hljeb i igre.”
Unosni sporazum u Kalinjingradu, ruskoj enklavi između Litvanije i Poljske, dat je kompaniji Arasa Agalarova, jednog od najbogatijih ljudi u Rusiji.
Stadion u Kalinjingradu je jedan od onih koji su otišli u gradove čiji fudbalski klubovi nisu u A ligi. Na primjer, stadion sa 45.000 mjesta je izgrađen u Saransku, gradu od 297.00 stanovnika.
Stadioni se dizajnom oslanjaju na lokalnu kulturu. U Kalinjingradu i Sankt Peterburgu, koji su lučki gradovi, stadioni podsjećaju na brodove.
Stanovnici Kalinjingrada ne znaju baš šta da rade sa stadionom poslije Svjetskog kupa.
Na stadionu sa 35.000 mjesta igrat će se četiri utakmice u junu a potom će “Baltika”, koja je prošle godine u prosjeku privlačila oko 4.000 gledalaca, preuzeti teren. Njihove utakmice su bile nevažni događaji, ako je suditi po snimcima, sa gledaocima koji grickaju sjemenke i gledaju kako njihovi nogometaši obučeni u plavo i bijelo igraju i, nažalost, često gube.
“Ovdje nema toliko mnogo ljubitelja nogometa”, rekao je Vadim Čali, profesor filozofije na Kalinjingradskom univerzitetu i stručnjak za Imanuela Kanta koji je rođen u ovom gradu u vrijeme kada je bio pod njemačkom upravom i zvao se Kenigzberg.
Stadion bi, kaže Čali, zbunio filozofa koji je pisao o potrebi da se znanje izdvoji iz svijeta oko nas.
“Ideja postizanja višeg cilja korišćenjem obogaćivanja kao motiva potpuno je suprotna Kantovom učenju”, kaže Čali aludirajući na državne benefite stadiona za Svjetski kup mimo sporta, poput poboljšavanja ruskog imidža u inostranstvu. “On je uvijek smatrao da je moral najviši cilj i ništa drugo.”
Pa ipak, ljubitelji nogometa su zadovoljni. Poslije mršavih godina za tim “Baltika”, osjećaju da se plima mijenja.
“Zaista sam veoma sretan”, rekao je Zaharov. “Nismo ga izgradili, ali ćemo ga koristiti.“
(TBT, The New York Times)