Ne tako davno, historijski centar glavnog grada Portugala bio je pun urušenih i polunapuštenih zgrada. Neki trgovi u centru Lisabona bili su sjecište prostitutki i dilera. Grad je bio primjer užasnih posljedica dužničke krize u Evropi.
Onda je 2011. zemlja počela sa mjerama štednje kako bi dobila međunarodnu pomoć od 78 milijardi dolara. Novi zakon o izdavanju liberalizirao je tržište nekretnina u glavnom gradu.
Danas turisti silaze sa kruzera, pune trgove i voze se tramvajima uz i niz brdo. Stare zgrade blistaju. Novi barovi i restorani bruje.
Ali ko je dobio a ko izgubio u oživljavanju Lisabona postalo je pitanje podjele među stanovništvom ali i u Evropi, sada kada je kontinent izašao iz izgubljene decenije ekonomske krize.
Portugal je prvoklasni primjer ekonomskog oporavka Evrope. Nezaposlenost je prepolovljena. Izvoz cvjeta. Strani investitori su preplavili Lisabon. Portugal čak kupcima imanja vrijednih 500.000 eura i više daje šansu da dobiju “zlatnu vizu” da mogu živjeti tamo.
Ali mnogim manje privilegiranim stanovnicima Lisabona koji su bili prinuđeni preseliti se ovo oživljavanje djeluje kao prelazak iz jednog ekstrema u drugi.
U srednjovjekovnom kvartu Mouraria, gradi se luksuzni stambeni kompleks koji je svega nekoliko metara udaljen od renovirane zgrade koja je postala drugi dom francuskim i drugim stranim investitorima.
Na kraju bloka, ostarjela zgrada sa uskim balkonima pretvorena je u simbol portugalskih aktivista koji se bore protiv izbacivanja iz kuća, što je ovdje novi fenomen. Preko puta kuće, stanovnici koji su pobijedili u dugim pravnim borbama i mogu da ostanu okačili su Deda Mraza okruženog spiskom njihovih božićnih želja: prihvatljive cijene stanarine i društvena jednakost.
Dolazak bogatih investitora i poznatih ličnosti poput Madonne “pravi probleme sa stanovanjem u nekoliko predgrađa”, kaže Luis Correia da Silva, direktor Dom Pedra, resort i hotelske kompanije.
“Ali ljudi ne bi smjeli zaboraviti da prije nekoliko godina niko nije htio ništa uraditi za iste ove kvartove”, dodao je on.
Političari vode primjerom. Antonio Costa, koji je 2011. bio gradonačelnik Lisabona, premjestio je gradsku administraciju iz historijske zgrade u nekadašnju fabriku pločica na uglu Intendentea, trga poznatog po drogi i prostitutkama.
Costa je sada portugalski premijer a Intendente je neprepoznatljiv. Ima radionicu ručnog rada, kafee i gradi se nekoliko zgrada. U centru je bašta okružena metalnom ogradom koju je dizajnirala Joana Vasconselos, jedna od najpoznatijih umjetnica Portugala.
Na pitanje šta misli o transformaciji Lisabona, Vasconselos kaže da se grad “brzo mijenja ali nabolje”.
“Moj utisak je da se Lisabon vraća na ono što je nekad bio. Ovo je vjekovima bio multikulturalni grad, trgovački centar koji je bio povezan sa svijetom”, rekla je ona. “Tokom mračnog perioda diktature izgubili smo svoj put, ali smo ga sada ponovo našli.”
Ali postoji i druga strana.
Neki stanovnici se žale na dualnu ekonomiju, podjelu na one koji se bave nekretninama i turizmom i one druge. Takođe se žale na “diznifikaciju” Lisabona koju vide u novim prodavnicama poput “Fantastičnog svijeta portugalske sardine” gdje turisti mogu kupiti konzervu ribe sa njihovim datumom rođenja na etiketi. Četiri i po miliona posjetilaca godišnje sada nadmašuje populaciju Lisabona sa osam naprema jedan.
Ljevičarski političari žele strože zakone kako bi se prekinula izbacivanja i zaštitili stanari, uključujući i one koji su stariji od 65 i koji u stanovima žive duže od 25 godina.
Kada joj je suprug umro, Mariji Teresi Albes Ramos Mendes, 79-godišnjoj krojačici, stanodavac je rekao da će kirija za stan u kome su živjeli više od 30 godina porasti sedam puta.
“Zaista sam mislila da nekog mojih godina neće istjerati iz doma, ali sam nažalost pogriješila”, rekla je ona.
Sada živi sa kćerkom u predgrađu Lisabona, ali kratkoročno iznajmljivanje stanova zarad turista i kompanija kao što je Airbnb se i tu proširilo.
Život u popularnijim kvartovima se promijenio. U novembru, portugalski advokat André Júdice Glória se sa suprugom i dvoje djece preselio u novi stan, u renoviranoj zgradi. Troje Brazilaca i dvoje Angolaca su vlasnici drugih stanova, ali ih Júdice Glória rijetko viđa.
“To je problem ’prvog svijeta’, ali ova zgrada djeluje prazno”, požalio se. “Bilo bi lijepo da i druge porodice žive ovdje svakodnevno.”
Luis Mendes, urbani geograf, član je građanske platforme “Morar em Lisboa” (Život u Lisabonu) koja se bori protiv izbacivanja iz kuća.
“Ako izbacimo stare stanovnike i napravimo zatvorene zajednice bogatih, šta ćemo pokazivati turistima koji žele da vide tradicionalni portugalski život na našim ulicama?”, pitao je on.
(TBT, NYT)