Grčki premijer Alexis Tsipras, zajedno sa makedonskim kolegom Zoranom Zaevom, stvorio je model za rješavanje identitetskih kriza širom svijeta. Njih dvojica zato zaslužuju Nobelove nagrade za mir, nakon što su spor star više decenija riješili preimenovanjem države. Makedonija je tako na putu da postane “Sjeverna Makedonija”, ukoliko prođe skupštinske procedure i referendum, a dva premijera potpisat će uskoro i sporazum.
Oni su možda učinili i više od rješenja spora jer su stvorili model kojim bi mogli da se rješavaju slični konflikti, ne samo na Balkanu već i u svijetu. Ovaj sporazum ulijeva nadu Evropskoj uniji i zapadnom projektu za Balkan.
Ipak, sporazum tek treba da se suoči sa opiranjem opozicija u obje zemlje, kao i odlukom naroda na referendumu u Makedoniji koji će se održati na jesen. I grčki i makedonski lider iz redova opozicije osudili su odluke premijera i nazvali ih izdajicama. Da bi se izbjegao takav scenario potrebno je da Tsipras i Zaev dobiju ne samo podršku, već i međunarodno priznanje.
Grčki prigovor na ime Makedonije i ponosit odgovor iz Skoplja, koji su sprečavali ovakav sporazum ranije, imaju korijene u najosnovnijem pitanju identiteta. Nigdje ovo pitanje nije tako akutno kao na Balkanu, ističe list, gde su se Srbi, Hrvati, Bošnjaci i Albanci borili u ratovima za teritorije sa nacionalnim naslijeđem.
Ono što čini makedonski slučaj toliko uznemiravajućim jeste trajni izazov s kojim se Makedonci suočavaju kada je u pitanju nihov identitet od strane tri veća susjeda, Grčke, Bugarske i Srbije. Iako je priznaju kao državu, sve tri imaju narativ koji je podriva. Bugarska izaziva makedonski jezik, Srbija nezavisnost pravoslavne crkve i Grčka samo ime.
Ispod izazova identiteta leže teritorijalne težnje i strahovi. Ako se smatra da Makedonci nemaju jezik, ni crkvu, nema pravog nacionalnog identiteta, pa neki mogu zaključiti da nemaju pravo ni na nacionalnu državu. Teritorijalne pretnje su više nego hipotetičke, jer su se granice na Balkanu često mijenjale, gdje vodeće albanske partije sa Kosova pozivaju na stvaranje Velike Albanije, a 2001. godine su se Albanci i Makedonci nasilno sukobili u konfliku koji je prijetio da postane novi rat na Balkanu. Da bi se sukob okončao Makedonci su Albancima morali dati mnošto ustupaka, uključujući i pravo na albansku zastavu i jezik.
Osim povrijeđenog nacionalnog ponosa, američki list piše da je makedonske želje da se pridruži NATO paktu i EU ugrožavala Grčka, koje je prije 10 godina stavila veto na priključenje Skoplja ovim udruženjima.
Spor oko imena je dugo prolazio iz razloga što je izazivao manje problema većoj i jačoj strani, Grčkoj. Zato je, ističe list, ova odluka učinila viziju Tsiprasa izvanrednom. Za razliku od prethodnika shvatio je prednost oslobađanja Grčke od nepotrebnog tereta u odnosima sa NATO i EU, kao i sa susjedom. Tsipras je takođe uvidio priliku po dolasku na vlast reformatora ne čelo Makedonije, u vidu Zorana Zaeva, koji želi što prije ući u NATO pakt i EU, i privući investicije.
Kao i u većini dugoročnih sporova, pregovori su bili teški i širi od prostog neslaganja oko imena. Morao se dogovoriti raspored, uključujući održavanje referenduma u Makedoniji, kao i glasanja u grčkom parlamentu. Oba događaja još daju vremena drugim silama da se umiješaju i pokvare sporazum.
Za Rusiju, i populističke porete širom Evrope koji se protiv establišmentu, sporazum je loš. Ponovo uspostavljanje NATO i EU kao vitalnih organizacija koje mogu navesti lidere da naprave teške kompromise. Svojim dijelom, Tsipras i Zaev su pobili tvrdnje da su nadnacionalne institucije nebitne.
(TBT, Foreign Policy)
