Kako ekonomska i finansijska kriza uzima maha, tako Erdoganova politika i retorika postaju sve više nacionalno, islamski i populistički obojene. Ekspanzionistička politika Erdogana ima svoje troškove i oni su ovih mjeseci došli na naplatu. Ključni motiv za prijevremene izbore su upravo vrlo negativne prognoze za tursku ekonomiju i finansije. U kakvoj situaciji se nalazi Turska najbolje govori poziv vlasti u Ankari građanima Turske da njihove privatne devizne rezerve, u dolarima i eurima, pretvore u lire kako bi spriječili dalji pad turske lire. Poziv nije pao na plodno tlo. Turci jesu nacionalisti i sve više islamisti, ali, kao i većina naroda, samo dok to ne dira direktno njihov džep.
Opijen omnipotentnošću, Erdogan je povjerovao i da je ekspert za ekonomiju i finansije. Optužio je međunarodne bankarske i finansijske institucije, berze, tamne strane koje upravljaju svjetskim tržištem za zavjeru protiv Turske, preuzeo ingerencije turske centralne banke i upustio se u finansijsku avanturu koja je Tursku koštala galopirajuće inflacije, pada kupovne moći i oseke stranih investicija. Prije nekoliko dana Erdogan je, suočen sa realnošću da vodi Tursku ka argentinskom scenariju, vratio ovlašćenja ekspertima za ekonomska pitanja u centralnoj banci i nadležnim ljudima u ministarstvu ekonomije i finansija.
Od uvođenja vanrednog stanja, i početka samovolje Erdoganovog režima, Tursku su napustili gotovo svi veliki strani investitori, a troškovi ratničko-propagandne agende su u stalnom porastu. Međutim, popularnost Erdogana još uvijek nije poljuljana. Nekadašnji ekonomski rast i poboljšanje uvjeta života koji su donijeli veliku popularnost turskom predsjedniku zamijenjeni su mržnjom prema Kurdima, Evropi, Fetulahu Gulenu i masonsko-jevrejskom lobiju koji radi protiv Ankare. Jednostavno, turski lider je otkrio da je pronalaženje protivnika jednako dobro pogonsko gorivo kao i ekonomski napredak.
Erdoganova mašinerija je toliko pustila pipke u sve strukture državnog aparata i u medije – praktično sva glasila, od štampe do televizije, pod direktnom su ili indirektnom kontrolom turskog predsjednika – da nijedan drugi rezultat na izborima osim pobjede Erdogana nije moguć. Naravno, za Erdoganovu sujetu bi bilo vrlo važno da se to dogodi u prvom krugu, ali najozbiljniji protivnik, kandidat republikanaca (CHP) Muharem Ince, objektivno, nema nikakvih šansi u drugom krugu da stigne do megalomanske palate u Ankari.
Neprijatna iznenađenja za turskog lidera bi mogla da stignu u glasačkim kutijama za parlament. Tu postoje šanse da ostane bez apsolutne većine. Po novom zakonu izborni prag od 10 odsto važi i za koalicije, što znači da će više stranaka moći ući u parlament i samim tim će biti manje disperzije glasova u korist pobjedničke. Međutim, ovlašćenja predsjednika, predviđena ustavnom reformom, toliko su velika da Erdoganu parlament koji nije pod potpunom kontrolom neće mnogo kvariti san.
(TBT)
