U ljeto 2011. grupa egipatskih oficira prvi put je otputovala u Washington nakon zbacivanja predsjednika Hosnija Mubaraka. Na javnim i privatnim sastancima na raznim mjestima po gradu, uključujući Egipatski ured za odbranu i Američki institut za mir, delegacija je naglasila da Vrhovno vijeće oružanih snaga, koje je preuzelo izvršnu vlast, “priprema zemlju za demokratiju”.
To nije bila istina, a na pitanja koja se tiču zahtjevnih restrikcija nevladinih organizacija, posebno onih koje su za nastavak rada tražile sredstva iz inozemstva delegacija je reagirala upozorenjem. Vani se odašiljala prijateljska i konstruktivna atmosfera “novog Egipta” u korist nepokolebljivog “starog Egipta”. Suočen s pritiskom, vođa delegacije oficira crvenio bi se od gnjeva. Očito da postavljanje temelja za otvoreniju i pravedniju politiku nije uključivalo organizacije za ljudska prava, humanitarne organizacije, organizacije za očuvanje okoliša, privatne udruge koje pružaju pomoć ljudima u potrebi ili druge nevladine organizacije.
Priča o egipatskim oficirima je značajna ne zato što je jedinstvena, već zato što je dio obrasca širom regije. Prošlog mjeseca, saudijska vlada je uhapsila 11 aktivista – iako neki izvještaji navode čak 17 – a barem jedan od njih je bio član nevladine organizacije osnovane 2009., a potom ukinute 2013. godine. Drugi su navodno namjeravali osnovati NVO čiji je cilj bio podržati žrtve porodičnog nasilja. Saudijska štampa ih je nazvala izdajnicima. U međuvremenu, u Egiptu, zaposlenici NVO-a postali su pravi državni neprijatelji. U skladu sa svojom reputacijom jedine “uspjele priče” Arapskog proljeća, Tunis je stvorio topliji ambijent dobrodošlice ovim organizacijama, ali čak i tamo, njihova sposobnost da obavljaju svoj posao može biti ograničena s obzirom na vanredno stanje i činjenicu da drugi zakoni ograničavaju pravo na okupljanje.
Sve ovo nas vodi do važnog pitanja: zašto bliskoistočni lideri preziru nevladine organizacije? Odgovor je dosta složeniji nego što zapadnjaci misle.
Nevladine organizacije dio su onoga što sociolozi nazivaju “civilno društvo”. I dok ne postoji dogovorena definicija civilnog društva, pokojni teoretičar demokratskih tranzicija Alfred Stepan i njegov kolega Juan Linz ponudili su jedan od najboljih opisa, identificirajući ga kao “onu arenu djelovanja u kojoj samostalne skupine, pokreti i pojedinci, relativno nezavisni od države, nastoje artikulirati vrijednosti, formirati udruge i zajednice i unaprijediti svoje interese”. Sama ova definicija poziv je na nemilosrdni pritisak koji bliskoistočne vlade dugo provode nad nevladinim organizacijama. Liderima regije ne odgovaraju ideje poput “samoorganiziranje”, “relativno nezavisni od države” te stvaranje udruženja i “zajednica” – i jednostavno je, ne pravdajući represiju, vidjeti zašto. Grupe civilnog društva imaju potencijal da pomažu ljudima sa zajedničkim interesima da prevladaju znatne prepreke zajedničkom djelovanju koje postavljaju mnoge bliskoistočne vlade, i u tom procesu, pritužbe naroda čine glasnijim.
Naravno, nisu sve nevladine organizacije uvijek suprotstavljene državi – pa čak i kad su u opoziciji, mogu služiti interesima vođa. Početkom devedesetih organizacija posvećena ženskim pitanjima stala je uz alžirsku vojsku kada je nevažećim proglasila izbore na kojima je pobijedlila islamisička stranka Islamski front spasa. U novije vrijeme su organizacije civilnog društva bile dio kolektivnog izljeva bijesa na egipatskog predsjednika Mohameda Morsija, koji je pomogao tadašnjem ministru odbrane Abdel Fattahu al-Sisiju da ga zbaci i Muslimanskom bratstvu tokom udara 2013. Tu je onda i općenit način na koji se dužnosnici u regiji često hvale velikim brojem nevladinih organizacija (čak i dok su se obrušavali na njih) kao način da odbace kritike iz inozemstva, a istovremeno svojim građanima nametnu ideju da se reforma provodi. Jedva uvjerljivo i neuspjelo, zbog čega bliskoistočne vlade skoro po obrascu ograničavaju djelovanje takvih grupa.
U svom nedavnom članku za FP, Ronald R. Krebs i James Ron rječito dekonstruiraju objašnjenja koja nedemokratske vlade obično nude pravdajući tako svoje protivljenje nevladinim organizacijama. Ipak, na taj način previde snažan skup ideja koje, barem u arapskom svijetu, oblikuju kontroverzu oko nevladinih organizacija. Kao rezultat toga, nije im jasno zašto se čini da postoji nepremostivi jaz između zapadnjaka i bliskoistočnih lidera kad je riječ o građanskom društvu.
Pogrešno je zaključiti da samo uskogruda, samoljubljiva autokratija objašnjava agresivan pristup nevladinim organizacijama širom Bliskog istoka. Uostalom, progon tih organizacija (uključujući i u Izraelu) čini se neproporcionalnim svakom dokazu da one mogu dovesti do značajnih političkih promjena u regiji. Nema sumnje da su mnoge nevladine organizacije pomogle ljudima u potrebi na cijelom Bliskom istoku, ali one koje su posvećene politici i ljudskim pravima, na primjer, jedva su imale utjecaja. Ali zašto onda zapovjednici tenkova, aviona i raketa na Bliskom istoku smatraju arapske hipije, koje žele braniti slobodu udruživanja, takvim problemom? Prijetnja se ne tiče popuštanja autokratske kontrole vlasti, već nečeg apstraktnijeg: krhkog osjećaja identiteta i suverenosti Bliskog istoka.
Arapski lideri u osnovi smatraju nevladine organizacije, posebno one finansirane iz inozemstva, kao agente neokolonijalnog projekta. Licemjerje ove pozicije za vlade koje ili primaju velike količine strane pomoći ili se oslanjaju na Zapad zbog njihove sigurnosti je i više nego očita, ali to nužno ne smanjuje njegovu učinkovitost. Činjenica je da prošlost regije i nacionalistički narativi koji su nastali i evoluirali tokom 20. stoljeća čini organizacije civilnog društva prirodnom metom za bliskoistočne autokrate koji su skloni smatrati aktiviste za ljudska prava i dobro upravljanje najnovijom manifestacijom civilizacijske misije koja je prvobitno dovela evropske kolonijaliste u Sjevernu Afriku i Levant.
Iako ni aktivisti ni njihovi finansijeri ne vide svijet na ovaj način, glavni faktor negodovanja zbog nevladinih organizacija za bliskoistočne lidere je strah da Zapad ne pomaže samo ljudima koji žele živjeti u pravednijim društvima već, preko tih organizacija, pokušavaju potkopati etnički i vjerski identitet regije tako što njihovo društvo čine zapadnjim. Otud tvrdnje da su zapadne institucije neusklađene s većinski muslimanskim društvima, kao što je Ahmet Davutoglu – bivši turski premijer i ministar vanjskih poslova – naveo u svojoj doktorskoj disertaciji prije nego što je surađivao u napadima na nevladine organizacije kao što je Amnesty International dok je još bio na funkciji.
Evropskim probijanjem na Bliski istok krajem 18. i početkom 19. stoljeća počeo je dugoročni proces intelektualnog previranja i otkrića među blisksoistočnjacima o tome kako se najbolje suočiti s ovim izazovom. Islamski reformizam, arapski nacionalizam i islamizam, koji su naglašavali identitet, bili su politički najuspješnije (i najtrajnije) regionalne reakcije. Nacionalizacija Sueckog kanala i Alžirska revolucija kojom su izbačeni Francuzi nakon 130 godina plijenila je pažnju Arapa širom regije. Bile su prisutne odvažne i moćne izjave koje su oživljavale popularne slogane kao što su “Egipat Egipćanima” i “Islam je moja religija, arapski je moj jezik, Alžir je moja zemlja” – ali pitanja o identitetu i suverenosti ostaju neriješena u obje ove zemlje i drugdje u Sjevernoj Africi i na Bliskom istoku.
Na primjer, Egipat se suočava sa stalnim podsjetnicima na njegov kompromitirani suverenitet. Oni uključuju ne samo činjenicu da od Izraela mora zatražiti dozvolu za projiciranje vojne moći na svom teritoriju i saudijske ucjene egipatske vlade da im ustupi ostrva Tiran i Sanafir (iako je nejasno ko ih zapravo posjeduje) nego i odluku američke vlade da za američki program demokratije i upravljanja, zajedno s organizacijama odabranim za njihovo provođenje, nije trebalo prethodno odobrenje egipatske vlade. U Washingtonu je to bilo razumno učiniti s obzirom na pokušaj egipatskog predsjednika Hosnija Mubaraka da potkopa “Agendu za slobodu” ondašnjeg predsjednika Georgea W. Busha. Za egipatsko ministarstvo odbrane, to je bila velika povreda suvereniteta zemlje.
Saudijska Arabija ima svoje probleme vezane uz suverenitet. Zemlja je ujedinjena silom i još se uvijek drži cjelovitom kroz složeni set odnosa i raspodjele resursa. Rad organizacija civilnog društva i inozemnih finansijera nema izravnog utjecaja na ova pitanja. No, za saudijske lidere, ipak imaju potencijal narušiti osjetljivu političku ravnotežu koja ujedinjuje njihovu zemlju, potkopavajući stabilnost i ugrožavajući suverenitet.
Nema te politike koja bi mogla promijeniti razilaženje između načina na koji Amerikanci i Evropljani vide svoju podršku nevladinim organizacijama na Bliskom istoku – kao način da politički i moralno pomognu regiji – i često žestokog odgovora arapskih vođa. Ali zapadni posmatrači barem bi mogli bolje razumjeti zašto bi saveznici SAD-a iskrene dobočinitelje mogli vidjeti kao istinsku prijetnju.
(TBT, FP, Prevela Jasmina S. Drljević)