Bosna i Hercegovina dugo je bila za hrvatske osuđenike “mirna luka”, jednako kao i Hrvatska za one iz BiH. Kad bi nekoga dočekala neželjena presuda domicilnog suda, taj bi utočište pronašao u susjednoj zemlji i ondje nastavio sa životom na slobodi, pod uvjetom da ima i onaj drugi pasoš. A taj bi se nekako našao u džepu svakome kome je očajnički zatrebao…
A onda su u februaru 2010. ministri pravosuđa (ili pravde, kako glasi ime ministarstva u BiH) potpisali izmjenjeni Sporazum o međusobnom izvršavanju sudskih odluka i situacija se okrenula. Naime, prema sporazumu iz 1996. osuđenici su se morali složiti s izručenjem(!?), što su mnogi i (zlo)iskorištavali. Kad im se već nudilo, zašto i ne bi…
U trenutku potpisivanja sporazuma BiH je od Hrvatske tražila 105 osoba, Hrvatska od BiH 46, a naš tadašnji ministar Ivan Šimonović duhovito je prokomentirao potpisivanje: “Do sada su oni mogli birati žele li služiti kaznu, sada će moći samo birati hoće li je služiti u Lepoglavi ili u Zenici”.
No, iako od 2010. do danas nije bilo (medijski) spektakularnih izbjegavanja kazne, slučaj Zdravka Mamića mogao bi to opet promijeniti percepciju. Iako je bh. ministar pravde zapravo potvrdio Šimonovićeve riječi da Mamića, ako se presuda pokaže pravomoćnom, ne čeka izručenje, ali će ga čekati zatvorska kazna bez obzira što posjeduje i BiH državljanstvo, do pravomoćnosti Mamić može biti miran. Što i najavljuje.
“Plan mi je ostati tu gdje me vidite. Nisam kukavica, ali bogami nisam ni mazohist. Što će vrijeme donijeti, ne znam, ali gotovo je sigurno 300 posto da ću ostati na području BiH”, poručio je Mamić iz Međugorja.
A mi se ovim povodom prisjetili slavnih hrvatskih bjegunaca koji su utočište od hrvatskog pravosuđa našli u susjednom zemlji.
Branimir Glavaš
Ratni zapovjednik Osijeka preselio je Drinovce u Hercegovini u maju 2009., baš kad je pred hrvatskim sudom osuđen na 10 godina zatvora. U BiH nije imao nikakvih pravnih problema, sve dok Šimonović nije potpisao famozni ugovor. Tako je odgodio je ono što se činilo neminovno, pa je u oktobbru 2010. uhapšen i prebačen u istraživni zatvoru Sarajevu. Poslije je ‘upoznao’ i zatvor u Zenici i Mostaru, a kad mu je Vrhovni sud poništio kaznu vratio se u Hrvatsku kao slobodan čovjek nakon pet godina i četiri mjeseca odslužene kazne. Predmet je vraćen na ponovno suđenje, a Glavaš je danas zastupnik u Hrvatskom Saboru.
Ognjen Šimić
Riječki kardiolog odlučio se za sličnu taktiku. Uoči izricanja presude za mito, 2008. godine, pobjegao je u Sarajevo, gdje je živio prije početka rata u BiH. Također je uživao u čarima slobode, u njegovom slučaju to je bilo tri godine, da bi na koncu služio kaznu u zatvoru poluotvorenog tipa u Sarajevu. No, preminuo je u maju 2012. godine od posljedica srčanog udara.
Miroslav Kutle
Najpoznatiji hrvatski tajkun, sinonim za pretvorbu i privatizaciju, prvu presudu dočekao je u Hercegovini 2010. godine. No, pravnim manevrima cijelo vrijeme uspijeva izbjeći hrvatske sudove. Recimo, jedna mu se presuda ne računa jer za ono što je osuđen nije kazneno djelo u BiH, druga nije pravomoćna, pa je Kutle danas bh.biznismen na slobodi.
Jozo Ćurković
Nekadašnji kontroverzni vlasnik vranjičkog Salonita još od 2004. godine je u bijegu. Slično kao i Kutle, danas je poduzetnik u BiH, tačnije vlasnik je eko sela u samoj blizini hrvatske granice. Postoji ipak jedna razlika. Imao je malu neugodnost 2008., kada su ga uhapsili u Sarajevu. No, dan poslije je pušten i otad uživa u novom poslovnom poduhvatu.
(TBT, 100posto.hr)