Sarajevski pisac i kolumnista u Oslobođenju Muharem Bazdulj u jednoj svojoj kolumni bavio se pitanjem anonimnih autora u medijima. Iskazujući nostalgiju za bivšim sedmičnim listovima koji su se ugasili poput Slobodne Bosne i Dana, te navodeći imena dva pseudonima Damira Hrasnice i Emira Hodžića, kojima su se koristile redakcije, Bazdulj se pita ko je i da li postoji Mustafa Drnišlić, koji piše i tako se potpisuje u listu Stav.
„Dani su opet kao i prije dvadeset i kusur godina – mjesečnik. Slobodna Bosna ne postoji osim u formi dosta bizarnog portalčića. Svijeta nema već decenijama. Za Ljiljanom i Walterom niko pošteno i ne žali. (…) Najveći problem Stava je njegov jadan profesionalni nivo. Bilo bi zapravo sasvim okej imati kvalitetan “turski politički magazin na bosanskom jeziku”. Ovo je pak travestija novinarstva.
A najbolji dokaz toga je ime koje Stav koristi kao redakcijski pseudonim. To je, drage gospođe i gospodo koji imate sreće da to još ne znate, Mustafa Drnišlić. Ako vam to zvuči glupo, treba da znate da je izvorni oblik bio Mustajbeg Drnišlić, pa su se poslije nekog vremena sjetili da je bolje da to promijene, a pametnije bi im bilo da nisu. Mustajbeg Drnišlić je još mogao da prođe kao neki glupavi seljački kemp, neduhovit i banalan, ali barem iz stanovite perspektive internacionalno šaljiv. Načinjen vjerovatno kao varijacija na (epsko)historijski lik Mustajbega Ličkog, pseudonim Mustajbeg Drnišlić isprva je služio redakciji Stava za pseudoozbiljna historijska razglabanja. Ipak, od Mustajbega je ubrzo načinjen Mustafa koji je počeo da služi isključivo za brutalna i bešćutna vrijeđanja neistomišljenika. (..) Njegova prava publika su po svoj prilici šovinisti iz prekookeanske dijaspore uvijek željni radikalizma. Kako ljudi stare, normalno je da ih muči nostalgija. I normalno je da im se čini da su nekadašnji filmovi i muzika bili bolji nego današnji. Kad je riječ o novinarstvu u Sarajevu, međutim, lakmus je vrlo specifičan. To koliko je nekada bilo bolje najjasnije je zapravo kroz usporedbu ondašnjih i sadašnjih “izmišljenih novinara”.
Ipak je čitalac Bazduljeve kolumne ostao bez odgovora ko bi zaista mogao biti Mustafa Drnišlić, odnosno ko bi mogao pisati tekstove kao redakcijske stavove pod lažnim imenom. Najveća vjerovatnoća da se radi o bivšim urednicima i novinarima redakcija ugašenog nacionalnog sedmičnog lista Ljiljan, poput Dževada Hodžića, Nusreta Čančara, Ismeta Veladžića, kao i bivših urednika islamskih informativnih novina „rahmetli“ Preporoda, poput Hilme Neimarlije i Aziza Kadribegovića, od kojih je reis-ul-ulema Husein Kavazović kadrovski sačinio svoj kabinet, a Bakir Izetbegović ih uzeo kao savjetnike, ideologe i koordinatore stranačke akademije.
Pošto nemaju drugog posla već da „hlade muda“ po kancelarijama Rijaseta i IZ-e, odnosno Centrale SDA, svoje intelektualne usluge Bakiru Izetbegoviću ponudili su na ovaj način. To je njihova višedecenijska praksa i iskustvo kako su u divanhani Gazi Husref-begove medrese uređivali islamsko-nacionalni listovi, pisale reisov(sk)e bajramske hutbe, osmišljavali kulturno nacionalni projekti od kojih su velika većina završila u bankrotu poput nacionalnog sedmičnika Ljiljana itd.
Obavještajno analitičke informacije i procjene dostavlja im Fikret Muslimović kao ovlašćeni šef SDA-ovog agitpropa. Na osnovu tih informacije i procjena, Mustafa Drnišlić pravi liste za odstrel političara, novinara i intelektualca kao njihovih ideoloških oponenata.
Možda bi trebalo u nekoj mjeri imati razumijevanja da neki medij odluči pisati tekstove pod redakcijskim pesudonimom jer su ovo, nema sumnje, opaka vremena u kojima haraju SDA-ovi „odredi smrti“. Ali, ko to prijeti novinarima prorežimskog lista Stava?! Jedini razlog i motiv je munafički kukavičluk od kakvog po kazni Božijoj boluje naprijed nabrojana bulumenta reisovih, odnosno Izetbegovićevih savjetnika i ideologa.
A najgora ljudska sorta i vrsta ljudskih profila na koje sam Bog sebe nije udostojio „ni bismilu na njih potegnuti“ su MUNAFICI, a za njih je rezervirana najgora vrsta džehennema!
(TBT)